U Singapuru, zemlji zelenila, reda i povremenog batinanja

I dok se ne tako davno, s pristojnom dozom čuđenja u Hrvatskoj prepričavala svojevrsna eko legenda o Sloveniji, malenoj državi sljubljenoj uz ljepšu našu u kojoj prolaznik-namjernik biva opaljen po džepu ukoliko iz ruke ispusti papirić ili 'nedajbože' čik i gdje su javni toaleti spremni pomagači svakoj vrsti nužde, na drugom kraju svijeta smjestila se jedna još manja i za popularnih '50 nijansi' radikalnija formacija – Singapur.

Grad-država s oko 5 i pol milijuna stanovnika na tek 697 kilometara kvadratnih smještena na krajnjem jugu Malajskog poluotoka zbog oštrih zakona, te ponajviše zahvaljujući činjenici da se isti revno provode, tijekom godina isprovocirala je brojne kritičare, istovremeno skupila simpatije konzervativnih legalista i inspirirala brojne nadimke.

Najsterilnija država Azije, domovina vanzemaljaca te Disneyland sa smrtnom kaznom kako ga je prije dva desetljeća nazvao američko-kanadski pisac William Gibson, samo su neki od njih.

Kazna za žvakaće

Osamdesetih godina Singapuru su se zamjerile žvakaće gume. Ljepljive su, teško se čiste, pa su jednostavno zabranjene. Ne smije ih se unositi u državu niti žvakati na cesti, a moguće ih je nabaviti tek uz liječnički recept. Uhvati li se kakav strastveni žvakač u akciji sljeduje mu novčana kazna.

Istu ćete dobiti i ne pustite li vodu u javnom toaletu na teritoriju azijske čistunke, a za to nekim čudom sazna ruka zakona. Ista ta ruka zakona često se laća bambusova štapa kojim kažnjava razne prijestupe. Baš su ovih dana izbatinana dva njemačka mladića kojima se zgodnim učinilo grafitima uresiti singapurski podzemni vlak, a osim batinom po leđima dobili su i po devet mjeseci zatvora.

Kazne za teške zločine kao i posjedovanje droge su jednostavno rečeno terminalne, a provođenje smrtne kazne glatko izbjegava rasprave o ljudskim pravima.

Država-dadilja

Ipak, Singapur danas bitno se razlikuje od onoga devedesetih kada je prema podacima Amnesty Internationala u razdoblju od desetak godina pogubljeno čak četiri stotine ljudi.

Slika je još optimističnija upotrijebimo li službene podatke dostupne na stranicama zatvora Changi prema kojima su lani izvršene dvije smrtne kazne za dvojicu dilera drogom, a 2013. i 2012. niti jedna. Treba li uopće spomenuti odstupanja u podacima službenog Singapura i inih izvora?! Eto spomenimo, odstupanja postoje.

Premda "država-dadilja" kakve je Singapur knjiški primjer, na prvu ne zvuči kao idealni životni medij za brojne čiji geni koketiraju s lakomislenim Balkanom, nije to slučaj s Ivanom Livićem, 29-godišnjim magistrom elektrotehnike iz Kutine.

Nakon godine provedene u Maleziji i još jedne godine na najpopularnijem indonežanskom otoku – Baliju, prije šest mjeseci sidro je spustio u Singapuru zaključivši da je upravo to država po njegovoj mjeri i u mnogočemu ispred brojnih u kojima je boravio.

Hrvatsku je, zajedno s djevojkom Ivanom, napustio prvenstveno zbog prilike da okusi rad u međunarodnim firmama i timovima, usavrši jezik i poslovno napreduje.

'Mogao sam ostati u Hrvatskoj, raditi za sebe ili druge i bilo bi mi dobro, ali ne i dovoljno izazovno jer mi malo hrvatsko tržište nije privlačno', govori Ivan koji danas radi kao produkt menadžer te se bavi kreiranjem novih modula za edukaciju startupova i vodi vlastite online poslove.

Upravo poduzetnička klima i pregršt poslovnih prilika na popisu su omiljenih mu osobina novog doma, a izdvaja i urednost, zelenilo, brojna kulturna i glazbena događanja te bolnu točku brojnim Hrvatima – promet.

"Javni prijevoz, metro (MRT) i autobusi najbolji su koje sam dosad vidio. Javni prijevoz je besprijekorno organiziran, a jeftiniji nego ZET u Zagrebu i apsolutno svi plaćaju prijevoz. Također, ako se vozite u ranim jutarnjim satima, metro je besplatan, radnim danom dolazi svake dvije, a vikendom svake 3 do 4 minute", govori naš sugovornik.

Besplatne teretane i skupi stanovi

Sviđa mu se i singapurski lajfstajl okrenut ka sportu i zdravlju, stvaranju građana dostojnih reklame za cjelovite žitarice.

"Singapurčani jako drže do sebe, te se većina bavi nekim sportom. Stvarno se morate potruditi da nađete osobu s viškom kilograma. Česti su trkački maratoni u raznim varijantama i toliko su popularni da se ulaznice za sudjelovanje moraju kupiti mjesecima unaprijed. Sve je prepuno sportskih terena za razne sportove. Usporedbe radi ulaz na javni olimpijski bazen košta samo 1$ odnosno 5 kuna. Uz sve, svaki kvart ima besplatne javne teretane kako bi se stanovnici poticali na redovito vježbanje."

Na poduljoj listi prednosti novog doma, silnim zakonima usprkos, spominje i osjećaj slobode.

"Ne da ne osjetim stroge zakone, već se iz dana u dan čudim kako skoro nikada ne vidim policiju. Barem ne onu u službenim odijelima. Ovaj grad-država i funkcionira tako savršeno jer su zakoni strogi, ali ih se svi drže. Netko tko nije bio u Singapuru možda bi pomislio se čovjek ovdje ne može ponašati slobodno, ali to uopće nije tako", kaže nam Ivan.

Dodaje da mu zakoni nemaju razloga ne odgovarati kada sve funkcionira savršeno: "Naravno da nisam za smrtnu kaznu, ali mislim da Singapur ne bi bio ovo što je da nije tako striktno zakonodavstvo."

Preskupi i automobili

I dok korporalna i smrtna kazna rjeđe izazivaju javnu debatu i značajnije prosvjede domicilnog stanovništva, ovih dana na snagu stupa zakon koji nije legao ni krotkim Singapurčanima – zabranjuje se pijenje na javnim površinama od 22.30 sve do 7 ujutro. Zabrana na snagu stupa 1.travnja i to bez imalo šale, a kao blagi prosvjed i oproštaj od omiljenog noćnog druženja uz piće na mostu Clarke Quay najavljeno je višednevno danonoćno partijanje baš na tom mjestu.

Što se zakona koji se mnogima lijepi za oko tiče – zabrane žvakaćih guma, Ivan kaže sljedeće

"Nisam vidio nikoga na ulici da žvače žvakaću, jedino na poslu kada je kolega prošvercao par kutija iz druge zemlje, ali to mi je stvarno najmanji problem. Zahvaljujući tome sve je kristalno čisto u većem dijelu grada."

Čistoći doprinose i regule o kupnji automobila. Da bi se posjedovao automobil potrebno je kupiti  posebnu dozvolu čija cijena doseže cijenu samog vozila.

"Carina na uvoz automobila je 40 posto. S tim i drugim mjerama se nastoji održati manji broj motoriziranih vozila na cestama kako bi se reducirale gužve'", potvrđuje novopečeni Singapurčanin, dodavši da potrebe za vlastitim automobilom niti nema jer javni promet funkcionira odlično, a i taksiji su pristupačni.

Hrana kao i u Hrvatskoj

Ovih je dana objavljena i vijest da je Singapur, prema istraživanju Economist Intelligence Unit (EIU), utvrdio svoju poziciju najskupljeg grada na svijetu. Naš sugovornik nije posve suglasan i propitkuje kriterije kojima je to utvrđeno.

"Najskuplja komponenta je zasigurno iznajmljivanje ili kupovina stana, ali neke su stavke čak jeftinije od Zagreba", ističe.

Zbog toga brojni Singapurčani i stranci, pa i on i njegova djevojka žive u stanu s cimerima. "U tom se slučaju za sobu s režijama plaća od 800 do 1500 S$ odnosno od 4000 do 7000 kuna. Najam jednosobnog stana koštao bi oko 10 000 kuna mjesečno. Naravno značajne su razlike u cijeni ovisno o lokaciji, te radi li se o klasičnom stanu ili kompleksu s teretanom, bazenom, teniskim terenom i ostalim sadržajima".

Cijene hrane u dućanu i tržnici slične su hrvatskima, no žedna hrvatska grla razočarat će cijene alkohola koje su značajno skuplje. Primjerice pivo od pola litre u dućanu košta dvadeset, a kafiću pedesetak kuna. 

Bitno je u cijeloj priči s brojkama spomenuti i dopadljive plaće koje se za strance u prosjeku kreću od 25.000 do 40.000 kuna mjesečno.

Nezaposlenost u Singapuru iznosi tek 2 posto što se, primjećuje Ivan, odražava na stanje svijesti stanovnika: "Singapurčani su nevjerojatno dragi, voljni pomoći u svakom trenutku, čak i ako ne tražite pomoć. Velika većina je zaposlena i rijetko tko pokazuje da je pod stresom."

Zbog svega navedenog na vidiku zasad nema povratak u domovinu. "Za sada još ne planiram trajni povratak u Hrvatsku jer mi je tu odlično, imam određene planove, a i želim posjetiti još brojne destinacije u Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi te Africi. Idealno bi bilo da sam kompletno neovisan o zaradi novaca u Hrvatskoj, te na tome i radim".

Za kraj je s nama podijelio i jednu prilično dobrodošlu, optimističnu viziju brojnih iseljavanja.

"Divim se ljudima koji ostaju u Hrvatskoj i uspijevaju u biznisu jer znam da nije nimalo lako. Isto tako mislim da iseljavanja imaju svoje pozitivne strane. Kao prvo, mladi ljudi mogu, u većini slučajeva, puno više i brže naučiti i napredovati u inozemstvu. Naučit će mnogo o međunarodnom poslovanju što doma ne bi mogli. Također, usavršit će jezik, upoznat nove kulture, zaraditi više novaca, a dio njih sigurno će se vratiti natrag u Hrvatsku. Ja se nadam da će se kroz pet godina situacija u Hrvatskoj popraviti."

 

Prethodne nastavke serijala Sanje Fligić "Zašto smo otišli" možete pročitati na linkovima:

Iako i mene ovo društvo guši odlučili smo otići iz Hrvatske zbog djeteta 

Student osam dana prolijevao vodu na trgu upozoravajući na odljev mladih, pa i sam otišao u Dansku

Umjesto borbe s vjetrenjačama Vigor Matičec odselio se u Austriju

Život u Delboyevu kvartu

U zemlji ateista i jeftinog piva