Svitli li Gospa da bi Hrvati ostali u mraku ili se 'zeleni' od stida što je HVO Bošnjake trpao u logore dok je ona šutjela o tome

"Gospa svitli!", tako vrišti s naslovnice Slobodne Dalmacije. HTV bez ikakvih rezervi govori o "novom čudu iz Međugorja", o tome da je Međugorje bogatije za "još jedan znak". Večernji list i Nova TV donose razgovore s najpoznatijom od šestero navodnih vidioca, Vickom Ivanković Mijatović, koja čeka da joj Gospa "odobri" objavljivanje svog životopisa koji je Vicka sastavila i spremila u trima bilježnicama baš onako kako je Gospa, kaže Vicka, o sebi pripovijedala. Jer, zna se, Sveti Luka je malo toga zabilježio u svom evanđelju pa bi bio red da se konačno sazna cijela istina jer čitatelji Glorije imaju pravo znati je li se Gospa seksala sa Svetim Josipom nakon što je rodila Isusa (kako misle protestanti) ili je ostala djevica do zadnjeg dana života na zemlji.

Nije ostalo jasno hoće li Gospa potvrditi lupetanja karizmatika fra Tomislava Vlašića (također "vidioc" Gospe, ali ispedaliran nakon što se uspostavilo da je napravio dijete časnoj sestri) koji se papi Ivanu Pavlu II. predstavljao kao onaj koji "duhovno vodi vidioce u Međugorju" i koji je 22. kolovoza 1984. tadašnjem mostarskome biskupu Pavlu Žaniću napisao pismo u kojem ga je izvijestio da je Gospin dvijetisućiti rođendan te 1984. godine bio 5. kolovoza! (5. kolovoza, kada će vojnici HV-a ući u Knin s krunicama oko vrata?! Baš zgodno).

I, na žalost svih onih koji ne vide prigodničarsku pojavnost "novog međugorskog čuda", taman kada je završila s poslom posebna vatikanska komisija koja o navodnim ukazanjima i svemu popratnom ima kazati svoj pravorijek, Gospa Vicki nije pojasnila zašto svijetli (a druže se svakodnevno i to već jedno 11.770 puta pa bi nas trebalo čuditi da i o tome nisu poćakulale) i to ni crvenom, ni bijelom, ni plavom, već zelenom bojom.

I, hajde da se odmah vidi kamo smjeram, jer ja sam vjerničko čeljade, teolog dapače, pa mi ne pada na pamet vrijeđati osjećaje onih koji u Međugorje idu čista srca (moja majka, na primjer, to čini). Ja bih se želio pozabaviti nekim svojim dilemama, a koja su, slutim, prisutna i kod mnogih građana.

Vjerujem u čuda. Najprije ona opisana u Bibliji. Vjerujem u to da je Isus izliječio mnoge i nahranio mnoštva, da je uskrsnuo prijatelja Lazara, da je tijekom svih ovih stoljeća, od vlastita uskrsnuća, održao živom vjeru u njega kao spasitelja i otkupitelja čovječanstva. Vjerujem i u ona čuda koja se događaju po našoj vjeri. Pa tako bi moglo biti sasvim točno i prihvatljivo i ovo:

1) Gospođa Diana Basile, rođena 5.10.1940. u Platizzi, Cosenza, Italija, bolovala je od godine 1972. do 23.05.1984. od sclerosis multiplex, koja je inače neizlječiva bolest. Unatoč stručnoj pomoći profesora i liječnika na klinici u Milanu bivala je sve bolesnija. Na vlastitu želju došla je do Međugorja i bila nazočna navodnom ukazanju Gospinu u jednoj prostoriji koja je povezana s crkvom i najedanput ozdravila. To se sve dogodilo gotovo u jednom trenutku i temeljito, tako da je ta ista gospođa sutradan iz hotela u Ljubuškom, gdje je prenoćila, bosonoga pješice prevalila 12 km puta do Brda navodnih ukazanja da zahvali Gospi na ozdravljenju. Od tada ostala je zdrava. Po njezinu povratku u Milano liječnici su se začudili njezinu ozdravljenju i odmah uspostavili liječničku komisiju koja je imala ponovno potanko ispitati i prijašnje i sadašnje njeno stanje. Skupili su 143 dokumenta i, na kraju, 25 profesora, primarijusa i drugih liječnika, napisali posebnu knjigu o bolesti i ozdravljenju o kojoj su izjavili, da je Diana Basile uistinu bolovala od sclerosis multiplex, da je duge godine bezuspješno liječena, ali da je sada potpuno zdrava i da se to nije dogodilo nikakvom terapijom, ni bilo kakvim lijekovima. Time su naznačili da je uzrok ozdravljenja na drugom, a ne znanstvenom području.

2) Drugo značajnije čudo dogodilo se na Riti Klaus, rođenoj 25. 1.1940. u Pittsburghu (SAD), nastavnici i majci troje djece, koja je 26 godina također bolovala od sclerosis multiplex. Ni njoj, ni liječnici, ni lijekovi nisu ništa pomogli. Čitajući knjigu o Međugorju, "Ukazuje li se Gospa u Međugorju" od Laurentina - Rupčića, odlučila je prihvatiti navodne Gospine poruke. I dok je jednom 23. svibnja 1984. molila krunicu osjetila je u sebi neku neobičnu toplinu. Poslije toga se osjetila zdravom. I od tada je potpuno ozdravila i sposobna je raditi sve poslove u domaćinstvu i školi. O njezinoj bolesti i uzaludnoj terapiji postoji solidna liječnička dokumentacija, a isto tako i stručna potvrda liječnika o njezinu izvanrednom i neshvatljivom ozdravljenju, koje je potpuno i trajno.

Ja o tome, drugim riječima, o vjeri onih koji Gospu traže u Međugorju, neću dvojiti. Imam problem sa samom Gospom. Da pojasnim.

Već od 24. lipnja 1981. do danas šestero navodnih vidjelaca u Međugorju, Ivanka Ivanković - Elez, Mirjana Dragićević - Soldo, Vicka Ivanković, Marija Pavlović - Lunetti, Ivan Dragičević i Jakov Čolo, tvrde jednodušno da im se Gospa ukazuje. Svi je svakog dana do danas vide, osim Ivanke i Mirjane, koje je vide samo jedanput godišnje, Ivanka na obljetnicu ukazanja, a Mirjana na svoj rođendan.

Potvrdu istinitosti tih ukazanja i viđenja pokušavalo se na razne načine pribaviti već od samoga početka ukazanja. Osim ustrajne tvrdnje vidjelaca nastojalo se više - manje znanstveno i teološki doći do objektivnih dokaza istinitosti ukazanja.

Odmah prvih dana ondašnji komunistički režim, koji se iz ideoloških i ateističkih razloga suprotstavio fami o ukazanju Gospinu, pokušao je najprije preko liječnika u Čitluku i Mostaru dokazati da je govor o ukazanjima obična djetinjarija i iskaz bolesne djece. Kad su liječnici utvrdili da su djeca sasvim zdrava, komunističke vlasti su sastavile dvanaestočlanu komisiju liječnika i psihijatara koje su jednostavno zadužili da djecu proglase duševno bolesnom. Značajno je da unatoč pritisku članovi komisije nisu to učinili, jer je bilo očito da su djeca tada bila zdrava.

Poslije toga redale su se brojne druge neslužbene i službene komisije koje su s više poštenja nastojale doći do istine ukazanja. Iznimku čine dvije komisije koje je uspostavio ondašnji mjesni biskup Pavao Žanić. On od njih nije tražio da proučavaju međugorske fenomene, nego da potvrde njegovo negativno mišljenje.

