Ovako brzo nitko još nije stvorio naciju kao Rusija u Ukrajini. Za samo 141 dan, računajući od 24. veljače. Za to su Izraelu trebale godine. Uz milenarni paradoks, da Rusija i sjeverno pravoslavlje potječu iz Kijeva Foto: EPA/STRINGER
14.7.2022. – 141. dan rata
Bataclan: Danas je masakr ukrajinskih civila bio u gradu Vinici. Dvadeset mrtvih, od toga dvoje djece.
Krstareća raketa da je ispaljena s podmornice s Crnog mora.
Ovako brzo nitko još nije stvorio naciju kao Rusija u Ukrajini. Za samo 141 dan, računajući od 24. veljače. Za to su Izraelu trebale godine. Uz milenarni paradoks, da Rusija i sjeverno pravoslavlje potječu iz Kijeva, no to su prekomplicirane, previše 'povijesne', 'zakučaste' stvari za smiješne prašnjave profesore, pa ostajem na usporedbi s Izraelom. Koji je u par godina nakon holokausta koagulirao u vjerojatno najkompaktniju naciju-državu na svijetu, a Ukrajini se to dogodilo u sto i pedeset dana. Sa svim sastojcima, od građanina Ukrajinca na omeđenom prostoru ukrajinskih državnih granica do nastajućeg panteona mučenika koji nastaje u realnom vremenu, pred mojim očima. O žrtvama, koje će jednom biti slavljene i posvećivane, uz malo truda i prekopavanja po internetu mogu doznati njihova imena i prezimena, datum i sat kad im je oduzet život. Ovo u Ukrajini nije povijesno spori i često inscenirani nation building, ovo je neposredno lijevanje nacije iz brzovežućeg betona. Taj finalni nation building ili state building pod skoro identičnim uvjetima gledali smo u jugoslavenskom ratu devedesetih. Katalizator bili su također tenkovi koji prelaze granicu – a na Kosovu pendreci.
22.7.2022. – 149. dan rata
Agresija na Ukrajinu ljetuje. Niski intenzitet borbi. Što znači: par stotina mrtvih dnevno i tri put toliko ranjenih. Na ukrajinskoj i ruskoj strani. Na hrvatski rečeno: par sto obitelji dnevno dobilo je obavijest o smrti sina, brata, muža, oca. Tri puta toliko je izgubilo oko, ruku, nogu ili leži na kirurgiji pogođeno šrapnelom. Na broj poginulih tri puta toliko ranjenih, statistički se procjenjuje, od strane 'stručnih službi'. U Rusiji je obavijest o smrti vojnika državna tajna. Kad se dobije obavijest, mora se šutjeti – nikome ništa reći. Odtugovati u stanu, kući na selu, diskretno, jer bi normalno obznaninjavnje i tugovanje bilo potkopavanje sistema Ruske Federacije, nepotrebno i širenje panike. Zato SSSR/RF ne objavljuje broj poginulih, to je zabranjena tema. Prema vani se taji – jer pripadnik oružanih snaga jedne Rusije ne može stradati u 'specijalnoj operaciji' – u zemlji bi govor o tome bila sabotaža, podrivanje. Kao kad su onomad obitelji šutjele o tome da im je NKVD nekog člana obitelji odveo u Ljubjanku pa Gulag, lijepi naš Sibir ili pod Polarni krug. Naš sin je na službenom putu. A možda se očekuje da se kaže 'Rado je poginuo za naum velikog Vladimira Putina'. Što se tu ima spominjati nekakva ruka, noga, smrvljena kičma i specijalne operacije za spašavanje očnoga vida
Ukrajinci pak padaju mrtvi. Ni krivi ni dužni, građani Ukrajine odlaze na vječno ljetovanje, ovog vrućeg srpnja ljeta gospodnjeg 2022. Ja, mi svjedočimo Velikoj klimatskoj promjeni. U Istri su već par dana na snazi restrikcije vode, sunce je nepodnošljivo i od njega se bježi. Susjed mi veli da stavim kapu, jer da je (na otvorenom) opasno. Travnjaci su se pretvorili u stepe, trava se pretvorila u raslinje i pucketa pod nogama. Jedva čekam noć jer se tada može živjeti a ne sklanjati. Afričke, točnije sjevernoafričke strategije. Par sto, hajdemo reći 'tisuću kilometara' dalje, leži se pod čeličnim šljemom u punoj borbenoj opremi a sunce je isto ovo. Nije Ukrajina ništa sjevernije, istočnije, 'gdje je hladnije' i kako su već glasile naše dojučerašnje imaginacije o svemu istočno od Berlina, Češke i Mađarske. Gdje su bespuća do Vladivostoka i pada snijeg, ceste su većim dijelom godine razlokane. Vraga, žitna polja su osunčana, ima toliko sunca da se žito i uljarice sada ne dadu od tamo izvesti, pa ja već sada, samo par mjeseci nakon 24. veljače plaćam litru suncokretovog ulja za salatu dvostruko više. Stajala je ispod deset kuna, sad je oko šenaest do devetnaest. Ja se zbog vrućine otuširam pod hladnom vodom dva put dnevno, oni tamo brane žitna polja pod čeličnim šljemovima i bacaju se na pod kad zapišti granata, držeći pušku i mobitel u džepu, njihovu zadnju vezu s civilizacijom. - S druge strane to znaju bolje. Kad se približe frontu oficiri ruskim vojnicima oduzimaju mobitele. Pa ti umri kako znaš. 'Tamo negdje', na trideset stupnjeva vrućine. Ernest Hemingway je u 'Kome zvona zvone' opisao izdisaj pogođenog vojnika dok leži na pokrovu od mirisnih borovih iglica u Španjolskoj, a ovi moji Ukrajinci se bore i pogibaju za polja suncokreta. Bio bi teški kič to zapisati da nije baš tako: borba za apstrakciju, sliku, lelujava polja i daleki glas žene na mobitelu.
27.7.2022. – 154. dan rata
Peti dan bez interneta. U Kosinožićima živim u gluhoj sobi. Vrijeme je stalo kao kad sam bio na intenzivnoj njezi, jedan put na Jordanovcu, drugi put danima u intenzivnoj njezi priključen na aparat koji mi iznad glave pokazuje krivulje, svjetluca, povremeno zapišti ako se okreneš na bok na primjer, a liječnik i sestre te gledaju kroz stakleni prozor. Ništa se ne događa osim što nas šestoro svaki pod svojim aparatom gledamo pred sebe, drijemamo, odgovaramo na pitanja sestara. Zanimljivo, ne čuje se ni grad okolo, ni sam bolnički pogon. Vjerojatno smo blago sedirani, makar za mog susjeda koji je puna četiri dana i noći zapomagao i urlao na tisuću decibela, liječnica mi je rekla da mu ne smije dati nikakav sedativ, jer bi od toga umro. Da je naime u agoniji i da se može samo čekati, davati infuzije, previjati pelene, pokušavati mu dati koju žličicu juhe. Uz gluhoću sobe, vrijeme ne samo kao da stoji, već otkucava ritmom smrti. U sobi je ležala dva dana uz nas muškarce i jedna žena koja se borila za život, ali kriza je prošla, vraćena je na normalni internistički odjel. I tu je, u pogledu glasovitog pitanja i tabua muškaraca i žena, sve bilo poravnato. Uostalom, svi smo šutjeli i samo gledali. I kad je jedan od nas umro pa smo promatrali kako se sestre i liječnici fizički bore za njegov život, daju injekcije, frenetično mu pumpaju kisik, na kraju pet ili deset puta ciljano na srce daju elektrošokove, pri čemu nakon svakog šoka medicinski tehničar priljubljuje usne na pacijentove, upuhava mu zrak a liječnik kleči i svom snagom pritišće i pritišće prsni koš. I onda, nakon deset, petnaest minuta, liječnik glasno kaže kratku, glasnu rečenicu kao 'Gotovo je' ili 'Uzalud je sve' te preminulom razočarano navlače plahtu preko glave. Stižu ljudi u sivim kutama s nosilima. Oni pak nijemi, ne pogledavaju nas niti su nam rekli dobar dan. Na nožni palac stavljaju gumicu s kartonom i pretpostavljam malim brojem na njemu.
Pet ili šest dana sam dakle u gluhoj sobi: homo sapiens nema Internet. Homo Croaticus kao ja tek. Slušati državne radio i televizijske stanice već dugo nema smisla. Ili prešućuju, ili maliciozno formuliraju vijesti kako to odgovara interesima vladajuće stranke.
Nažalost, takvi dani nemaju ništa od romantike fratarske izolacije u samostanskoj ćeliji, gdje su sami s 'Bogom' (!), niti je sveti 'splendid isolation' kada se odmaraju veliki umovi i duše (od čega?). Meni ne, dokle god znam da par sto kilometara zračne linije dalje pljušte granate, samo što, eto, tu u Hrvatskoj ne podrhtava tlo.
6.8.2022. – 163. dan rata
Prošle srijede Višnja zbog hitnog okulističkog pregleda nije bila u Kosinožićima nego u Puli. Tamo su bili samo Adrian i Ninja s djecom, na ljetovanju. U jednom trenutku pojavila se jedan od obitelji, 'Viktorijina' koja je bila nekoliko mjeseci kod nas, a onda otišla u Njemačku blizu Essena. Zatekli su Ninju, predstavili se i predali joj prekrasnu, elegantnu cvjetnu košaru za Višnju, s pisamcem u kojem joj zahvaljuju. Danas od Alininih doznajemo da je muškarac bio Viktorijin muž koji je izašao iz Harkova te da odlaze u Ameriku. On je poznati mačevalački trener. Ninja mi je rekla da joj se čini da je gospodin spominjao grad Seattle, ali onako zatečena nije baš sve shvaćala. Alinin otac u Poreču je dobio posao kao vozač, čime se u Harkovu bavio cijeli život i donedavno puno vozio i po Rusiji.
Po mojem računu ovo je treća ukrajinska dijaspora unutar sto godina. Od tri harkovske obitelji koje smo ugostili dvije je katapultiralo do pacifičke obale, jednu, za sada, samo do Istre. Od njih jedanaestoro izbjeglica/prognanika na Pacifik sedmero. Koje znam imenom i prezimenom, s kojima smo podijelili malo kruha i grlili se. Ništa mi ne pomaže kad si govorim da su to zapravo 'sretni ishodi' unutar jedne nacionalne katastrofe, jer je tih jedanaest glava ostalo na ramenima. Ukrajinci su sad novi Židovi koji su pred nemani spašavali glave bježeći preko Atlantika ili barem La Manchea.
U Viktorijinom slučaju radi se o spašavanju, o perspektivi za dva mala sina, četiri i devet godina. Kuću u Harkovu pogodile su tri granate, rat će trajati dugo (predviđaju svi), a djeca moraju u školu. Dakle Seattle.
God save America, stisnutog grla pjevaju kljasti i poniženi u završnoj sceni Ciminovog Lovca na jelene. A skupa s njima, opet samo kao gledalac, pomalo i ja.
Prethodne tekstove iz ciklusa možete pročitati ovdje
Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku