Teško je snimiti dobar album dok ti žena spava na katu

Veliki umjetnik, a neozbiljni snimci. To je vjerojatno najbolji komentar „Gozbe“, novog „albuma“ Branimira Štulića. Ostavio ga je jedan čitatelj T-portala ispod teksta koji poziva na slušanje tog Štulićevog uratka. Slične tekstuljke objavili su gotovo svi portali iz država bivše Jugoslavije.

Mnogi su se suzdržavali ocjene, već su samo konstatirali da Štulić, eto, ima novi album. Tek su se rijetki usudili dati svoj sud. Tako je, primjerice, Jutarnji list objasnio da Gozba „na prvo slušanje donosi bluzerske verzije starih stvari i nešto novih, a instrumentali su često mjesto ovog novog glazbenog materijala“, te zaključuju da će „u intimističkoj atmosferi mješavine bluesa i domaćeg etno melosa poznavatelji prepoznati dosta starog Johnnyja i zacijelo uživati u svih 48 minuta i 33 sekunde Štulićevih novih pjesama“. Beogradski B92 je ono što Štulić radi nazvao „muzičkom revolucijom“. Ostali su ga uglavnom nazivali legendom, davali popis pjesama i link na Youtube kanal Branimir Štulić.

Album je do danas (dakle, u svega tri dana) poslušalo više od 54 tisuće ljudi. To kaže statistika. Zapravo je riječ o ljudima koji su ga počeli slušati. Nažalost, nema dostupne statistike koja bi pokazala koliko je od njih izdržalo do kraja.

Pošlo mi je to za uhom tek iz drugog puta. Prvi pokušaj slušanja zapeo je već na trećoj pjesmi, kada me uporni Štulić sa svojim solom nagovorio da ugasim snimku. Do tada sam odslušao instrumental „Hladan vjetar poljem piri“ i „Naizgled lijepa“. U oba slučaja preporučam neke ranije izvedbe, za prvu recimo Zvonka Bogdana, a za drugu Branimira Štulića. Samo tridesetak godina mlađeg. Ta treća pjesma, „Što si Leno na golemo“, natjerala me u bijeg. Kombinacija makedonskog melosa s mađarskim prizvukom, uz raštimane gitare nije neka sreća. Najgore je što Štulić svako toliko pjesmu (kao i ostale) oplemenjuje solažama na gitari. Možda bi ih najbolje bilo usporediti s kakvim prgavim dječakom koji svako malo utrčava u teren, otimajući loptu svojim vršnjacima koji pokušavaju igrati nogomet, napucava je u gol, piša po golmanu, pa opet bježi da ga ne uhvate. Sam kraj je apsolutno neslušljiv.

Dva dana kasnije dao sam mu novu priliku. Stoički sam izdržao do kraja, unatoč laganoj glavobolji koja se javila već negdje na četvrtoj pjesmi „Volim te kad pričaš“, jednoj od njegovih legendarnih.  I tu ubija prokleto soliranje koje više sliči traženju tonova po gitari. Tko god želi uživati u ovoj pjesmi neka si pusti „Filigranske pločnike“.

Tek se negdje na „Kipu“ učini da će stvari sjesti na mjesto, ali se onda opet umiješa onaj solo i razbije čaroliju. Ipak „Kipo“ mi je nekako najdraža u ovom Štulićevom pokušaju. Kao prvo, Štulić sve pjesme pjeva s jedva trećinom force. Podsjeća na čovjeka koji se sam snima u sobi, pazeći da ne probudi susjede. Zvuči baš kao iz opisa Sergeja Trifunovića koji mu je prije dosta godina s nekim društvom banuo na vrata, a ovaj ih odmah upozorio da budu tihi jer mu žena spava na katu. „Jebiga, moraš bit' pažljiv prema onom tko te hrani“, objasnio je tada Štulić.

„Kipo“ se baš pjeva tako da se ne probudi usnulog spavača. Osim toga, dio te pjesme možda najbolje opisuje ono što Štuliću događa danas dok potiho snima te svoje pjesmuljke: „Čini mu se da ga gitara ne sluša, on bi da ona sama svira“. Štulićev Kipo ima oči tople i vlažne i „mi slušamo njegove ploče“.

Mi doista danas slušamo njegove ploče. Dobro, CD-e, MP3-ce ili što već. Slušaju ih i neki novi klinci iako ne s onim žarom, što je i razumljivo. Branimir Štulić je vjerojatno najbolje što se hrvatskoj rock sceni ikad dogodilo. Bude li pravde, Štulić će masno naplatiti što drugi zarađuju na njegovom glazbenom geniju. Drago mi je da i dalje svirucka sebi za dušu. Nažalost, pritom se snima, snimke objavljuje, a nagluh netko to naziva novim albumom.

ako se tko ohrabri, evo linka: Branimir Štulić svira "GOZBU"