Tako je govorio Matko: Istina je voda plitka

tako-je-govorio-matko-istina-je-voda-plitka-7691.jpg

Na obilježavanju obljetnice IX. bojne HOS-a bio je i Marko Perković Thompson
Na obilježavanju obljetnice IX. bojne HOS-a bio je i Marko Perković Thompson
Foto: 
HINA/ Mario STRMOTIĆ

Tog davnog 10. travnja 1941. proglašena je navodna država kojoj izuzetno kratak rok trajanja nije smetao da počini dovoljno užasa za naredno, barem, stoljeće, ali je i javno objavljen još jedan razlog za  NOB čiji je revolucionarni aspekt direktna posljedica činjenice da se otporom okupatorima aktivno bavila samo KPJ. Ostali akteri parlamentarizma u najgoroj od svih Jugoslavija su, u većini, kapitulirali pred ustašama, četnicima ili, poput Mačeka, završili u koncentracijskim logorima, pa i pred streljačkim vodovima

“Morate znati, da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske”, izjavio je brigadir Matko Raos i uzburkao duhove u močvari. Što rade i kako se ponašaju ti uzburkani duhovi, nije najjasnije i, to posebice, najvažnije.

Uglavnom, živahni starčić M.R. je, kao izaslanik ministra branitelja Tome Medveda, bio na ustaškom dernečiću u Splitu – maskiranom u obilježavanje godišnjice osnutka Devete bojne HOS-a „Rafael Vitez Boban“ – i tamo, navodno mimo protokola, izgovorio „da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske”.

Umijeće pisanja podrazumijeva, uz ostalo, i sposobnost da se puno toga kaže sa malo riječi, baš kao što je Raos veliku, neoborivu povijesnu istinu izrekao koristeći njih četrnaest, iako bi i sa dvije manje postigao isti efekt i jednaku činjeničnu utemeljenost.

Zbilja, da nije bilo tog 10. travnja 1941., Nezavisna država Hrvatska ne bi, pod tim imenom i sa ustaškim sadržajem, nikada ni bila uspostavljena.

Da nije bilo tog 10. travnja 1941., točnije da nije proglašena NDH-a koja je u roku odmah krenula tamaniti Židove, Srbe i komuniste, ne bi bilo ni ustanka protiv stranog okupatora i domaćih izdajnika.

A da nije bilo ustanka i velike pobjede partizanskih snaga pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita, Hrvatska ne bi imala ovakve granice, ako bi uopće nastavila postojati.

Posljedično, da nije bilo pobjede partizanskih snaga pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita, ne bi bilo niti Socijalističke federativne republike Jugoslavije – državne zajednice u kojoj je ustav mijenjan više puta, a najviše 1974. godine.

Kao što znamo, samo što se neki od nas prave blesavi, da nije bilo ustavnih promjena iz 1974. godine, agresija na Republiku Hrvatsku ne bi bila to – dakle, osvajački rat vođen iz Beograda, uz posljednju boljševičku armiju u Europi kao realizatora – već legitimna operacija protiv separatističkih snaga koje narušavaju ustavno-pravni poredak i teritorijalni integritet Jugoslavije.

Da, dakle, današnja Hrvatska nije nastala kao rezultat otpora onima što su vlast dobili, bukvalno dobili!, tog 10. travnja 1941., ne bi bilo „Aerokluba Split“ – zvao bi se „Aeroclub Spalato“ - u kojem je Matko Raos naučio letjeti, pa onda to znanje iskoristio u obrambenom ratu.

Zapravo, ni taj se rat ne bi zvao Domovinski, već samo i isključivo – građanski. Ako bi uopće počeo. Ono što je prilično izvjesno jeste da ne bi završio Vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“.

Mi nikada nećemo znati što bi bilo da Dragiša Cvetković nije u osvit nacističkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju izvršio puč, da je Vladko Maček prihvatio njemačku ponudu pa Banovinu Hrvatsku – podebljanu dijelovima teritorija Bosne i Hercegovine, tada bratski podijeljene između Zagreba i Beograda - izveo iz Jugoslavije i sebe doveo na vlast, da u Beogradu nije bilo previše ratobornih i premalo svjesnih stvarnosti, da se Rim i Berlin nisu nekako nagodili oko Ante Pavelića i da, što je ipak najvažnije, drug Tito nije, prvo, digao „čeličnu guzicu“ – zahvaljujući kojoj je, kako pišu Goran Gavranović i Boris Rašeta u publicističkom bestselleru „Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku“, mogao beskrajno sastančiti – pa onda i ustanak, ne dopuštajući povijesti da ga čini objektom te sudjelujući u njoj kao subjekt. Puno toga od svega što ne znamo, međutim, možemo pretpostaviti...

Da Ante Pavelić nije u talijanskom krojačkom salonu na radiju čuo kako je uspostavljena NDH-a, pa da ista ta NDH nije krenula ubijati po kućama i okućnicama, te da nije najljepši dio Hrvatske predala Talijanima, Srbi se ne bi pobunili, već bi, kao i puno puta do tada, čekali da prođe još jedna nevolja i još jedna država, kao što djeca konzervativnih dalmatinskih težaka, odgojena između rada u polju i pučkog katoličanstva, ne bi stala pod istu, crvenu zastavu pod kojom su se borili i radnici iz Siska i dio, recimo, sinjske aristokracije kojoj je itekako pripadala obitelj Tripalo.

Ta neka ratna, privremena Hrvatska, treba li reći, ne bi imala logore i masovne grobnice, ali ni pobjedničku vojsku – već paradu Mihailovićevih četnika – i, posebice, bilo kakav značaj. Završila bi, nije uopće nemoguće, u ondašnjoj sovjetskoj interesnoj zoni jer je Moskvi, kako je otkrio pokojni Vice Vukov nakon što je otjeran od mikrofona, bila zanimljivija od „ruralne Srbije s jakom monarhističkom tradicijom“. Komunizam se, naime, u prvoj polovici prošlog stoljeća najbolje primao u industrijaliziranim zajednicama i među radnicima, dok su seljaci ili kopali zemlju ili gledali u nebo.

Tog davnog 10. travnja 1941. proglašena je navodna država kojoj izuzetno kratak rok trajanja nije smetao da počini dovoljno užasa za naredno, barem, stoljeće, ali je i javno objavljen još jedan razlog za Narodnooslobodilačku borbu čiji je revolucionarni aspekt direktna posljedica činjenice da se otporom okupatorima aktivno bavila samo Komunistička partija. Ostali akteri parlamentarizma u najgoroj od svih Jugoslavija su, u većini, kapitulirali pred ustašama, četnicima ili, poput Mačeka, završili u koncentracijskim logorima, pa i pred streljačkim vodovima.

Dakle, moramo - kako već reče brigadir Raos - znati: da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Kao ni jučerašnje, sutrašnje, one iz 1987. ili 1974.!

Matko Raos je, kažu, pred splitske crnojaketaše i njihove goste izašao svojevoljno i izgovorio rečenicu zbog koje je okupljenima zaigralo srce. Ono, međutim, ne služi pamćenju niti ga činjenice dotiču. E zbog njih, tih prokletih činjenica, Raosu treba čestitati, bez obzira na to što su mu se otele i što je uvjeren da njegove riječi, malo zbog intonacije, a puno više zbog konteksta, imaju sasvim drugo značenje.

Samo što, eto, nemaju: bez Ante Pavelića i njegovih kretena, Tito možda ne bi uspio toliko omasoviti ustanak, dok bez masovnog ustanka, puno je izvjesnije, ne bi bilo prvo socijalističke i antifašističke, pa onda ni ove današnje Hrvatske.