Skoči na glavni sadržaj

Trumpovi ispadi sve manje odjekuju

trumpovi-ispadi-sve-manje-odjekuju-7457-10082.jpg

Korona je u Trumpovom medijsko-političko ekosistemu nepredviđen i nepozvan gost, partibrejker, i prvi pravi protivnik. Trump se, naravno, ponaša kao da pandemija ne postoji pa svakodnevno servira tuđe "afere"
Foto: FaH/EPA

Nemoguće je pisati o Americi, a ne pisati o Trumpu. Što je kompliment  Trumpu, a kritika Americi. Kao nitko drugi prije njega, Trump kontrolira medijsko-politički narativ. Jednostavnije, on diktira o čemu će se razgovarati na TV-u, pisati na naslovnim stranicama novina, komentirati i “lajkati” na društvenim mrezama, te raspravljati za stolom, ili u krevetu (mada se iskreno nadam da Trump nije tema ničijih šaputanja na jastuku).

Kako se priča je mnogo manje bitno od toga o čemu se priča. Trump je potpuno savladao prvu lekciju iz priručnika na temu Odnosi sa javnošću (PR): svaki publicitet je dobar. To se, naravno, ne odnosi na sve u javnoj sferi. Pitajte samo Harvey Weinsteina, Ryana Adamsa i Louis C.K. kakav je učinak na njihove karijeru i život imao loš publicitet. Ali se sigurno odnosi na Trumpa.

On je potpuno u pravu kad kaže da bi ljudi za njega glasali čak i “kad bi upucao nekog u pola Pete Avenije”. Trump je to na opće zgražanje rekao još u siječnju 2016. godine, čitavih deset mjeseci prije pobjede na predsjedničkim izborima, i svega onoga što nas je snašlo u međuvremenu. A snašlo nas je svašta, ne samo Trump.

Istina, dio te antifragilnosti je čista kemija. Otprilike 40 posto amerikanaca koji izlaze na predsjedničke izbore (redovito glasa tek 55 posto onih koji imaju pravo) uvijek će glasati  za Trumpa, zato što se identificiraju sa njegovim “likom i djelom”. To ovdje zovu “politikom identiteta”. Jednostavnije, biram samo one kandidate koji predstavljaju moje interese i vrijednosti, bez obzira na ostatak njihove političke platforme. Kako su Trumpove vrijednosti “klizave” (mijenjao stranku nekoliko puta, baš kao što je mijenjao supruge te mišljenja o abortusu, religiji, oružju i sličnim vrijednostima), on na “politici identiteta” mora raditi puno više nego što se to čini na prvi pogled.

Prvo, Trump do daske pojačava najvažniji “identitet” za njegovo glasačko tijelo  – rasu. U Americi, čija je povijest i sadašnjica prepuna bolne rasne podijeljenosti i nejednakosti, Trump se ne mora previše truditi. Na stranu to što mu rasizam nikad nije teško padao. Drugo, i mnogo teže (zato što je zahtijeva puno strategije, kreativnosti, posla i detalja), Trump maestralno kreira gore spomenuti narativ političkog i medijskog diskursa.

Kada je, recimo, u listopadu 2016. procurila danas čuvena (najviše zato što nije poslužila apsolutno ničemu!) snimka Access Hollywood na kojoj se Trump samo-promovira kao aktivni, i veoma ponosni sociopat i devijant, Amerika je tomu posvetila jedno - za Trumpa - brutalno večer i jutro. Njegovi najbliži suradnici (svi osim Steve Bannona, daleko najpametnijeg od svih Trumpovih savjetnika)  savjetovali su mu da se povuče. Te večeri, i vođen samo instinktom, Trump se ispred zgradurine sa svojim nenonskim imenom, a sve za  uvijek spremne TV kamere, grlio sa šačicom fanova koji su požurili da ga ohrabre u, jelte, teškim trenucima. Nitko nije i neće grliti Harvey Weinsteina… To je bio prvi test.

Već sutra poslije podne Trump je “okrenuo stol” i ekspresno vratio u igru burnu i bizarnu seksualnu prošlost Billa Clintona, kao i neveselu ulogu koju je u svemu tomu imala Hillary. Kontekst je ostao isti (bogati i moćni muškarci kao seksualni predatori, žene kao žrtve), ali osim o Trumpu, pričalo se (i) o Billu-agresoru i Hillary-pomagaču.

Uz to, Trump je tek par dana kasnije, u jednom od najciničnijih, ali i najučinkovitijih PR trikova ikada, u dvoranu u kojoj se održavala predsjednička debata, doveo četiri žene iz Clintonove prošlosti, koje su ga optužile za seksualno uznemiravanje, ili još gore gnjusobe. Trump i Bannon smjestili su ih kao počasne goste u prvi red, tek par stolica dalje od Billa, da ih svi mi dobro vidimo, i da se još bolje podsjetimo “strašnog” Bubbe (Clintonov omiljeni nadimak).

Kako to nije bilo dovoljno, i kako je Trump temeljit PR praktičar, na WikiLeaksu je nekim čudom “procurilo” 2.500 emailova iz boksa Johna Podeste, šefa Hillaryne izborne kampanje. Kada? Samo sat nakon što je puštena snimka Access Hollywood. Teorija zavjere? Možda. Mislim, pak, da se na ovom nivou ništa se ne događa slučajno.

Materijali Access Hollywood i WikiLeaks su prvi put objavljeni preko Twittera, društvene mreže koja je u tom povijesnom trenutku zauzela mjesto na kome su decenijama bili voditelji centralnih dnevnika tri vodeće američke televizije. Twitter je tako zamijenio legendarnog Waltera Cronkitea, čovjeka koji je, između ostalog, u svojoj pet decenija dugoj karijeri, javio Amerikancima da je ubijen Kennedy, te da je Apollo 11 sletio na mjesec. (Anegdota: davne 1998. bio sam u prilici sudjelovati na promociji Cronkiteove biografije u knjižari Barns and Noble u Houstonu. Jedan od posjetilaca je postavio Cronkiteu sljedeće pitanje: “Vi ste u svojoj karijeri razgovarali sa svim bitnim šefovima država. Tko vas je u tih pedeset godina najviše impresionirao? Cronkiteov odgovor – i to bez trenutka razmišljanja: “Maršal Tito!”).

Što će se sa nama dalje desiti saznat ćemo, dakle, na Twitteru, u najviše 280 slova. Tih 280 slova  je i više nego dovoljno Trumpu da svakodnevno “promijeni ploču”, kad god to, kao sveprisutni američki disco jockey, treba drugačiju melodiju ili ritam. A nacija onda pleše!

Korona je u Trumpovom medijsko-političko ekosistemu nepredviđen i nepozvan gost, partibrejker, i prvi, rekli smo to već na ovom mjestu, pravi protivnik. Trump se, naravno, ponaša kao da  pandemija ne postoji, tvitajući na dan kada je broj američkih žrtava premašio 80 tisuća , nešto o takozvanom i tko zna kojem po redu Obamagateu i, još bizarnije, o tome kako jedan je jedan od njegovih najžešćih medijskih kritičara, Joe Scarborough, voditelj veoma popularnog i utjecajnog jutarnjeg programa Morning Joe i bivši republikanski kongresmen iz Floride, 2001. ubio vlastitu stažisticu. 

Slične stvari su bile efikasne protiv Hillary. COVID-19 je druga priča, zato što sada pandemija i njene beskrajne posljedice – smrt, nezaposlenost, eknonomski bezdan, itd. - kreira narativ. Trumpovi ispadi su sve više noise, sekundarni šum, koji se i dalje registrira na njegovoj “državnoj televiziji” (Fox), ali ne i puno šire.

Da bi Amerika ponovno zaigrala kako Trump svira, potrebna je priča veća od korone. Recimo – hoće li uopće biti izbora u listopadu? Nema izbora, Trump ostaje predsjednik i nikom (a pogotovu Demokratima) - ništa… Za to je potrebna promjena Ustava i čitav niz mahom nevjerojatnih političkih manevara. Što, razumije se, nije smetalo Trumpovom zetu Kushneru da neki dan priča o odgađanju izbora. Drugi dan je ublažio izjavu, ali do tada je ova “vijest” obilježila dan i dobila legitimitet. Taj dan je Kushner (čitaj: Trump) medijski pobijedio COVID-19. Bit će zato ovakvih “bombi” sve više!

Nastavlja se…

PS 

Da je Trump u problemima svjedoči i to da je vremešni,i ali neuništivi te često briljantni, Saturday Night Live, uposlio Brad Pitta da glumi dr. Anthony Faucia (neka vrsta hrvatskog Vili Beroša). Trumpa već godinama glumi Alec Baldwin. Svi znaju da je Trump ljubomoran na Faucia, zato što mu ovaj, bez obzira što mu je 80 godina, krade “spotlight” i (pre) često kontrira. Brad Pitt je možda i zadnja prava hollywoodska zvijezda. Baldwin je godinama tek epizodist. Implikacije su jasne.

Ono što treba zabrinuti Demokrate je da Joe Bidena glumi Jason Sudeikis. Tko je to? Dobro pitanje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu