Umjesto borbe s vjetrenjačama, Vigor Matičec odselio se u Austriju

Unatoč nedavnim podacima Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED), prema kojima potrošnja antidepresiva i lijekova za smirenje u Hrvatskoj raste te se s oko osam milijuna progutanih tableta na godinu baš i ne svrstavamo u najveselije društvance, posla za magistra psihologije Vigora Matičeca u napaćenoj našoj nije se našlo.

Nakon godine provedene u neuspješnoj potrazi za tim hrvatskim svetim gralom - zaposlenjem, odlučio je prikloniti se brojnima koji su zeleniju travu potražili u bližem ili daljem susjedstvu.

"Iz Hrvatske sam otišao 2009. nakon bezuspješne potrage za poslom. Jednog dana sam spakirao ruksak i sjeo na vlak, a da se zapravo nisam ni pozdravio sa svima. Iskreno, nisam vjerovao da će to tako dobro uspjeti. U tom trenutku nisam imao ni radnu dozvolu ni plan kako do nje doći", govori nam Vigor, koji već šestu godinu živi u Austriji.

Na odabir novog doma utjecala je njegova današnja supruga Sarah, rodom iz Gradišća, koju je upoznao nekoliko mjeseci pred odlazak iz domovine. 

Osim ljubavi, Vigor je na svojoj strani imao i statistiku te je u zemlji s najnižim postotkom nezaposlenosti među članicama Europske unije ubrzo pronašao posao. Usporedbe radi, Hrvatska se nataložila na samom dnu liste i s 16,6 posto puževim gmizajem šiša tek Cipar, Španjolsku i Grčku. 

Vigor danas radi kao human resource-menadžer u jednoj internacionalnoj firmi koja se bavi sportskim klađenjem i online-igrama. To je njegov drugi posao u Austriji, a oba nije tražio više od dva mjeseca. Kaže da je zadovoljan karijerom i kvalitetom života, koji se u usporedbi s Hrvatskom pokazao poput pada u zečju rupu i slijetanja u novu, nadrealno uređenu dimenziju: "Lako sam se naviknuo na funkcioniranje sustava, na redovitost javnog prijevoza, na kvalitetu zdravstva, na činjenicu da država pokušava izaći u susret i pomoći stanovnicima ove zemlje."

Ipak, sve ima nedostatke makar i one jedva vrijedne spomena, pa tako Vigor ističe da se još nije i neće tako skoro naviknuti na tamošnje cijene karata za kino i činjenicu da nedjeljom ništa ne radi. Sasvim snošljivi nedostaci, rekli bismo.

Iako okružen našim ekonomskim antipodima, 31-godišnji psiholog ne uočava brojne razlike između Hrvata i Austrijanaca: "Ne volim generalizirati ljude, Austrijanci se razlikuju od nas koliko se mi razlikujemo među nama samima. Neke kulturalne razlike postoje, ali austrijsko je društvo pod jakim utjecajem različitih kultura, pogotovo u Beču i istočnom dijelu Austrije, gdje nije jednostavno naići na 'tipičnog Austrijanca' s hlačama na tregere i kriglom piva u ruci koji jodla na stanici U-bahna."

Budući da živi na relaciji Beč – Gradišće, pokrajini u kojoj živi oko 30.000 Hrvata, na dohvat ruke mu je sve što naše gore listu može usfaliti u imigraciji: od ajvara do rakije, a nedostaju mu jedino obitelj i prijatelji, no na sreću, dovoljno je blizu da ih posjećuje relativno često.

A hoće li se vratiti? Zasad ne. 

"Uspjeli smo sagraditi dobre temelje za karijeru u Austriji, sviđa nam se tu, grad je ugodan za život", govori Vigor, ali ne isključuje opciju da se jednog dana vrati, no povremeni dolasci u zemlju i klima na koju tu nailazi ne djeluju magnetično, baš naprotiv.

"Kad dođem u Zagreb i uzmem novine u ruke, nakon 15 minuta imam fizičke simptome stresa. U takvom okruženju čovjek može reagirati na dva načina, da se bori protiv toga ili da pobjegne. Imam veliko poštovanje prema ljudima koji se ostanu boriti, ali moja je odluka ne boriti se protiv vjetrenjača nego uzeti život u svoje ruke i uživati u njemu koliko je moguće", kaže nam 31-godišnji psiholog i dodaje da su mnogobrojna iseljavanja mladih iz Hrvatske sasvim normalna reakcija na nedostatak perspektive, sveopću negativnost i korupciju.

Budući da je po pitanju psihologije na domaćem terenu, potražili smo savjet za sve one koji su život posvetili časnoj iako prilično izvjesnoj borbi, borbi protiv vjetrenjača te ostali u Hrvatskoj.

"Koncentrirati se na pozitivne stvari, pozitivne ljude oko sebe, učiti, čitati, napredovati u stvarima koje vole raditi, biti otvoreni prema svim ljudima, pjevati, plesati", elaborira Vigor te nastavlja: "Ne bismo smjeli tražiti razlog našem nezadovoljstvu isključivo u državi i politici, nego bismo trebali uzeti stvari u svoje ruke i promijeniti što promijeniti možemo, a ne gubiti živce oko onoga na što ne možemo utjecati."

Za kraj zaključuje: "Kada te dovoljno dugo tretiraju kao budalu, nakon određenog vremena ćeš to i postati, pa je bitno biti kritičan prema svemu i svakome i misliti!"

A je li to određeno vrijeme koje spominje već iza nas ili smo tek budale u nastajanju, zaključimo svatko za sebe.

Prethodni tekstovi serijala Zašto smo otišli U zemlji ateista i jeftinog piva te Život u Delboyevu kvartu.