U maksimirski centar uselila se zagrebačka filijala ‘El Sisteme’, venezuelanskog pokreta za društvene promjene putem glazbenog obrazovanja za djecu Foto: Branimira Lazarin
“U okviru Strategije Grada trebalo bi se odlučiti hoće li kulturni centar biti specijaliziran za određenu kulturnu djelatnost pa će se znati smjer njegova razvoja, ili će se i dalje podržavati sistem aplikacija na široku paletu programa kulture koje financira Grad”, razmišlja ravnatelj Goran Jerković Foto: Branimira Lazarin
Centar za kulturu i informacije Maksimir, smješten u srcu mirne maksimirske uličice, ne izgleda obećavajuće naviklima na stereotip kulturnog centra kao mjesta koje se nečime (arhitekturom, dimenzijama, muvingom ispred ulaza, jačom ikonografijom kulturnjačkih događaja) ističe u kvartu. Maksimirski kulturni centar tipičan je primjer neupadljivosti upravnih zgrada kakve su se gradile u socijalizmu. Naravno, blagotvorna je činjenica da nipošto nije riječ o umornoj birokratskoj jedinici nego centru raznolikih kulturnih sadržaja koji se, ugodno i skromno, smjestilo u krilo čvrsto oblikovanog kvarta blizu centra grada.
Goran Jerković (1968.), profesor glazbene kulture, osnivač i voditelj odličnog komornog zbora “Ivan Filipović”, čovjek broj jedan za glazbeni amaterizam u Zagrebu proteklih petnaestak godina, od lipnja ove godine ravnatelj je Centra za kulturu i informacije Maksimir (CKIM) nakon što je prethodniku, kiparu Tomislavu Vukoviću, istekao mandat. Jerković je prije ove funkcije radio u CEKATE-u (Centar za kulturu Trešnjevka) pa materiju dobro poznaje “odozdo”. Razgovaramo o radu CKIM-a, u kojemu poput ostalih zagrebačkih kvartovskih centara, prijepodne funkcionira kao gluho doba bez programa i bez posjetitelja.
“Naš centar ima vrlo male kapacitete, najmanji je u gradu. Imamo jednu polivalentnu dvoranu, jednu veću učionicu od 37 kvadratnih metara koju zovemo manjom dvoranom, dvije manje učionice i četiri, pet uredskih prostorija. Kvadratura je skromna”, objašnjava ravnatelj Jerković.
Maksimirske "Projekcije"
Velika dvorana u kojoj je, inače, snimljen film “Projekcije” (2013.) Zrinka Ogreste, jedini je motor razvoja ovog Centra. I dokaz da je za razvoj kulture potrebno stvarno malo: dvorana od jedva 150 sjedećih mjesta u kvartu od oko pedeset tisuća ljudi (a zbog blizine centra grada gravitira mnogo više posjetitelja) - može stvoriti kritičnu masu građana kojoj bi, pošteno, pripadala mnogo jača kulturna infrastruktura.
Jerković je, po defaultu bavljenja kulturnim amaterizmom koji je pouzdano jak i žilav u Zagrebu, navikao na obaveznu mjeru skromnosti. Ipak, ima jasnu ideju profilacije kulturnjačkog razvoja Centra. “Ukoliko se u Strategiji Grada koja se za potrebe kulturnog razvoja upravo izvodi bude ozbiljno razmišljalo o budućnosti gradskih kulturnih centara, trebalo bi se odlučiti na njihovu profilaciju, razliku užeg i šireg programskog spektra. Odlučiti, primjerice, hoće li kulturni centar biti specijaliziran za određenu kulturnu djelatnost pa će se znati smjer njegova razvoja, ili će se i dalje podržavati sistem aplikacija na široku paletu programa kulture koje financira Grad”, razmišlja Jerković.
Kad izrazimo skepsu u učinkovitost gradske kulturne strategije koja se veoma sporo, po (anketnoj) špranci pravila gradova EU-e, provodi najviše zato da bi Zagreb zadovoljio kriterije za pristup fondovima EU; Jerković se slaže ali dopunjava. “Forma naravno neće ništa riješiti, ali može puno pomoći. Statistika, skupljena na ovaj način po prvi put u svim gradskim kulturnim institucijama, pomaže da se vidi smjer poslovanja. Kad tad dođe vrijeme da se duboko zapitate o svrsi svake institucije u kulturi. Što znače dobre inicijative na jedan ravnateljski mandat, a što strateško planiranje čitavog pogona te institucije? U tom smislu vjerujem da je profilacija svakog centra za kulturu, obilježenog vlastitim prostornim kapacitetima, ključna za njegov razvoj, ali i za razvoj kompletne scene kulturnih centara - koji onda programe mogu razmjenjivati i bolje surađivati”, zaključuje ravnatelj CKIM-a.
Glazba prije ostaloga
Prema afinitetima i struci ravnatelja, zaključilo bi se onda da se maksimirski centar profilira u središte glazbenog amaterskog zborskog muziciranja, ili općenitog centra za kvartovski koncipiran, muzički odgoj djece i odraslih u gradu. Jerković o tom smjeru ipak ne govori izravno, iako u tome vidimo logičnu stvar – na temelju onoga što se u Centru događa.
“Ravnatelj sam tek šest mjeseci i prije bilo kakvog konkretnijeg poteza trebam ispoštovati program koji je dogovorio prethodni ravnatelj”, kaže Jerković. Ali značajna je činjenica, kaže naš sugovornik, da u “Maksimiru postoje čak četiri vrlo kvalitetna glazbena ansambla, od kojih je zbor ‘Čarobna frula’ koji vodi Marijan Milić imao nekoliko vrlo zapaženih koncerata u našoj dvorani. Također se odnedavno u naš centar uselila zagrebačka filijala ‘El Sisteme’, venezuelanskog pokreta za društvene promjene putem glazbenog obrazovanja za djecu. U našoj dvorani udruga za muzičko obrazovanje djece ‘So-do’ koja zastupa ideje ‘El Sisteme’, ima probe i koncerte”, objašnjava Jerković.
“El Sistema” je, za one koji slučajno ne znaju, čudo venezualanskog kulturnog sistema koji je od 1975. uz vodstvo karizmatičnog Joséa Antonia Abreua muzičkim odgojem spasio tisuće djece od nasilja i bijede kartelskog slama. Abreu je 1970-ih uspio nagovoriti državni aparat da dio profita iz naftnih bušotina Venezuele preusmjeri u muzičko obrazovanje siromašne djece tako da od njih napravi stotine orkestara koji se umrežavaju diljem zemlje i nastupaju po čitavom svijetu. “El Sistema” je danas golema institucija s podružnicama u svijetu, a njezina ideja i učinak cijenjeni su kao najznačajniji umjetničko pedagoški postupak stoljeća. Prije par mjeseci je orkestar “El Sisteme” u Zagrebu održao veličanstven koncert, uz projekcije filmova i izložbe, čime je domaća filijala inaugurirana - i eto je u Centru za kulturu Maksimir.
Program po mjeri prostora
Naravno, nije samo muzika rezervirala mjesto u dvorani Centra: plesne grupe (ali i gimnastičari, kao i izvođači capoeire) redovito nastupaju, tribine su vitalne, a “Teatar Mire Gavrana” redovito održava pokuse. “Ponosni smo što jedan, rekao bih, redatelj svjetskoga glasa kao što je Gavran, redovito ovdje radi, a iz lokalpatriotskih razloga redovito nam prikazuje svoje predstave”, kaže Jerković.
Za razliku od ostalih gradskih centara za kulturu, broj polaznika tečajeva jezika nije se smanjio, jer “oduvijek imamo male grupe od najviše deset polaznika, školske djece.”
Gradska četvrt Maksimir obuhvaća čak četiri osnovne i dvije srednje škole, ima jedanaest mjesnih samouprava (bivših mjesnih zajednica), i više od osamnaest tisuća domaćinstava. Zbog mirne, uredne arhitekture kvarta, Maksimir se u javnom žargonu grada nekad smatrao “kvartom penzionera”, ali to danas ne stoji. “Nemamo još podatke od posljednjeg popisa, ali ne bih rekao da je pretežna populacija starija. Štoviše, o tome svjedoči broj škola..”, razmišlja naš sugovornik. I dodaje da “umirovljenici u Centru održavaju likovne radionice, a posebno je popularan i posjećen njihov plesnjak koji bi voljeli organizirati češće, kad bi bilo termina.”
Po žanru kvartovskog kulturnog centra, i ovaj posve udovoljava kriterijima programske ponude koju se ne isplati nabrajati: potražnja se ionako morala prilagoditi gabaritima Centra. Pitamo onda za relativno novi žanr “povlačenja EU sredstava”, odnosno koliko su u tome uspješni.
“Ovaj se centar do sada nije bavio apliciranjem na sredstva EU fondova, ali ćemo to morati, već po gradskoj odluci za sve centre u kulturi grada koji od početka sljedeće godine trebaju imati osobu za takav tip posla”, govori Jerković. Kao novi ravnatelj ove institucije ne zna, naravno, zašto to ranijoj upravljačkoj strukturi nije bilo “napeto”, ali shvaća da je krajnji čas za akciju putem EU fonda jer postoji golem, apsurdan problem s najvažnijom stavkom Centra, njezinom polivalentnom dvoranom.
