Titovim stazama ekonomije: Stambena politika pranja novca

Prošlog tjedna je u Dubaiju, a na zahtjev nizozemskog Državnog tužiteljstva, uhićen Edin Gačanin Tito, rođen u Sarajevu 1982. godine i već dugo poznat kao vođa super kartela, međunarodne kriminalne organizacije čiji se promet 2019. procjenjivao na nevjerojatnih 29 milijardi eura, dok su podnošljivi poslovni gubitci tog kriminalnog holdinga iznosili osam tona – da, osam tona – kokaina!

Gačanin je, iako tražen od raznih policija i američke agencije za borbu protiv droge (DEA) - koja ga je smatrala jednim od 50 najvećih narko dilera na svijetu - mirno živio u stanu vrijednom 30 milijuna eura i iz njega vodio, uz ostale, poslove pranja novca. 

Princip je bio jednostavan: Titovi vojnici pronalazili su poštene i neosuđivane poduzetnike kojima su davali kapital za pokretanje tvrtki čije je legalno zanimanje bio uvoz, najčešće, voća i povrća, a jedini zadatak da posluju dovoljno dobro kako bi import banana i avokada, rajčica i luka izgledao opravdano. Istovremeno su Gačaninovi operativci koristili transport voća i povrća za prebacivanje droge na tržište kojeg su razvili u Europi, Aziji i Africi. 

Pored toga, Gačanin je investirao u nekoliko ugostiteljskih objekata u Sarajevu u kojima je dio, i to jako mali, njegovog imetka postajao legalan.

Da je, kao što nije, ovaj sarajevski gangster respektabilne internacionalne karijere (i) hrvatski državljanin, pa da mu se prohtjelo da ima stan u, recimo, Dalmaciji – čovjek, osim ružnih košulja u kojima ga je moguće vidjeti na rijetkim fotografijama, očito voli tople i skupe krajeve – država bi mu, ukoliko je samac, omogućila kupnju stana od 50 četvornih metara novoizgrađenog stana bez provjere porijekla imovine i uz povrat polovice PDV-a!

Razloga za brigu, naravno, nema: Edinu Gačaninu 50 kvadrata nije dovoljno da smjesti poslugu koja ga je služila u Dubaiju, dok mu polovica poreza plaćenog za stan u Hrvatskoj ne pokriva niti godišnje garažiranje kolekcije Ferrarija. 

Preciznije rečeno: razloga za brigu u ovom slučaju nema. U ostalim, međutim, može lako biti i to zahvaljujući Vladi Republike Hrvatske!

“Na idućoj sjednici vlade bit će i Nacionalni plan stambene politike i u hitnoj proceduri Zakon o društveno poticanoj stanogradnji. Paralelno s njim radimo pravilnik. Tijekom travnja će biti završen pravilnik i sve ono što sam obećao, a to je da će svi naši sugrađani mlađi od 45 godina koji prvi put rješavaju svoje stambeno pitanje moći podnijeti zahtjev za povrat poreza na promet nekretnina ili 50 posto PDV-a ako imaju kupoprodajni ugovor koji je potpisan nakon ove godine. Mi smo tu pristupili na način da neovisno o načinu plaćanja i kupnje stana, ako ste mlađi od 45 godina i kupujete stan primjerene veličine i primjerene cijene, imate pravo na povrat poreza. Ne ulazimo mi kao ministarstvo koje će to provoditi u porijeklo. Odnosno, jesu li vam te novce osigurali roditelji, je li to kredit ili neki drugi način iz ušteđevine. U to ne ulazimo. Bitno je samo da ispunjavate one kriterije koje smo zakonom predvidjeli“, kazao je Branko Bačić, HDZ-ov ministar graditeljstva, gostujući u programu RTL-a.

„U cijeni kuće ili stana od 150.000 eura, ako se kupuje od tvrtke, PDV je 30.000 eura, što znači da bi kupcu koji udovoljava kriterije država vratila 15.000 eura. Ako se stan ili kuća kupuje od privatne osobe, onda se ne plaća PDV, nego porez na promet nekretnina od tri posto. To znači da na cijenu od 150.000 eura kupac treba platiti dodatnih 4500 eura, koje će mu država vratiti. Što se tiče površine, neslužbeno doznajemo da bi kvadratura do koje bi se mogao dobiti povrat poreza iznosila 50 četvornih metara za samca. A dodatnih 15 kvadrata za člana obitelji. Roditelji s jednim djetetom bi tako imali pravo na maksimalno 80 četvornih metara za koje mogu dobiti povrat poreza. Ako kupe veću nekretninu, za višak kvadrata olakšica ne vrijedi. Važan kriterij je i cijena. Za svako mjesto će se računati prosječne cijene kvadrata, a u većim gradovima i cijene u određenom kvartu ili čak zgradi. Jer velike su razlike u cijeni između pojedinih gradova, a u većim gradovima su značajne razlike između različitih dijelova grada. Ovi kriteriji otežavaju i računicu koja će ovisiti od svakog pojedinog slučaja nakon što kupac podnese zahtjev za povrat poreza. Ugrubo, ako samac do 45 godina kupi novi stan od 60 kvadrata za tri tisuće eura po kvadratu, odnosno plati ga 180.000 eura, dobiva povrat pola PDV-a samo do 50 kvadrata. To znači 15.000 eura umjesto 22.500 eura, koliko je pola PDV-a za punu cijenu koju je platio. A tu je onda dodatno umanjenje povrata ako je stan kupljen po iznadprosječnoj cijeni te zgrade/kvarta“, objavila su 24 sata sredinom siječnja. 

Živa će, dakle, muka biti osigurati dio povrata PDV-a za kupnju stana u novogradnji i nikakva da se, u skladu sa zakonom, opere pristojna količina gotovog novca čije se, lijepo je Bačić kazao, porijeklo neće ispitivati. 

Treba, prema receptu Edina Gačanina Tita, naći jednu, dvije, 50 mladih obitelji u podstanarstvu ili agoniji suživota sa roditeljima jednog od bračnih partnera, dati im lovu na ruke, reći da kupe stan u kojem će – i o tome je majčica domovina mislila – imati „obvezu prijave prebivališta i zabranu prodaje određeno vrijeme“ i iz kojeg će, kada prođe „određeno vrijeme“, iseliti. 

I do sada je ulaganje u nekretnine predstavljalo oblik pranja novca ali je, barem teorijski, privlačilo pažnju, a od sada neće ni to. Moglo se, naime, činiti sumnjivim to što je netko za keš kupio pet, osam, 90, koliko god stanova, no kada pet osam ili 90 stanova za keš kupi pet, osam ili 90 samaca i mladih obitelji, e onda je to poštivanje pravila osmišljenih upravo u Ministarstvu graditeljstva. 

Lijepo je, zbilja jeste, što su Plenković i njegovi ministri konačno shvatili da su stanovi u Hrvatskoj preskupi, da su sve najave izgradnje novih ili obnove postojećih državnih nekretnina koje bi se iznajmljivanje po razumnim cijenama ostale samo to, dakle najave, dok su mjere kojima je trebalo zaustaviti stalni rast cijena kvadrata rezultirale daljnjim rastom cijena kvadrata. Problem je, međutim, u tome što su opet, ali opet, našli rješenje koje je gore od lošeg i kojim se nastavlja pogodovati onima čija je kreditna sposobnost daleko veća od prosječne, a imetak toliki da se nikako ne mogu sjetiti jesu li prije dvije-tri godine kupili trosoban stan na Trešnjevci ili u Trogiru. Uglavnom jesu u nečemu na t i sa drugim slovom r. 

Prema sadašnjim kriterijima banaka, četveročlana obitelj sa dvije prosječne plaće može, i to s puno muke, dobiti kredit dovoljan za kupnju jedva 50-ak kvadrata koje ne treba obnavljati. Sa budućim i strožim, ni za toliko. Istovremeno, omogućavanje državljanima bogatijih zemalja – a takvih ima puno i nisu sve daleko – da u Hrvatskoj kupuju kuće i stanove, rezultira daljim, za prosječnog potencijalnog kupca iz Hrvatske, nedostižnim rastom cijena nekretnina. 

Postoji, dakle, savršeni okvir za očaj u kojem će se u ulozi spasitelja pojaviti vlasnici kapitala čije porijeklo treba legalizirati preko posrednika kojima će se prihvatljivom činiti mogućnost da stan kupe za tuđi novac i u njemu mirno žive dok ne im ne istekne obveza „prijave prebivališta i zabrana prodaje određeno vrijeme“. Poslije će ga već nekako vratiti onome tko im je na stol u dnevnom boravku stavio 180 ili 250.000 eura. Organizirani kriminal je, naime, jedina djelatnost koja sebi smije dopustiti najviše 24 sata nesnalaženja, pa ne treba, niti malo, sumnjati da će neki mastermind sa punom spavaćom sobom keša naći pogodne posrednike i smisliti mehanizam njihovog mirnog iseljenja kada za to dođe zakonom definirano vrijeme.

Sve dok majčicu domovinu ne interesira da li se „stan primjerene veličine i primjerene cijene“ plaća novcem kojeg su budućim stanarima „osigurali roditelji, je li to kredit ili neki drugi način iz ušteđevine“, postojat će i mogućnost da stjecanje famozne prve nekretnine bude tek oblik pranja tuđeg kapitala, čiji će se stvarni vlasnik znati osigurati od mogućih neželjenih posljedica. Uostalom, nije ni Edin Gačanin Tito nalazio buduće uvoznike voća i povrća zato da se napaćeni narod zdravo hrani.