Da bi osigurao "rezultat" istrage sam se postavio predsjednikom komisija i zadužio ih da misle i govore što je on o tome neobrazloženo mislio i govorio. Drugi su, za razliku od biskupa Žanića i njegovih komisija, stručno ispitivali vidioce i činjenice u Međugorju.

Budući da je Kongregacija za nauk vjere, s kardinalom Josipom Ratzingerom na čelu, odbacila "rezultate" komisija biskupa Žanića kao nestručne i neutemeljene, naredila je da Biskupskoj konferenciji Jugoslavije uspostavi svoju komisiju koja će se ozbiljnije pozabaviti međugorskim ukazanjima. Premda ni ta komisija nije ozbiljnije proučavala spomenuta ukazanja, ipak se prema njima odgovornije ponašala. Barem nije ustvrdila da ukazanja nisu istinita, nego je pronašla salomonsko rješenje i izjavila da još nije došlo do pravih dokaza za nadnaravnost ukazanja.

Stav biskupa iz Izjave u Zadru 10. travnja 1991. vrijedi i dan danas. Prenosim ga u cijelosti:

"Biskupi od samog početka prate međugorska događanja preko dijecezanskog biskupa, biskupske Komisije i Komisije Biskupske konferencije Jugoslavije za Međugorje.

Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.

Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.

U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju."

Moj odnos je nešto drugačiji. Gospa međugorska je, zaključili smo još 1994. na teološkom studiju Mariologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, teološki nepismena.

A Vicka je, to me najviše uznemiruje, bojim se - poremećena osoba: ta za Božić se druži s Gospom i malim Isusom a za Uskrs s Gospom s velikim, krvavim Isusom.

Vjerujem da vam ne moram posebno objašnjavati pojam mesijanizma: drugi dolazak Isusa će biti kraj povijesti, i u židovstvu i u kršćanstvu. A Vicka samo što ne igra poker, briškulu i trešetu s Isusom.

Jako se čudim kolegama koji, iako nisu školovani teolozi, ne bi smjeli ostavljati dojam da budalaše i narod smatraju kretenima. Najstrašnije je to što tamošnji fratri i gomila biskupa i svećenika iz svijeta koji to podržavaju grade mit i veliki biznis na leđima jedne, po svemu sudeći, duševno poremećene osobe što je prestrašno.

Kratko rečeno, isti oni koji su proizveli fluorescentni spektakl natjerali su Gospu da cijelo vrijeme rata prešuti grozote, naročito HVO-a i Hrvata koje, naizgled, Majka Božja jako voli.

Imam puno problema s Gospom međugorskom ali je jedan jako veliki: ona je predstavljena kao Kraljica mira a, gle, ne trza kada se u njenoj blizini događaju strahote.

Da pojasnim i ovo.

Početak je rata između Bošnjaka i Hrvata, 23. listopada 1992., a u navodnoj poruci od 25. listopada 1992. godine, Gospa kaže: "Draga djeco! Pozivam vas na molitvu, sada kad je sotona jak i želi prisvojiti što više duša. Molite, draga djeco, i imajte više povjerenja u mene, jer sam ovdje da vam pomognem i da vas povedem novim putom k novom životu. Zato, draga dječice, slušajte i proživljavajte ono što vam govorim. Jer, važno vam je da se sjećate mojih riječi i svega onog što sam vam govorila, i onda kada ne budem više s vama. Pozivam vas da ispočetka počnete mijenjati svoj život i da se odlučite za obraćenje. Ne riječima, nego životom. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!"

Pokolj u Ahmićima bio je ratni zločin kojeg su počinili neki pripadnici 4. bojne Vojne policije HVO-a i jedinice "Jokeri" protiv Bošnjaka tijekom 16. travnja 1993. u tom selu srednje Bosne pobivši 116 osoba. Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubojstva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti, a jedan od zapovjednika ove akcije, Dario Kordić, čiji lik nose na zastavama neki svećenici Katoličke crkve, osuđen je na 25 godina zatvora. Da vidimo što Gospa kaže 25. travnja 1993: "Draga djeco! Danas vas sve pozivam da probudite vaša srca za ljubav. Idite u prirodu i gledajte kako se priroda budi i bit će vam pomoć da otvorite vaša srca prema ljubavi Boga Stvoritelja. Želim da probudite ljubav u vašim obiteljima, gdje je nemir i mržnja da zavlada ljubav, a kada ima ljubavi u vašim srcima, onda ima i molitve. I, draga djeco, ne zaboravite da sam s vama i pomažem vam svojom molitvom da vam Bog dade snage da ljubite. Ja vas blagoslivljem i ljubim svojom majčinskom ljubavlju. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!"

U ljeto 1993., Hrvatska Republika Herceg-Bosna i HVO proveli su akciju masovnog hapšenja bošnjačkih muškaraca diljem doline Neretve, uključujući i Bošnjaka koji su služili u HVO-u, te ih zatvorila u logoru Dretelj koji se nalazio između Čapljine i Međugorja, da tako kažemo, Gospi ispod nosa.

Kako reagira Kraljica mira na te strahote? U poruci od 25. srpnja 1993. godine kaže: "Draga djeco! Zahvaljujem vam na vašim molitvama i ljubavi koju mi iskazujete. Pozivam vas da se odlučite moliti na moje nakane. Draga djeco, prikazujte devetnice žrtvujući gdje se najviše osjećate vezani. Želim da vaš život bude povezan sa mnom. Ja sam vaša majka i želim, dječice, da vas sotona ne zavede, jer on vas želi povesti na krivi put, ali ne može ako mu vi to ne dopustite. Zato, dječice, obnovite molitvu u vašim srcima i onda ćete shvatiti moj poziv i moju živu želju da vam pomognem. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!"

Pamtite, dakako, rušenje staroga mosta u Mostaru, 11. studenog 1993. Nakon toga, 25. studenoga 1993. godine Gospa kaže ovako: "Draga djeco! Pozivam vas da se sada u ovo vrijeme kao nikad dosad pripremite za dolazak Isusov. Neka mali Isus zavlada u vašim srcima i samo ćete onda biti sretni kad je Isus vaš prijatelj. Neće vam biti teško ni moliti, ni prikazivati žrtve, ni svjedočiti Isusovu veličinu u vašem životu, jer će vam on dati snage i radosti u ovo vrijeme. Ja sam vam mojim zagovorom i molitvom blizu i sve vas ljubim i blagoslivljem. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!"

Hvala Bogu, stiže i završetak rata Hrvata i Bošnjaka jer se 1. ožujka 1994. potpisuje Washingtonski sporazum. I tada će Gospa biti jako angažirana mirotvorka jer kaže: "Draga djeco! Danas se radujem s vama i pozivam vas da mi se otvorite i postanete u mojim rukama oruđe za spasenje svijeta. Želim, dječice, da svi koji ste osjetili miris svetosti, preko ovih poruka koje vam dajem, da je nosite u ovaj svijet gladan Boga i Božje ljubavi. Ja vam zahvaljujem svima da ste se odazvali u ovolikom broju i sve vas blagoslivljem svojim majčinskim blagoslovom. Hvala što ste se odazvali mom pozivu!"

Uputio bih vas, u povodu Gospina samoproglašenja "posrednicom" na zaključak ne samo Drugog vatikanskog koncila već i naših teologa da je jedini posrednik između Boga i ljudi Isus Krist jer je on prava slika Božja i savršeni čovjek.

Od Nicejskog sabora (325. godine) koji odgovara arijanizmu (nijekanje Isusova božanstva) slijedi se Pavlovo tumačenje (Kol 1, 15-16) i Zapad shvaća čovjeka u svjetlu Krista, prvorođenca svega stvorenja, modela i cilja stvaranja, te jedinog posrednika u povijesno-spasenjskoj perspektivi.

Po Vicki, pak, Gospa je posrednica i bez nje nema spasenja. Mogao bih vas daviti teološkim nelogičnostima u navodnim Gospinim porukama preko Vicke, ali neću više.

Zašto? Pa zar niste čitali Vickin izvještaj o posjetu raju, čistilištu i paklu u pratnji Gospe? Kako niste? Pa, vi me zezate! Stvarno niste? Evo vam ga:

Vicka: "Gospa je meni i Jakovu pokazala raj, čištilište i pakao – To je trajalo oko 20 minuta. Gospa nam je tada kazala: 'Ja sam povela tebe i Jakova kako bih vam pokazala da biste mogli svjedočiti drugim ljudima da postoji život vječni. Ima i previše ljudi koji žive na Zemlji i misle da onda kad se umire, sve završava. Varate se. Na Zemlji ste samo prolaznici. Život se nastavlja. I stvarno je tako."

Pitanje novinara: "Kako je izgledao Raj?"

Vicka: "To je veliki beskonačni prostor osvijetljen svjetlošću koja na zemlji ne postoji. Vidjeli smo ljude odjevene u sive, ružičaste i žute haljine koji hodaju, mole, pjevaju, a iznad njih kruže mali anđeli. Gospa nam je rekla: 'Vidite kako su presretne osobe u Raju. To je posebna radost koja se ne može opisati riječima i koja ne postoji na Zemlji."

Novinar: "Kakvo je bilo čistilište?"

Vicka: "Čistilište je također veliki prostor, no u njemu se ljudi ne vide. Jedino se vidi tama siva kao pepeo i osjeća se da se osobe trzaju, sudaraju, lupaju. Jasno se osjeća da se za njih treba što više moliti - da su potrebiti naših molitvi kako bi se izbavili iz čistilišta."

Novinar: "A na što je nalikovao pakao?"

Vicka: "U paklu postoji velika vatra na sredini. Najprije nam je Gospa pokazala ljude u normalnom stanju, a poslije kako izlaze iz vatre u drugom stanju. I što god dublje upadaju u vatru, sve su više protiv Boga. Gospa nam je objasnila da su osobe koje se nalaze u paklu otišle onamo same, svojom voljom, zato što su to željele. A i osobe koje žive na zemlji, a čine sve protiv Božje volje, već na Zemlji žive određeni pakao. Gospa nas poziva da molimo za mir. Ona najprije traži da molimo za mir u našem srcu, u našoj obitelji, našoj zajednici...."

Izračunao sam da se Gospa ukazala, joj, oprostite, navodno ukazala, svima šestero od 1981. do danas, jedno 35.000 puta. Pitate se: Kako joj nije dosadilo?

Ha, polako, morate biti strpljivi s Gospom.

Jer nakon gotovo 350 godina od pojave Gospe u mjestu Lausu, u Francuskoj na Alpama na nekoliko desetaka kilometara od talijanske granice, odnosno regije Piemonte, Katolička crkva je 4. svibnja 2006. godine priznala Gospino ukazanje. Gospa se navodno pojavljivala pastirici Benoite Rencurel (1647.-1718.) čak tijekom 54 godine, odnosno od svibnja 1664. do 1718. godine. Katolička crkva je dakle prevladala jednu prepreku, odnosno načelo koje su postavljali teolozi prema kojem se ne bi trebala priznavati tako dugotrajna stalna pojavljivanja Gospe. To je načelo, uz blagoslov Vatikana, prevladano priznanjem pojave Gospe u Lausu, čime su otvorena vrata priznanju Gospe u Međugorju, koja se vidiocima pojavljuje, joj, pardon, navodno javlja od 1981. godine.

Sadržaj i smisao zadarske izjave jugoslavenskih biskupa, pisalo je tada u Glasu Koncila, treba promatrati na dvije razine. Prva je i u ovom slučaju bitna razina da se sadržaji takvih mogućih tzv. privatnih objava ne mogu pridodati objavljenim i obvezatnim sadržajima vjere. Prema tome ni biskup ni sam papa nemaju vlasti neprevarljivo zaključiti da se Gospa negdje zaista pojavila niti imaju vlasti vjernicima naložiti da to vjeruju.

Crkveno je učiteljstvo uz poznate uvjete neprevarljivo samo kad utvrđuje nalazi li se nešto ili ne u onoj Objavi koju je Crkva primila do kraja apostolskoga doba i koja se čuva u Bibliji i predaji. Čega ni uključno nema ni u Bibliji ni u predaji, učiteljstvo ne može proglasiti kao nauk vjere ni sadržaj obvezatnog vjerovanja. Prema tome, samo nepoučeni mogu očekivati da bi nam biskupi tako razriješili pitanja međugorskih viđenja kako bismo onda točno mogli znati što o tom smijemo a što ne smijemo vjerovati.

Zašto onda oni pak tu pojavu tako pomno istražuju? Zato što su dužni utvrditi da li je to što se ondje događa i odande proglašuje u skladu s cjelinom objavljenih vjerskih istina i moralnog nauka. Utvrde li da nema suprotnosti, da se te pojave i poruke slažu s katoličkim naukom i moralom, oni kao najodgovorniji u Crkvi mogu proglasiti da nema zapreke vjerničkom okupljanju na tom mjestu ni razvijanju duhovnog života u smislu tih poruka. U protivnom bila bi im dužnost razotkriti zablude i spriječiti zloporabe.

Čini se kako su biskupi u tom poslu, razotkrivanja zabluda i sprečavanja zloporaba, zaspali. Bože mi oprosti, da su neki od njih počeli s kalkulacijama. Na primjer, koliko bi se dalo zaraditi od Gospine autobiografije? Hajmo da ne budemo pohlepni: 10 eura po komadu puta 35 milijuna ljudi koliko je tamo bilo, plus posebna izdanja, krećemo od 350 milijuna eura. Nije za bacit!!

Je li Gospa svijetli zelenom bojom da poruči katoličkim dužnosnicima, sve do samoga pape, da treba dozvoliti prolaz, svima, čak i poreznim inspektorima jer bi bio red da, konačno, počnu plaćati porez svi oni koji u Međugorju vrte gomilu para na njen račun?

Svijetli li Gospa zeleno, bojom islama, da se otkupi što je bila kratkovidna dok se Bošnjake trpalo u logorima Hrvata i HVO-a?

Je li tu boju ostavila ruka koja ne voli ni muslimane ni poreznu vlast, a voli dolare?

Zahvaljujući kolegici Tanji Rudež iz Jutarnjega lista saznajemo da je možda posrijedi tek nešto što, kao i cijela ova gungula koja traje od 1981., sa samom Gospom nema ama baš nikakve veze, jer kako kaže dr. Pavle Močilac, kemičar Instituta za organsku kemiju i biokemiju u Pragu, ovo je "školski primjer prirodnog fenomena koji se naziva fosforescencija i da takav efekt pokazuju cinkov sulfid i pogotovo jako stroncijev aluminat, to jest, da se pojavljuje nakon što netko premaže određenu površinu premazom na bazi stroncijeva aluminata".

Njegov kolega dr. Tomislav Portada, kemičar Instituta Ruđer Bošković, smatra da bi trebalo otići u Međugorje i na licu mjesta ispitati što je izazvalo neobičnu svjetlost jer postoji niz mogućnosti za flourescentnu svjetlost Gospina kipa. Primjerice, dodaje, "poznato je da deterdženti za izbjeljivanje odjeće pod utjecajem ultraljubičastog zračenja fosforenciraju".

Pošto je neozbiljno nagađati izdaleka što se događa sa zelenom Gospom, ja ću, jer sam loš katolik i zločest, zapravo nikakav Hrvat, čisto da vam napakostim, zaključiti da Gospa svitli da bi se vidio naš mrak.