Sviđa vam se okus njihova doma? Upoznajte ih!

Dvadesetpetogodišnji Sadou Dagne ne želi govoriti o tome što ga je potjeralo iz Senegala i na koji se način u ljeto 2014. našao u Hrvatskoj, ali je vjerojatno imao dobar razlog kada je u roku od osam mjeseci dobio azil.

"Hrvatska nije bila u mom planu, ali sada kada sam ovdje, dobro mi je", kaže Sadou. U društvu ljudi koje shvaća kao svoju novu obitelj kuha i propagira projekt "Okus doma", igra nogomet za Zagreb 041, ekipu za koji tvrdi da je bolja od Barcelonine i Madridove jer je vodi otvoreno srce i misija, te tvrdi da nikad neće razočarati one koji su mu ukazali povjerenje i dali dokumente kojima može početi novi život.

U stvari, većina azilanata izbjegava vraćati se na priču o prošlosti. "Nije im lako jer tako ponovo prolaze grozne trenutke koje žele ostaviti iza sebe", govori nam Prince Adewale Soniyiki. U brojnim javnim nastupima Prince je postao javno lice šarolike skupine onih koji se u Hrvatskoj već na prvi pogled razlikuju od većinskog stanovništva.

Nigerijac Prince u Hrvatsku je došao slučajno. Nakon što su mu islamisti Boko Harama ubili brata, majka je prodala zemlju da bi skupila nekoliko tisuća eura za njegov bijeg u Europu. Ni ostatak njegove kršćanske obitelji nije uspio ostati u Nigeriji. Danas su u Egiptu, a Prince nam kaže kako se često čuje s majkom i da bi je volio vidjeti. Prepričava nam strahote koje je vidio i doživio na svom trotjednom putu od Nigerije, kroz Niger do Libije, a naročito u Libiji, gdje je čekao ribarski brod koji ih je trebao prevesti do Italije. Brod u kojem je bilo nekoliko izbjeglica radi izbjegavanja patrolnog broda preusmjerio je rutu i naposljetku pristao u Split.

"Čim sam čuo crkvena zvona, osjetio sam se sigurnim i pomislio: spašen sam", prisjeća se, naglašavajući da vijesti o utopljenicima na putu za Europu koje stižu do nas nisu ni djelić onoga što se stvarno događa. "Smrti ima puno, puno više nego što se misli", kaže. U Hrvatsku je pristao baš na Božić 2011. Ipak, njegov je plan bio doći do Italije. Obraća se taksistu koji od njega traži 1000 eura da ga preveze do cilja. Prince, do tog trenutka više puta opljačkan, nije imao više od 600 eura, pa ga je vozač ostavio tridesetak kilometara prije Zagreba, pokazao mu na svjetla u daljini i rekao: "Ono je Italija."

"Bilo mi je hladno, pješačio sam kroz mrak noseći torbu i kada sam se napokon dočepao grada, mislio sam da sam u Italiji. Tek sam od ljudi kojima sam se obratio saznao da sam u Zagrebu. Pripadnici MUP-a rekli su mi da se moram prijaviti i tako sam završio u prihvatilištu u Kutini", govori nam.

"Teško je gledati sve te ljude, podsjećaju me na moju kalvariju", kaže Prince o izbjeglicama koji prolaze kroz Slavonski Brod ne razmatrajući mogućnost ostanka u Hrvatskoj jer su instruirani da kao cilj smatraju isključivo Njemačku. A ni hrvatske je vlasti ne reklamiraju kao poželjno mjesto za život...

U Kutini je došao do zaključka da Hrvatska ne mora biti ništa gora od bilo koje druge europske zemlje i da bi mogao tu i ostati. Glavno da je na sigurnom. Dok je čekao azil, bio je redovan na svakom tečaju jezika kojeg se mogao dočepati – jedan dan to je tečaj Centra za mirovne studije, pa Crvenoga križa – sve u svemu, uspio je snaći se da pohađa čak četiri tečaja na tjedan. Danas govori sasvim dobar hrvatski.

