Tragedija koja se morala izbjeći

tragedija-koja-se-morala-izbjeci-7507.jpg

Nakon smrti Ante Topića, opernog pjevača u HNK, postavlja se pitanje znaju li Dubravka Vrgoč i ministrica Nina Obuljen Koržinek da upravljanje znači preuzimanje odgovornosti. (Radnici HNK u subotu su zapalili svijeće u počast umrlom kolegi)
Nakon smrti Ante Topića, opernog pjevača u HNK, postavlja se pitanje znaju li Dubravka Vrgoč i ministrica Nina Obuljen Koržinek da upravljanje znači preuzimanje odgovornosti. (Radnici HNK u subotu su zapalili svijeće u počast umrlom kolegi)

Operni pjevač Ante Topić izgubio je životnu bitku s bolešću, iako bolnici nije trebao biti ni na kilometar, zarazila ga je u stvari patološka ambicija intendantice HNK-a koja je mimo mjera Stožera odbila zaštititi svoje djelatnike koji su radili bez distance i bez maski, svjesno ih izlažući posljedicama svoje imperatorski imperativne odluke o izvedbama uživo

Dogodilo se ono od čega smo najviše strahovali svi koji se izravno ili neizravno bavimo Hrvatskim narodnim kazalištem prateći ga kao kolege, publika i kritika: od posljedica virusa COVID-19 preminuo je u noći 5. prosinca 2020. operni pjevač Ante Topić koji je dva tjedna bio priključen na respirator u KBC-u Dubrava. Tužna vijest obišla je u rano jutro u subotu društvene mreže, no iz Uprave HNK-a i Ministarstva kulture odjekivala je znakovito jedino šutnja. Ona ista koja je svladala i naš mainstream kulturni establišment na čelu s Dubravkom Vrgoč i Ninom Obuljen Koržinek još onoga dana početkom mjeseca studenog kad je Ante Topić, dugogodišnji član zbora HNK-a došao na svoj posao ne sluteći da će jedna proba u kazalištu za njega biti fatalna. Ne znajući da su zaraženi, toga su dana na istoj probi bili i kolege koje je na izvedbi Seviljskoga brijača zarazio statist kojem je dva dana poslije potvrđena zaraza o čemu je odmah izvijestio Upravu. Koja je to odlučila prešutjeti.

Da je zaraza došla do scene HNK-a, Uprava je odlučila negirati, iako su članovi opernoga zbora, saznavši u hodniku da je statistu potvrđena zaraza, od Uprave danima zahtijevali objašnjenje za informacije koje su se širile kazališnim hodnicima. Međutim, iz tepiha ispod kojeg su se sakrili intendantica i njezin ravnatelj Opere, čulo se otprilike sljedeće: Statist je dobro, nema teži oblik bolesti te nema potrebe za panikom. Usto, „tepih“ čak zahtijeva od zaposlenika da se u javnost ide s tvrdnjom da se nisu zarazili u HNK-u.

Zaraza se međutim ne obazire na šuškanja ispod prašnjava tepiha već se i dalje širi. Ustanovit će se uskoro da je u kazalište ušla već dva dana prije Seviljca, tijekom izvedbe opere Carmen, 27. listopada, i to u orkestar. Uprava ne haje, i dalje prikazuje da su i glazbenici zaraženi izvan kazališta, a ne u orkestralnoj rupi gdje se nije poštovala nikakva distanca. Pa kad se zaraza potvrdila i nalazom kod jedne od glazbenica iz orkestra, samo se „odabrani“ kontakti zaražene šalju u samoizolaciju, ali ne i npr. kontakt koji idućega dana mora svirati Luciju di Lammermoor, a koja bi se u suprotnome morala otkazati jer dotični glazbenik nema zamjene. Da su čak i nakon spomenute Carmen bile otkazane sve izvedbe i pokusi, a kazalište kao i sve operne kuće na svijetu prešlo na online produkciju (s tek rijetkim komornim programima uživo), Ante Topić, koji se osim pjevanjem, uspješno bavio i fotografskim dokumentiranjem svakodnevice umjetnika u HNK-u, ostao bi – onako veseo i optimističan kakav je bio po svome toplom i nadasve poštenom karakteru – i dalje među nama.

Naime, u otvorenome pismu javnosti kojim su odmah upozorili na opasnost od širenja zaraze, djelatnici Opere naveli su da su u operi Carmen morali „simulirati orgije, povraćanje, puzanje po podu“, i to njih čak 40-ak na sceni. Za to vrijeme intendantica na svoju ruku, ad hoc mijenja uredbe o radu za vrijeme epidemije – u jednom trenutku na snazi su čak dva različita pravilnika. Umjetnici upozoravaju: „Higijena je užasna. U velikoj pokusnoj dvorani u kojoj održavamo probe, jedni nakon drugih, bez dezinfekcije, s nagomilanom prašinom i smećem po kutevima, bez stanke od pola sata, fluktuira i drama, i zbor, solisti, opera…“ To sve nije bilo dosta, intendantica zahtijeva da program ide dalje, bez otkazivanja, pa u savezu sa svojim ravnateljima odlučuje i dalje šutjeti o zarazi u kući, obavještavajući o njoj selektivno, samo odabrane, a sve da bi se u svojim propagandnim nastupima urbi et orbi mogla i dalje hvaliti činjenicom da je HNK jedini teatar na svijetu koji radi u vrijeme pandemije.

A taj, jučerašnjom tragičnom smrću doista postignut „svjetski domet“, rezultat je dugogodišnje ambicije trampovsko-bandićevskog tipa, koja je između ostaloga prisilila umjetnike da usred smrtonosne pandemije pljuju jedni drugima u lice ugrožavajući na taj način svoje zdravlje i svoje živote. I nota bene, svoja pluća koja su u stvari njihov jedini instrument, od kojega žive. Nije dakle odgovorna osoba u liku intendantice, kojoj je obveza provoditi zakon na radnome mjestu, samo ignorirala protuepidemijske mjere, već je i zataškavala zarazu skrivajući podatke o njoj od svojih zaposlenika i od javnosti, unatoč apelima sindikata i iskazima kolega u medijima.

Strah među zaposlenicima stoga sve više raste, no Uprava i dalje ne poduzima ništa – kad zbor tjedan dana nakon izbijanja epidemije u teatru traži otkazivanje pokusa Čarobne frule, ravnatelj Opere ih odbija te se s radom u kazalištu nastavlja kao da se ništa nije dogodilo (primjerice, predsjednik sindikata Drame sklonoga u svemu intendantici, u isto vrijeme kategorički negira postojanje opasnosti u Operi) pa zbor u samo nekoliko dana nastupa u čak 4 predstave (Seviljski brijač, Carmen, Čarobna frula, Lucia de Lammermoor). Sve to u vrijeme kad se saznaje da je zaraženo novih četvero članova opernog ansambla – do danas broj oboljelih u HNK-u popeo se na 48! Nakon jednog sastanka, operni ravnatelj Mottadelli, privatno, pred nekolicinom kolega donekle pokazuje svijest o svojoj odgovornosti i riziku kojem izlaže ansambl, ali nastavlja i dalje, po direktivi intendantice, forsirati daljnji rad te, što je još luđe (pritom suprotno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju), retroaktivno traži od oboljelih da antedatiraju bolovanje kako bi se lažno ispunio zakonski okvir o samoizolaciji.

Bila je to kap koja je prelila čašu: Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi podiže kaznenu prijavu protiv intendantice Dubravke Vrgoč po osnovi čl. 180 Kaznenog zakona, koji se odnosi na postupanje u vezi sprečavanja širenja zarazne bolesti. Ona tek toga dana potpisuje Odluku o postupanju u vezi zaraze, šireći usput i neistine da prije toga u kazalištu nije bilo ni oboljelih ni izoliranih. Dotad ih je naime bilo zaraženo preko 15, a Ante Topić već je u bolnici gdje je uskoro priključen na respirator s kojega do smrti neće biti ni skinut.

Kad je sve napokon izišlo u javnost, ponajviše zahvaljujući portalu Teatar.hr, intendantica i dalje odriče svaku odgovornost, a što je neshvatljivo, s njom se slaže i resorna ministrica Nina Obuljen Koržinek uspoređujući – na opće zgražanje – izvođenje glazbeno-scenskih djela s nogometnom utakmicom. Podržavajući time Vrgoč u sumanutim odlukama na kojima bi joj pozavidio i ludi Kaligula, štoviše, nitko iz Uprave, uključivo i šefa Kazališnoga vijeća Duška Ljuštinu pritom ne pokazuje ni minimum empatije prema zdravstvenom stanju Ante Topića i ostalih zaraženih. Svjesni bešćutnoga stava vodećih ljudi naše otužne kazališne politike, kao i blokade vodećih medija, zaposlenici 21. studenoga vješaju transparent na zgradu na kojem piše: Kaznena prijava nije podnesena protiv kazališta jer kazalište – to smo mi.

Nažalost, cijena ove rabote ispala je neizrecivo previsoka, Ante Topić izgubio je životnu bitku s bolešću iako bolnici nije trebao biti ni na kilometar, zarazila ga je u stvari patološka ambicija intendantice koja je mimo mjera Stožera odbila zaštititi svoje djelatnike (rad bez distance i bez maske), svjesno ih izlažući posljedicama svoje imperatorski imperativne odluke o izvedbama uživo.  

I dok DORH razmatra krivičnu prijavu protiv Dubravke Vrgoč (koju će Sindikat, kako stvari stoje, proširiti na ubojstvo iz nehata), njezina ostavka, ali i ostavka Kazališnoga vijeća na čelu s Ljuštinom, najmanje je što bi se moglo očekivati. Upravljanje, naime, po definiciji znači odgovornost, a ne izliku za nemar i bezakonje u kojem Upravu i dalje podržava i resorna ministrica Obuljen Koržinek.

Njezin bi pak mandat u zemljama (gdje su usput budi rečeno operne kuće odavno prestale s radom uživo) u kojima se pada i zbog čarapa kupljenih na račun poreznih obveznika već bio – prošlost. Mi međutim živimo u balonu gdje su bezakonje i zataškavanje javnih problema za vlastiti probitak redoviti otkosi uračunati u karijere. Pa tako i u onu Dubravke Vrgoč, temeljenu na autoritarnom hedonizmu, u kojoj su „nagomilana prašina i smeće po kutevima“ o kojoj zbore umjetnici prepušteni njezinoj stihiji, predstavljani kao svjetski uspjesi. Očekivati od nje ostavku znači ne znati da diktatori istu nikada ne nude, nadajući se da neće doživjeti jad i čemer zadnjega dana svoje beskrajne moći.

Kakogod i kadgod završila, jučer je međutim ta velebna karijera doživjela tragičan epilog koji će odsada bilježiti svaka kronika Hrvatskoga narodnog kazališta i uz koji će se čak i dugogodišnje uspješno pozicioniranje Dubravke Vrgoč iznad zakona činiti – usputnom činjenicom.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu