Zaboravljeni egzodus - kako je Austro-Ugarska iselila Puležane u austrijske logore, gdje ih je 10 tisuća izgubilo živote

U noći sa sedamnaestog na osamnaesti svibnja 1915. godine u Ližnjan, selo u okolici Pule, stigla je oficirska delegacija objaviti cijelom selu da za tri dana oni koji nisu vojni obveznici moraju doći u Pulu, od kuda će ih dalje vlasti Austro-Ugarske Monarhije prevesti u unutrašnjost države. Iznimka su bili oni koji su imali osiguranu hranu za godinu dana i koji nisu imali djece mlađe od sedam godina.

Time je, prema sjećanjima Jose Defrančeskija, nanovo objavljenim ove godine zahvaljujući Općini Ližnjan (prvo izdanje 1937.) te Nataliji Grgorinić i Ognjenu Rađenu, počeo jedan gotovo zaboravljeni i prešućivani egzodus hrvatskog stanovništva Puljštine koji je rezultirao s najmanje 10.000 umrlih staraca, žena i najvećim dijelom djece. U historiografiji su se ovim pitanjem bavili Andrej Bader i Ivan Mišković 2009. godine te nanovo u promijenjenom i proširenom izdanju kolega Bader 2011. godine, također u izdanju općine Ližnjan. 

Austro-Ugarska Monarhija je početkom rata odlučila izmjestiti stanovništvo s područja na kojima bi se mogao voditi rat, poslati ga u unutrašnjost i financijski pokrivati njihov boravak u privatnom ili organiziranom smještaju. Budući da je ulaskom Italije u rat broj evakuiraca višestruko porastao, isplaćivanje dnevne potpore uglavnom je obustavljeno.

Zašto je došlo do protjerivanja stanovništva iz njihovih kuća? Pula je kao najveća ratna luka Monarhije bila legitimna vojna meta, stanovništvo je narodnosno bilo nezgodno za Monarhiju i jednostavnije je vojnim planerima bilo riješiti mogućnost diverzije pražnjenjem Pule i sela u okolici nego razmišljati što i kako sa stanovništvom. Spora birokratska država nije se mogla tijekom rata prilagoditi i shvatiti da nije isto skrbiti o nekoliko desetaka tisuća ljudi, koliko ih je evakuirano početkom rata s istoka, i s mnogostruko više ljudi u kasnijim fazama rata.

Hrvati Puljštine (žene, djeca i starci) bili su potrpani u vlakove i odvedeni dijelom u privatni smještaj u Mađarsku, Moravsku ili Austriju, a dijelom u organizirani smještaj (koncentracijske logore) Gmünd i Steinklamm-Rabenstein u Austriji. U isto to vrijeme vojno sposobni muškarci branili su tu istu Monarhiju po raznim bojištima ili su pak ostali raditi u Arsenalu u Puli.

Logor Gmünd nastao je još početkom rata, kada su samo u žicu bez ikakvih tvrdih objekata bili smješteni prvi prognanici iz Galicije, njih oko 30.000. U prosincu 1914. godine krenula je gradnja baraka, koje su bile dugačke 40 metara i široke 10 do 12 metara i u kojima je bilo smješteno u najtežim trenucima i 400 ljudi iako su bile zamišljene za 200 do 250 ljudi.

U tim prostorijama nalazila se po jedna peć, pa su ljudi patili od hladnoće. Spavali su samo na slami, trpjeli hladnoću, vrlo loše obroke (jer su zaposlenici logora hranu namijenjenu logorašima u tim teškim vremenima radije prodavali, a uz to su nabavljači dostavljali prestaru i nekvalitetnu hranu) i obolijevali od prehlada, tifusa, difterije, skorbuta, variole, rubeole, tuberkuloze, bronhitisa, kolere, šarlaha, meningitisa i pneumonije.

U logoru je postojala liječnička skrb u posebnim barakama koje su postale leglo zaraze i sinonim za smrt. Vrlo su česti primjeri da je nahlađeno dijete otišlo u bolnicu i tamo umrlo u roku od nekoliko dana vjerojatno pokupivši neku od bolesti. Majke su zbog toga sakrivale djecu pred liječnicima, koji su pak svakodnevno obilazili barake tražeći bolesnr ne bi li spriječili zarazu.

Kroz Gmünd je prošlo 300.000 ljudi, a 20.000 ih je tamo i pokopano. Osim Hrvata, u Gmündu je bilo i mnogo Ukrajinaca, koji su tu bili od početka rata. Hrvati su se protiv postupanja vodstva logora bunili, štrajkali i na kraju postigli to da ih se izmjesti iz logora.

Dirljiv je opis prvog pravog i ljudskog tretmana koji je obitelj Jose Defrančeskija doživjela od početka njihove kalvarije početkom 1916. godine. Smješteni su u Retzu u jednosobnom stanu. Domaće žene zagrijale su im sobu, skuhale čaj, pripremile pecivo i slatkiše (prvi put su jeli domaći kruh u godinu dana) čudeći se tko su ovi što ne znaju njemački jezik, izgladnjeli.

Početkom 1917. godine odlučeno je da se evakuirci mogu početi vraćati kućama. Morali su pisati molbu, ali i osigurati sredstva za povratak ako im se žuri i ako žele ići samostalno. To je, naravno, moglo iskoristiti vrlo malo ljudi jer nakon dugog progonstva nisu imali nikakva sredstva. Organizirani povratak krenuo je tek početkom 1918., ali se išao sporo, ljudi su odlazili u malim skupinama. Došavši kući, pronašli su potpuno opustošenu zemlju.

Statistika cijele ove akcije koju je provela Monarhija katastrofalna je: čak 10.000 pomrlih nesretnih ljudi (uglavnom djece) prema nekoliko stotina poginulih ratnika s istog područja. Malo je toplih riječi upotrijebio Defrančeski i za civilno stanovništvo. Bili su ili nezainteresirani za ljudsku patnju ili su ih vrijeđali, zvali ih ciganima i gledali kao prijetnju u vremenima teške krize izazvane ratom.