"U Nigeriji se govori više stotina različitih jezika od kojih ja govorim 20. Moji su roditelji iz različitih krajeva Nigerije tako da govore dva potpuno različita jezika", kaže nam Prince, koji tečno govori i engleski.

Još u prihvatilištu u Kutini, gledajući druge nesretnike oko sebe, odlučuje da će ostati u Hrvatskoj i raditi na jačanju svijesti o različitostima. Osnovao je Udrugu Afrikanaca u Hrvatskoj.

"Ovdje postoji puno Afrikanaca koji su tu radi bračnih veza, studija ili posla, a trebao je doći jedan izbjeglica poput mene da bi ih povezao", šali se Prince. Iz njega zrači zarazna pozitiva i mirnoća, možda garnirana i okružjem – razgovaramo u subotnje jutro uz ritam bubnjeva i mirise afričke kuhinje u Centru za mirovne studije, gdje "Okus doma" upravo spravlja obrok za Udrugu trenera koja je naručila ručak za svoj seminar.

Senegalac Sadou, Nigerijci Prince i David, Etiopljanka Chichi, koja će o "Okusu doma" snimiti i dokumentarac, hrvatska Libijka ili libijska Hrvatica Rima i domaća Martina, malo miješajući jela na štednjaku, malo plešući, malo svirajući, pripremaju curry, kuskus s piletinom i libijske rezance.

Ipak, nije uvijek bilo tako veselo, kaže Prince, dodajući kako je jedno vrijeme razmišljao i o mogućnosti da si oduzme život, a onda ga je spasio – Ante Gotovina.

Tražitelji azila smješteni u Kutini, dok čekaju papire primaju džeparac od 100 kuna na mjesec. Jednom kada im se odobri azil, stječu pravo na dvogodišnje podmirenje smještaja i socijalnu pomoć, a nakon toga prepušteni su sami sebi. Posla nema.

"Od svih ljudi koji su u Hrvatskoj dočekali azil radi ih ukupno pet ili šest", kaže nam Prince. On je od početka aktivan u promoviranju prava azilanata, nastupao je u medijima, ali se u jednom trenutku suočio s činjenicom da nema od čega živjeti. I onda prima poziv generala Gotovine, koji je u filmu Tomislava Žaje vidio Princea kako se žali da nema posla, da dođe raditi kod njega. Prince vodi i jednog svog prijatelja i godinu dana radi u Gotovininoj tvrtki u Biogradu. Bio je to težak ribarski posao, ali Prince o njemu ima samo riječi hvale. Vratio se u Zagreb raditi na projektu Centra za mirovne studije usmjerenom na azilante, a potom je dobio ponudu i za prvi pravi posao blizak njegovoj struci. Prince je u Nigeriji završio MBA na College of Technology, a sada je kao prodajni menadžer zaposlen u jednoj IT-kompaniji koja posluje s afričkim tržištem.

Kad se Hrvatska našla na glavnoj izbjegličkoj ruti, "Okus doma" odazvao se najprije na dobrodošlici izbjeglicama u Kutini još u rujnu, a kasnije su boravili i u izbjegličkom prihvatilištu u Slavonskom Brodu. Upitan za dojmove, Prince nam kaže kako je teško gledati sve te ljude i kako ga to podsjeća na vlastitu kalvariju, ali za razliku od njega,  izbjeglice koje prolaze kroz Slavonski Brod uopće ne razmatraju mogućnost ostanka u Hrvatskoj jer su ih njihovi "vođe puta" instruirali da kao cilj smatraju isključivo Njemačku. Osim toga, ni hrvatske vlasti ne reklamiraju Hrvatsku u Slavonskom Brodu kao poželjno mjesto za život.

"Ljudi pojednostavljeno misle da je izbjeglicama cilj socijalna pomoć, ali to nije istina. Ljudi traže priliku za novi život i jako im je važna mogućnost zapošljavanja i obrazovanja za djecu", kaže Vedrana Baričević iz Centra za istraživanje etičnosti, državljanstva i migracije 

"Govorio sam im da mogu ostati i ovdje, ali oni samo ponavljaju 'Germany, Germany'. Ne shvaćaju da će se, ako svi odu u Njemačku, nužno spustiti pogodnosti koje im Njemačka može pružiti i na kraju će biti na istom, a putem će se napatiti", smatra Prince.

Prema podacima koje nam je dala Vedrana Baričević iz Centra za istraživanje etičnosti, državljanstva i migracije (CEDIM), azil su u Hrvatskoj od stotina tisuća ljudi koji su prošli "Balkanskom rutom" zatražile – 23 osobe.

"To je mali broj, ali on je logičan jer je svima cilj neka druga zemlja. Od ljudi na terenu čula sam da se ljudi raspituju za azil u Hrvatskoj, ali ih zanima kakve su mogućnosti za integraciju. Raspituju se je li moguće ostvariti normalan život u smislu pronalaska posla, a informacije koje dobiju ih obeshrabre. Ljudi pojednostavljeno misle da je izbjeglicama cilj socijalna pomoć, ali to nije istina. Ljudi traže priliku za novi život i jako im je važna mogućnost zapošljavanja i obrazovanja za djecu", kaže nam Baričević.

Hrvatska je prije preusmjeravanja izbjeglica na našu zemlju slovila kao jedna od najrestriktivnijih europskih zemalja sa stopom odobravanja azila od oko 10 posto, dok je europski prosjek bio oko 25 posto (tih se 10 posto odnosi na one koji su dočekali da se riješi njihov slučaj, a poznato je da oko 85 posto tražitelja azila Hrvatsku napusti prije kraja postupka).

Prince je imao sreće u pronalasku posla, ali većina drugih o tome može samo sanjati. Upravo je zato priča s "Okusom doma" važna. Inicijativa je krenula iz Centra za mirovne studije čije su aktivistice u prihvatilištu u Kutini počele prikupljati recepte i priče tražitelja azila. Prije tri godine, kaže Prince, Emina Bužinkić iz CMS-a pitala ga je da mu skuha neko tradicionalno nigerijsko jelo. Jelo se svima svidjelo, kuhali su sve češće, a onda su krenuli i u propagandu kampanju kojom su Hrvatima htjeli poručiti da pokušaju, ako im se sviđaju različita jela, upoznati i ljude koji ih spravljaju. Hrana okuplja i povezuje ljude.

 "Financijski? Ne, nisam tu radi novca. Za mene, ovdje je riječ o poruci", kaže Sadou koji Hrvatima poručuje da bi ljude koji su s različitih strana svijeta došli u njihovu zemlju trebali shvatiti kao blagoslov 

Putem nedavno održane crowfunding-kampanje uspjeli su u kratko vrijeme skupiti 19.000 dolara za najam prostora i kupnju osnovnih kuhinjskih uređaja, a u perspektivi im je i nabava dostavnog vozila. Otvaranje restorana još je samo san, a zasad rade catering za događaje i proslave, uglavnom u krugu sličnomislećih ljudi.

U procesu su registriranja socijalne zadruge koja bi se granala u dva pravca. Jedan je kulinarski – kuharske radionice i događaji na kojima će se azilanti putem hrane predstaviti građanima, a drugi je jezični, organiziranje jezičnih radionica i prevođenje.

"Okus doma" ogledni je primjer uspješne integracije u Hrvatskoj. Jedino, dodaje Prince, teško se pronalaze svi potrebni začini koji su kod nas i dalje egzotika.

Na pitanje hoće li preko "Okusa doma" pronaći i vlastitu egzistenciju, Sadou odgovara: "Financijski? Ne, nisam tu radi novca. Za mene, ovdje je riječ o poruci." Sadou Hrvatima poručuje da bi ljude koji su s različitih strana svijeta došli u njihovu zemlju "trebali shvatiti kao blagoslov".

"Trebate otvoriti svoj um. Možda je to u početku teško, ali trebate pokušati."