Za kornatsku tragediju kriv je sustav. A tko je kriv za debakl sustava?

Užasna smrt 12 vatrogasaca ni u tadašnjem ravnatelju DUZS-a Đuri Poldrugaču, kao ni u glavnom vatrogasnom zapovjedniku Mladenu Jurinu nije probudila moralni nagon zbog kojeg bi se povukli i odgovarali za najveću tragediju nakon rata. Štoviše, Poldrugač je ležerno dočekao kraj mandata, nakon čega ga je režim, onako ispod žita, prebacio u fotelju Uprave Proplina, a Jurin je, također uz podršku vrha HDZ-a, mirno dočekao promjenu vlasti. Nadrljati je trebao samo Dražen Slavica. Bio je idealan krivac

Nepravomoćna presuda Draženu Slavici, kojom je oslobođen svih optužbi, potvrda je teze da za smrt 12 vatrogasaca, koji su onog užasnog kolovoza 2007. godine na kornatskom kamenu izgorjeli poput šuferina, nije kriv jedan čovjek koji je zakazao unutar sustava gašenja i spašavanja, kako se to sugeriralo optužnicom protiv Slavice, nego je krivnja na cijelom tom sustavu kojim je vladalo rasulo i iz kojeg je na kraju ispalo 12 karboniziranih tijela.

Najodgovorniji čovjek za taj sustav je njegov tadašnji čelni čovjek, pajdo iz režima Ive Sanadera, Đuro Poldrugač, tadašnji ravnatelj DUZS-a (Državne uprave za zaštitu i spašavanje) u sklopu kojeg djeluje i vatrogastvo.

Sama presuda zadarskog općinskog suca Borisa Babića ističe da je Dražen Slavica obavijestio službu 112 o stradanju vatrogasaca, no nakon toga je uslijedio debakl sustava, zbog čega su ti jadnici satima ležali na onim surovim kornatskim hridima.

Slavica je oslobođen i optužbe zbog toga što su se na Kornatima našli maloljetnici. Golobradi mladići željni pustolovine na požarištima zapravo su seoska tradicija koja u Dalmaciji vlada oduvijek, a zapovjednici lokalnih dobrovoljnih vatrogasnih društava, realizirani seoski karijeristi, nikad nisu prekinuli s tom tradicijom za koju su oduvijek znali svi: i mještani, i roditelji, kao i svi iz vatrogastva koji su bar jednom izašli na intervenciju.

Priča o Đuri Poldrugaču i njegovu obrazu debljine čizme puno je puta ispričana i napisana, ali je važno da se ponavlja svaki put kad se spominje kornatska tragedija kako bi se podsjetilo na besramno ponašanje čovjeka koji je, dakle, odgovarao za sustav koji se tragično raspao na kornatskoj klisuri. Poldrugača je na mjesto ravnatelja DUZS-a postavio izravno tadašnji premijer Ivo Sanader na preporuku svog zubara i jednog od najodanijih mu prijatelja Marija Zubovića. Priča je zapravo imala romantičnu bazu: sin Đure Poldrugača oženio je kćer Marija Zubovića i tako se stvorila čvrsta podloga za Poldrugačev karijerni uspon. Sin mu je odabrao pravu za njegovu uspješnu karijeru.

Poldrugač nije uspio uspostaviti sustav kakav je bio zamišljen, ali se zato sustav, onaj režimski, piramidalno-partijski s Ivom Sanaderom na vrhu, poginulima unatoč, pobrinuo za njegovu zaštitu i zbrinjavanje nakon kornatske tragedije. Prvo je Poldrugač ležerno dočekao kraj svog mandata na čelu DUZS-a, nakon čega ga je režim, onako ispod žita, lagano prebacio u fotelju Uprave Proplina, Inine tvrtke kćeri, da ondje nakon minulog rada u miru dočeka mirovinu.

Smrt vatrogasaca na Kornatu tada ni u glavnom vatrogasnom zapovjedniku Mladenu Jurinu nije probudila moralni nagon zbog kojeg bi se povukao s mjesta zapovjednika. Ostao je na toj poziciji sve do promjene vlasti, gdje ga je uspješno do tada zadržao vrh HDZ-a predvođen Ivanom Jarnjakom.

Nadrljati je trebao samo Dražen Slavica, po temperamentu bahati vatrogasni zapovjednik iz Šibenika koji je bio u sukobu s mnogima. Bio je idealan za krivca...