Volem da (ne) volem

volem-da-ne-volem-7530.jpg

Đorđe Balašević
Đorđe Balašević
Foto: 
FaH/KONCERTNA DVORANA VATROSLAVA LISINSKOG/ ik

I jedno i drugo - i urbano-artističko-rokerska zanovijetanja i ruralna hodočasništva - jednostavno je ignorantski, jer onkraj sloja mekog tonaliteta i naturalne romantike njive, kao estetske fasade, Balašević je prije svega bio: autor extraordinaire. Jedni su ignoranti jer ga vole samo zbog površinskog kulturološkog sloja, a drugi jer ga ne vole samo zbog površinskog kulturološkog sloja

Nije da ja nisam imao rezervi prema toj procesiji.

Đole se s pozornice običavao upucavati u stilu "to je između nas, to je naša stvar"... Kojih nas? Čija naša? Gle koga - svih u dvorani! To u sebi sadržava sugestiju pobratimstva u svemiru, prepoznavanja u tipu, soju, kao ono "mi normalni", on je volio to pumpati... no, osobno, nije mi svojstveno da bih se ikada s punim dvoranama bratimio ili identificirao, tako širom šajke, sa svima bez razlike. Ni za boga.

Pazio sam da oko Balaševića budem s oba oka otvorena - baš zbog armije balaševićevaca. Jer, vidim: kako sad moj soj i moj tip kad su tu hodočasničke brigade za koje inače znam da ni o čemu drugome u životu i u muzici s njima ne bih našao zajednički jezik? Ali Đoleta mi eto vole! Strastveno.

Dobar dio publike padao je na taj njegov poznati sloj generalne romantike, i kao drugo, sloj tradicionalizma, nostalgije, i uostalom ruralnosti, te njiva te gnjecavo, koji mu je omogućavao da postane ikona za široke mase uopće svih ljubitelja molske romantike, a i za drugu široku kategoriju, estetskih konzervativaca, među kojima i one što bez problema s jednakim žarom ljube i npr. Škoru ili čak Gazde i slično, puj puj da se otrljam što uopće i reklamiram turbofolk imena. Mnoštvu će biti prosto do generalne romantike i tradicionalizma "za dušu", a autorska razina manje-više, to je u drugom planu.

Đoleta vole ne zato što je autor kakav je bio, nego jer ga prepoznaju kao duševnog seljaka, kao što su i sami. Da se razumijemo, svi smo mi ovdje porijeklom seljaci, pa tako i ja, ne frkćem nosom svisoka na njivu kao takvu - ali to ne znači da se moram bratimiti s onima koji danas pale svijeću na Balaševićevom koncertu samo isto onako kao što je sutra pale na Škorinom.

S druge strane spektra je tzv. urbana čeljad, o hipsterima da ne pričamo, koja će ga zbog istih tih razloga, jer je to o lali koji se valja po salašu, otpisivati po kratkom postupku, jerbo urbano je i hip i in slušati indie rock ili nešto alternativno i s progresivnih festivala, a sigurno ne nekakvog tamo patetičnog paora seljaka gnjecavog Balaševića - i eno već si sami dopuštaju razna frktanja nosom svisoka, iz snobovske poze kužitelja pravih rifova i avangardnosti zvuka ili možda nošenja žanrovski suvremenijeg kroja kaputa. Pa bi onda još htjeli da se pred njima gotivljenje Balaševića još smije prijavljivati jedino kao guilty pleasure.

More mrš.

Da ne bi.

Da i ne ulazimo sad među olinjale stare hard rokere, koji s uvijek istom dosadnom predvidljivošću pilaju o kao dosadnosti Balaševića i nas njegovih poklonika, jer da je to njima "mekano". Mekani ste i dosadni jedino vi s tom vašom otrcanom, banalnom tvrdoćom, žestinom i bla-bla. Odjebite, društvo. Skupa s nadmenošću ovih avangardnih i svih turbo-urbanih te hermetično-artističkih žanrova.

I jedno i drugo - i urbano-artističko-rokerska zanovijetanja i ruralna hodočasništva - je jednostavno ignorantski, jer onkraj sloja mekog tonaliteta i naturalne romantike njive, kao estetske fasade, Balašević je prije svega bio: autor extraordinaire.

Jedni su ignoranti jer ga vole samo zbog površinskog kulturološkog sloja, a drugi jer ga ne vole samo zbog površinskog kulturološkog sloja.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu