U Hrvatskoj se ne razmišlja o integraciji izbjeglica

U trenutku pisanja ovog teksta vijest je da tijekom utorka u Hrvatsku nije ušla nijedna izbjeglica. Nastavak je to već započetog smanjenja broj ulazaka posljednjih dana, kada je dnevno registrirano tek dvije do tri tisuće ulazaka, što je rezultat zaustavljanja tzv. ekonomskih migranata na granici Grčke i Makedonije i promjene politike u Turskoj nakon postignutog dogovora s Europskom unijom. U proteklim mjesecima prosječan broj izbjeglica koje su tranzitirale Hrvatskom kretao se na osam do devet tisuća, a u nekim je danima to znalo biti i 12 do 18 tisuća dnevno.

Probiranje izbjeglica po nacionalnom ključu - po kojem se dalje propuštaju samo Sirijci, Iračani i Afganistanci - započelo je na slovensko-hrvatskoj granici gdje je slovenska policija "odokativno" počela birati koga će propustiti dalje, a koga vratiti u Hrvatsku. Kotač unazad zavrtio se do granice Makedonije i Grčke gdje je sada nekoliko tisuća ljudi zarobljeno, bez izgleda da idu prema naprijed i bez volje da krenu prema nazad.

Politiku probiranja izbjeglica na osnovi nacionalnosti ili rase nevladine organizacije i organizacije koje se bave pitanjima migracija ocjenjuju nedopustivom, apelirajući da se prema normama međunarodnog humanitarnog prava svakoj osobi treba pristupiti pojedinačno te na individualnoj osnovi procijeniti je li osoba bila suočena s političkim progonom. Postavlja se i pitanje što će biti s izbjeglicama koje su u Europi bez većih problema ostvarivale pravo na azil, poput Eritrejaca i Somalijaca, a koji su sada bez suvislog obrazloženja zaustavljeni na granici Grčke i Makedonije.

Izbjeglice postaju migranti

Brad Blitz, prodekan londonskog Middlesex Universityja i jedan od vodećih stručnjaka za postkonfliktne integracije, osobe bez državljanstva, prisilne migracije, nacionalnost i ljudska prava ocijenio je, gostujući u Zagrebu na konferenciji Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM), kako su mjere kojima se priklonila EU kratkovidne.

"U sporazumu kojeg je EU postigla s Turskom primjetne su značajne neravnoteže. Na Tursku se gleda kao na zemlju koja je primateljica izbjeglica, tranzitna zemlja i zemlja u koju će se vraćati oni koji ne ostvaruju pravo na azil", podsjetio je.

Trenutno se u Turskoj nalazi više od 2 milijuna izbjeglica iz Sirije i tisuće izbjeglica iz Iraka i Afganistana. Do sada je balkanskom rutom prošlo više od 500.000 ljudi, a prema brojkama Međunarodne organizacije za migracije, na tom putu smrtno je stradalo gotovo 600 osoba.

Europska unija istrgovala je sporazum s Turskom u kojem je zanemareno da je riječ o ljudima koji su pobjegli iz nemogućih uvjeta u svojim matičnim zemljama, a u samoj Turskoj nemaju prilike za rad i često su suočeni s ozbiljnim kršenjima ljudskih prava .

"U zadnjih desetak dana primjetna je promjena diskursa. Izbjeglice su postali migranti", upozorava Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije.

Centar za mirovne studije od samog početka tzv. izbjegličke krize ukazivao je da je jedino rješenje uspostava humanitarnih koridora kojim bi se izbjeglice na siguran način dovele do željenih destinacija. Time se ne bi sva pažnja posvećivala njihovom prolazu kroz pojedine zemlje, već bi se ona preusmjerila na traženje rješenja. Zemlje čija je vanjska politika uzrokovala ovakve posljedice trebale bi preuzeti svoju odgovornost i pristupiti svakom pojedincu individualno i u skladu s pravom, poručuju iz CMS-a. Trendovi, međutim, idu prema militarizaciji i daljnjoj dehumanizaciji.

"Nebrojeno puta nama na Balkanu su poručivali da su ljudska prava vrijednost na kojoj moramo temeljiti odnos prema ovdašnjim izbjeglicama, da nikakva politika ne može biti iznad ljudskih prava. Način kako se sada EU odnosi prema izbjeglicama pokazuje koliko su ti temelji čvrsti", kaže Ratko Bubalo iz novosadskog Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju, navodeći kako je u razdoblju od 2007. do 2013. Europska unija potrošila dvije milijardi eura za Frontex, nadzor i ograde, a tek 700 milijuna eura za zbrinjavanje izbjeglica. Europa se ne bavi uzrocima, već samo saniranjem posljedica, a ključno pitanje o kojem će ovisiti sve drugo je hoće li u Europi prevladati nacionalizam i fašizacija.   

Barbara Harrell-Bond, osnivačica Centra za istraživanje izbjeglica na Sveučilištu Oxford, stručnjakinja koja se smatra vrhunskim svjetskim autoritetom za izbjeglička pitanja, okupljenima na konferenciji poručila je da se ne uzdaju previše u Europu, već da svoje postupanje temelje na iskustvima koja su stečena tijekom izbjegličke krize devedesetih. Izbjeglički problem proizašao iz ratova u bivšoj Jugoslaviji predstavljao je najveću takvu kriza nakon Drugog svjetskog rata, koja je u velikoj mjeri doprinijela i oblikovanju današnjih europskih politika.

Kako se Hrvatska snašla

U CMS-u ocjenjuju kako se Hrvatska, nakon prvih par dana nesnalaženja, dobro organizirala. Uspostavom tranzitnih kampova, najprije u Opatovcu, a naročito u Slavonskom Brodu uspostavljen je organizacijsko logistički standard kojeg nema u drugim zemljama u okruženju.

"Kamp u Slavonskom Brodu ima bolje uvjete nego u bilo kojoj drugoj tranzitnoj zemlji. Same izbjeglice kažu da su u Hrvatskoj tretirane bolje nego bilo gdje drugdje. Iako je bilo slučajeva prekomjerne upotrebe sile od strane policije, izbjeglice kažu da se policija uglavnom dobro odnosila prema njima", navodi Emina Bužinkić. Centar za mirovne studije uključen je zajedno sa šezdesetak drugih organizacija i više stotina pojedinaca u inicijativu "Dobrodošli" i u svakodnevnom je kontaktu s izbjeglicama.

U zadnje vrijeme struktura izbjeglica je sljedeća: 60 posto muškarci, 25 posto žene i 15 posto djece. Među izbjeglicama je i veći broj starijih i osoba s invaliditetom. "Kad su i oni krenuli na put, znači da je voda stvarno došla do grla", upozorava Emina Bužinkić.

Iako izbjeglička kriza traje već četiri, pet godina, ona se u zadnjim mjesecima intenzivirala zbog odluke Njemačke o suspenziji Dublina, pravila da se izbjeglice, odnosno migranti, vraćaju na prvu točku ulaska u EU.

"Ono što smo zadnja tri mjeseca gledali je jedinstven slučaj prolaska izbjeglica preko granica", navodi Vedrana Baričević iz CEDIM-a, upozorivši: "Politike dobrodošlice stoje dok su izbjeglice samo u prolazu, ali naše vlasti su od početka govorile da mi nećemo biti destinacija. Ako će se svi tako postaviti, tko će preuzeti brigu o izbjeglicama? Solidarnosti nema. Političke elite suglasne su da izbjeglički problem treba rješavati tako da minimalno oštete državu".

Ono što se u Hrvatskoj pojavilo kao ugodno iznenađenje je uspostava platforme organizacija civilnog društva koja ima potencijal ostati trajna. U hrvatskom društvu nisu primjetne velike podjele oko pitanja treba li izbjeglicama pomoći ili ne kao što je to slučaj u drugim zemljama u našem okruženju, poput Mađarske i Slovenije.

Izbjeglice se tretiraju kao stoka

Slovenska vlada imala je na početku europske debate o kvotama pozitivan stav, ali se izbjegavala izjasniti o brojkama. Kad su izbjeglice preusmjerile rutu, slovenska vlada odbila je svaki razgovor o humanitarnim koridorima, čvrsto se držeći europskih pravila postupanja i obrane Schengena, da bi naposljetku krenula u postavljanje žice na granicama i daljnje restrikcije prava, kako bi izbjeglicama bila manje privlačna.

Stavljanjem naglaska na pitanje "sigurnosti", slovenska vlada izazvala je porast ksenofobije u društvu, što je prouzročilo i oštre podjele u civilnom društvu i u medijima, kazala je Veronika Bajt sa slovenskog Mirovnog instituta.  

U medijima, a pogotovo je to prisutno na televizijama, o izbjeglicama se izvještava kao o ratnoj situaciji, ponekad i s govorom mržnje. Izbjeglice se, kaže ona, tretiraju kao stoka iza ograde kojoj se daje jesti i piti, često ni volonteri do njih nemaju pristupa i jedine osobe s kojima izbjeglice mogu kontaktirati su policajci.

Vladin pristup doveo je do porasta nacionalizma (u odnosu prema Hrvatskoj koja Sloveniji šalje izbjeglice) te rasizma prema izbjeglicama. Od kada je zauzeo oštriji stav prema izbjeglicama, slovenskom premijeru Miri Ceraru narasla je popularnost. U javnosti se o mogućoj integraciji izbjeglica u slovensko društvo uopće ni ne govori, navodi Veronika Bajt. 

O integraciji se ne razmišlja

Iako se u Hrvatskoj do sada s izbjeglicama postupalo humano (što će biti dalje ovisi donekle i o mogućem sastavu nove vlade), ni kod nas se ne razmišlja ozbiljno o integraciji izbjeglica u društvo.

Viktor Koska iz CEDIM-a podsjeća da Agencije za strukovno obrazovanje imaju popis deficitarnih zanimanja - koji su u Hrvatskoj većinom zanimanja nižeg profila - pa bi umjesto preškolovavanja domaćeg stanovništva, koje nije zainteresirano za ta zanimanje, možda trebalo razmisliti da se izbjeglicama koje prolaze kroz našu zemlju ponudi da ostanu ovdje i tu se zaposle. On ipak ne očekuje od države da krene u neku veću kampanju s ciljem integracije izbjeglica, Države djeluju u širem okruženju, podsjeća, naglašavajući i da Hrvatska nema neku sjajnu povijest vezanu za povratak 250 tisuća ljudi, hrvatskih državljana, koji su tijekom Oluje pobjegli u Srbiju.

Izbjeglice će u Hrvatsku doći već i zbog zakašnjele i neadekvatne politike kvota koju je prihvatila Europska komisija, po kojima bi Hrvatska trebala zbrinuti oko 1600 izbjeglica. Međuresorna koordinacija za njihovo je smještanje pripremila Operativni plan za preseljenje, ali on je još na razini prijedloga i nije dan na uvid ni javnosti, niti pripadnicima nevladinih organizacija koje se bave ovom tematikom.

Emina Bužinkić nije baš optimistična. Tvrdi kako u sustavu ne postoji dubinsko razumijevanje problema i interes da se tražiteljima azila stvarno pomogne.

Hrvatska je, navode u nevladinim organizacijama, u sklopu pregovora s EU usvojila zakone koji su bili uvjet za ulazak u tu asocijaciju, bez stvarnog interesa za njihovo provođenje. U 10 godina azil je u Hrvatskoj dobilo svega 164 osoba, od kojih je većina već napustila Hrvatsku.

"Kako objasniti da se kao dokumentaciju od tražitelja azila traži rodni list ne stariji od šest mjeseci? Hoće li se netko vratiti u Afganistan po taj dokument?", pita se.

Do prošle godine samo je jedna osoba pri MUP-u u nadležnosti imala pitanja integracije, a tek su lani imenovani koordinatori po drugim ministarstvima. Tečaj jezika ne postoji, a svi koji su se i uspjeli zaposliti to su napravili uglavnom vlastitom inicijativnom, odnosno samozapošljavanjem, zaključili su sudionici skupa. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

 

u-hrvatskoj-se-ne-razmislja-o-integraciji-izbjeglica-3735-4216.jpg

"Kako objasniti da se kao dokumentaciju od tražitelja azila traži rodni list ne stariji od šest mjeseci. Hoće li se netko vratiti u Afganistan po taj dokument?"
"Kako objasniti da se kao dokumentaciju od tražitelja azila traži rodni list ne stariji od šest mjeseci. Hoće li se netko vratiti u Afganistan po taj dokument?"
Foto: 
Hrvoje Polan