“Dvorana je građena bez izolacije, a grijanje nije ugrađeno, nego se prostor zagrijava klima - uređajem s plafona dvorane. Tako da mi zapravo grijemo krov. Ured za energetsku učinkovitost Grada pomaže nam sad da prikupimo dokumentaciju potrebnu za EU fond gdje bismo morali naći sredstva za radikalniju intervenciju tog problema, da konačno možemo raspolagati pravom dvoranom, bez ogromnih troškova za njezin hladni pogon”, objašnjava ravnatelj Jerković popularni horor domaće gradnje i njezinih genijalnih rješenja poput ovakvog “grijanja” koja je, naravno, nemoguće preciznije adresirati.
A u smislu fine anonimnosti, maksimirski mir kulturnog centra dobro je došao nekim njegovim zaposlenicima kojima su, nekad mnogo jače javno profilirane profesionalne karijere, ovdje našle svoju mirnu, ili sedativiziranu, bazu.
Desnica na potezu
Centar ima jedanaest stalno zaposlenih, uključujući ravnatelja. “Tu su tajnik, tehničar, osoba koja čisti, izvršni producent, osoba zadužena za marketing, i stručni suradnici. Grad financira hladni pogon ali ne u stopostotnom iznosu, jer čak 15 do 20 posto sredstava za hladni pogon moramo namaknuti iz vlastitih prihoda. Tako da, za troškove režija, pogotovo grijanja i općenitog održavanja zgrade, moramo iznajmljivati dvoranu, a nešto se naplati i iz ostalih kulturnih programa koje organiziramo”, tumači Jerković.
I sad u smjeru fine anonimnosti, s popisa zaposlenika centra, iskaču imena Lea Katunarića i Marina Sopte, kao simboli zanimljivih kadrovskih rješenja. Jerković kaže da su “obojica zaposleni u vrijeme mandata kipara Tomislava Buntaka prije sedam, osam godina”, i ima samo riječi hvale prema svojim suradnicima.
Katunarić je, što je notorno u zagrebačkim kulturnjačkim krugovima, pokupio zlu sudbu specifičnog poslovanja kulturnih institucija u dekadenciji socijalizma netom prije rata. Nepisano je bilo pravilo i javna tajna, studentski ugovori kasnih 1980-ih ispisivali su se na kojekakva, stvarna i fiktivna imena, “stimulacije” su bile uobičajena dopunska forma plaće: naprosto je bilo puno love u sistemu bez porezne discipline i/ili kontrole. U truloj dekadansi grabili su mnogi, a u “djelu” su uhvaćeni rijetki.
Katunarić je bio uspješan direktor zagrebačkog kazališta ZKM, ali je optužen da je sa suradnicima (redatelj Ozren Prohić bio je prvi suučesnik) izvlačio novac iz ZKM-a putem studentskih ugovora, isplaćivao “stimulacije” samome sebi i tako dalje - o čemu je istraga trajala godinama, da bi naposljetku, punih 17 godina nakon početka postupka, Katunarić i suradnici drugi put bili osuđeni - nepravomoćno.
Uglavnom, Katunarić je od gradskih vlasti kažnjen socijalnom degradacijom u značajan dekrešendo kvartovskog centra, ali je istovremeno korektno namješten kao stručni suradnik za kazalište, gdje organizira festival MaxArtFest. “Katunarićev festival je podigao prepoznatljivost kvarta i imao je dosta dobar medijski odjek”, govori ravnatelj Centra.
Marin Sopta je stručni suradnik CKIM-a za tribine i predavanja. Javnopolitički najprije poznat kao osoba iz najužeg kruga pokojnog Gojka Šuška, kasnije kao uporni zagovornik “proaktivne politike” prema iseljeništvu u smjeru “osnivanja novog ministarstva za iseljeništvo”, u maksimirskoj dvorani Sopta redovito organizira tribine i predavanja jasno desne političke orijentacije.
Zašto je maksimirska dvorana njegov izbor ili usud, nije poznato, ali Jerković veli da su “teme takvog tipa i vrlo profesionalan način organizacije tribina potreba svakog kvartovskog centra”. Kad kažemo da je tip javnog govora na tribinama, naravno, vrlo snažna kvartovska poluga pa je vrlo važno kakvu ideologiju ili množinu ideologija zastupa, Jerković se slaže. U zanimljivoj kadrovsko programskoj konstelaciji Centra sve štima, i sve je svima jasno - čak i prešutno.
Ovdje možete pročitati prvi dio serijala tekstova "Kultura u kvartu"
Ovdje tekst o Centru za kulturu Trešnjevka