Za što se sve SDP treba ispričati

Pa dobro, bilo je i gorih početaka ali nesretan kraj nije uvijek neizbježan.

„Iskoristit ću ovu priliku da se ispričam Zagrepčankama i Zagrepčanima, ali prije svega članicama i članovima SDP-a, što smo dopustili da niz godina ne slušamo birače, ovo je poraz prije svega takve politike. SDP je shvatio poruku i SDP će se mijenjati, a prije svega će se mijenjati tako što će slušati birače i njihove poruke, nudit će poruke i projekte koji će gurati da se Hrvatska i Zagreb mijenjaju“, rekao je predsjednik Socijaldemokratske partije, Peđa Grbin, nakon što je njegova stranka na posljednjim lokalnim izborima uspješno nastavila slobodan pad.

Želi li ga zaustaviti, jedna mu isprika neće biti dovoljna. Ima, naime, SDP reći da se ispričava za štošta:

- za to što je Ivica Račan ispravno prepoznao HDZ kao „stranku opasnih namjera“, a onda joj omogućio desetljeće vlasti i pratećih aktivnosti, da bi početkom stoljeća preuzeo Markov trg i s njega najviše pomogao Ivici Todoriću;

- za to što je jedan od prvih poteza SDP-a u neovisnoj Hrvatskoj bio da od stranke odmaknu ljude poput pokojnog Anđelka Runjića ili Vjerana Zuppe za kojeg, eto utjehe, Račan nije pitao „tko je“;

- za Zorana Milanovića općenito;

- za to što se nitko nije sjetio da bi Ivo Josipović mogao izgubiti izbore od Kolinde Grabar Kitarović i što mu je najveći politički uspjeh to što ga je „Hladno pivo“ opjevalo; - za to što se zagrebačka zračna luka ne zove ni po Nikoli Tesli, ni po Faustu Vrančiću, ni po Miki Tripalu, već po Franji Tuđmanu;

- za katastrofalan Zakon o radu usvojen dok je zakone donosila većina okupljena oko socijaldemokrata;

- za outsourcing koji su, srećom uobičajeno neuspješno, pokušali uvesti;

- za koaliranja sa Stipom Gabrićem, HSP-om i sličnima;

- za bratstvo s Radimirom Čačićem kojem sudjelovanje u prometnoj nesreći sa smrtnim posljedicama ne smeta da se županira, ali mu je smetao jedan mail SDP-ove ministrice Mirele Holy;

- za toleriranje vojne hunte koja se u Savskoj 66 okupila da spasi Josipa Klemma od kazne zatvora;

- za povremene boravke na vlasti korištene da se javnost podsjeća kako je HDZ vladala loše;

- za to što se Tonino Picula umalo nije oženio za Davora Stiera;

- za apartčike sijane svuda, od Sabora do raznih agencija, iako znanost još nije ustvrdila znaju li raditi još nešto osim vezati kravatu;

- za Davora Bernardića;

- za uporno vjerovanje kako postoji nekakav treći put ljevice, iako je i Tony Blairu jasno da je riječ o drugom imenu prečaca za pakao;

- za prizivanje takozvane povoljne poduzetničke klime, kako se inače zove okvir za izrabljivanje i ljudi i resursa;

-za to što su uvijek u stanju naći kandidata za kojeg ni najbliža rodbina ne glasa, poput onog nekog doajena iz Splita;

- za to što im je i Tomislav Karamarko uspio uzeti izbornu pobjedu;

- za to što je bivši predsjednik stranke, a sadašnji države, najviše držao do mišljenja dodatne opreme alkarskog konja;

- za to što još uvijek misle da svojim postojanjem zaslužuju biti barem druga najjača stranka u državi;

- za to što dio čelnika uporno na Možemo gleda kao na mlađeg brata s poremećajem ponašanja...

Ono što su SDP-u napravili Zoran Milanović i, taj posebice, Davor Bernardić, ni Josip Broz Tito ne bi mogao popraviti za manje od dvije godine. Grbin, naravno, nije format maršala, kao što nije nitko, a za ovo vremena otkako je izabran za čelnika stranke – trećeg listopada 2020. – objektivno i nije mogao puno: imao je, uz sve ostalo, dvoje izbore od tada do, evo, nedavno, plus drugi krug lokalnih koji još treba izdržati.

Od prvog lipnja 2021. godine za Grbina počinje doba bez kampanja, kandidacijskih lista i stranačkih kolega i kolegica čije su ambicije nerijetko daleko veće od izuzetno skromnih mogućnosti. Nema ovaj Puležanin više niti jednu ispriku za kirurški pažljivo rješavanje problema koje je unutar stranke zatekao i paralelno, usputno bavljenje nacionalnom i komunalnom politikom.

Ukoliko, dakle, Grbin nije spreman na kadrovsko pospremanje i uklanjanje kako onih koje birači percipiraju kao Milanovićeve ostatke, tako i svih Bernardićevih karijerista kojima je ideološko opredjeljenje usko povezano s tipom fotelje u koju planiraju smjestiti guzicu, te na radikalan ideološki restart SDP-a, što podrazumijeva tranziciju s dosadnog centra ka suštinskoj, ovostoljetnoj ljevici, onda će i za njega i za stranku aktualni gubitak od tridesetak posto za tri-četiri godine izgledati kao bolja prošlost.

Svršilo je, očigledno, vrijeme u kojem su kulturološke razlike lijevog i desnog centra bile dovoljne da se politički profitira i u kojem je slanje delegacije na obilježavanje bitke na Sutjesci amortiziralo religijski odnos prema kapitalizmu, tuđmanizmu i svim izmima po kojima se SDP od HDZ-a razlikovala u nijansama sive.

Ukoliko se odmah po okončanju drugog izbornog kruga Grbin umjesto posla uhvati plaže, onda je njegova liderska kapacitiranost, baš kao i ozbiljnost, upitna. Ukoliko se, pak, posla uhvati nježno, pun milosti za dobar broj stranačkih  kolega i kolegica i opreza u sadržajnim promjenama stranke, e tada je bolje da leži na plaži.

Stari SDP, koji je od Saveza komunista naslijedio stranačku boju i niz nekretnina je, jednostavno, ispričana priča. Novi, koji od starog može naslijediti stranačke boje i niz nekretnina, s tim starim smije dijeliti adresu središnjice i broj faxa. Naravno, ukoliko ne želi još neko vrijeme čekati smrtni list, nevješto se praveći da je živ.

Sve do pojave zeleno-lijeve koalicije Možemo, hrvatska je ljevica, kako je rekao Slavoj Žižek, koristila svaku priliku da priliku propusti. Peđa Grbin i Socijaldemokratska partija taj luksuz više nemaju.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu