Zanima li političare kako živi narod?

U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorena je prošli petak poučna dokumentarno-istraživačke izložba "Kako živi narod - izvještaj o pasivnosti" umjetnice Kristine Leko, koja je totalno drukčija od drugih. 

Prvo, bavi se našom ekonomskom i socijalnom svakodnevnicom, pokazujući narodnu mudrost i bistrinu, a drugo, ima performativno-edukativni karakter što znači da kod posjetitelja želi inicirati diskusiju o ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj i zatim potaknuti građane da prestanu biti pasivni i da se zapitaju što oni kao pojedinci mogu učiniti u stvaranju zdravijeg i pravednijeg društva. Odnosno, kako na temelju mudrosti narodne ekonomije pronaći izlaz iz kruga pasivnosti i stvoriti bogatije i ravnopravnije društvo. 

"Sir i vrhnje"

Kristina Leko je docentica na Universitat der Kunste Berlin, a već je otprije poznata kao kritički i participacijski orijentirana likovna umjetnica. Do sada je realizirala nekoliko projekata u suradnji sa socijalno ugroženim skupinama različitih zemalja, kao što su doseljenici, mala seoska gospodarstva, starije osobe i nezaposleni, i za mnoge od njih dobila je nagrade i priznanja. U fokusu njene pažnje uvijek je "mali čovjek" pa se tako i danas pamti njen projekt "Sir i vrhnje" iz 2002. godine, kojim je htjela na početku pregovora o ulasku Hrvatske u EU upozoriti na važnost zagrebačkih mljekarica i njihove proizvodnje sira i vrhnja kao izvornog proizvoda kontinentalne Hrvatske. Aktivizam Kristine Leko vidi se i u tome što je njena umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon Zagreb, inače koproducent ove izložbe, strateški partner Zadruge za etično financiranje, koja po uzoru na europske trendove namjerava osnovati Etičku banku.

Za ovu izložbu inspiraciju je pronašla u knjizi "Kako živi narod – Život u pasivnim krajevima" ekonomista Rudolfa Bićanića, koji je prije 80 godina obilazio pasivne krajeve Hrvatske, a dijelom BIH, i zatim opisao životne prilike i društveno-ekonomske odnose u tim regijama. Kaže da joj je posebno bliska bila Bićanićeva misao iz te knjige, po kojoj su ljudi sposobni razmišljati, diskutirati i zatim djelovati na području ekonomije, jer i sama smatra da su ljudi sposobni proizvoditi kulturu premda nisu umjetnici. Dakle, ljudi mogu identificirati uzrok problema, međutim, u njihovom otklanjanju često ih sprečavaju neke organizacijske ili političke strukture. Zbog toga je krenula Bićanićevim tragom i od posebno odabranih "marljivih i poštenih ljudi" s Visa, iz Livna, Like i Dalmatinske zagore, sve do Vukovara, tražila da analiziraju ekonomsku situaciju i zatim formuliraju prijedloge za ekonomske reforme, kojima bi se poboljšao život u njihovom kraju.

Zabraniti upis 

U tom četverogodišnjem terenskom istraživanju bilo je uključeno mnoštvo suradnika i stručnjaka, a rezultat je impresivan. Izložba donosi osam tlocrta kuća, organiziranih poput imaginarnog sela, odnosno, osam lokalnih mikroekonomskih zajednica, a svaka od njih pokazuje život jedne od sedam izabranih hrvatskih obitelji te jedne udruge. Životi tih obitelji i način njihovog preživljavanja tokom nekoliko generacija, odnosno, udruge, predstavljeni su raznim dokumentima, video filmovima, biografskim pričama, te namještajem i osobnim predmetima protagonista, od starih pegli do suđa, a naglasak je na radu i ekonomskoj situaciji. Najviše životnih informacije svakako donose razgovori s predstavnicima obitelji, snimljeni u autentičnim ambijentima, u kojem se oni fokusiraju na analizu gospodarske situacije u njihovom kraju te na neiskorištene gospodarske i prirodne potencijale, dajući i brojne prijedloge za poboljšanje života.

Tako je Ljuban Salapić iz Žabljaka, prigradskog naselja Livna, gdje su prema njenim saznanjima svi problemi koji muče i Hrvatske dovedeni do ekstrema, od neefikasnosti javne uprave do korupcije, predložio vrlo zanimljiv prijedlog reforme javne uprave. A njegova kći Vesna, diplomirana upravna pravnica, pomalo ironično je predložila da bi za oporavak ekonomske situacije trebalo zabraniti upis na Ekonomski i Pravni fakultet na pet godina jer bi se tako zaustavila praksa zapošljavanja u javnim institucijama koje u pravilu nije motivirano radnim zadacima nego stvaranjem strukture tj. mreže političke moći.

Iz restorana u autobus

Poučan je i slučaj rusinske obitelji Burčak iz Petrovaca pored Vukovara, koji usprkos ogromnom egzodusu ljudi iz tog kraja, uspijevaju marljivim radom održavati na životu četiri poljoprivredna lokaliteta. Zanimljivo zbori i pršutar Zvone Marina, bivši direktor Mesoprometa iz Drniša, koji je stvorio brendove livanjskog pršuta i livanjskog sira, naglašavajući da su mnoge negativne tekovine kapitalizma u Hrvatskoj poput tajkunizacije zapravo postojale i u socijalizmu, ali pod drugim nazivom. Iznimno je važna priča Udruge branitelja Maslina iz Dubrave kod Tisnog, koja pokazuje kako se branitelji s PTSP-om mogu itekako dobro organizirati i pomoću radne terapije, odnosno, rada u impresivnom masliniku ograđenom suhozidom, te prodaje svojih proizvoda – maslinova ulja, i usluga preko svoje Zadruge, postati proaktivno orijentirani građani zemlje. Radna terapija je, kako kaže Branko Smrček, predsjednik Udruge, najbolja terapija!   

Mnogo se može saznati pa i naučiti o ribarstvu u Jadranu od obitelji Stipe Lukšića, ribara s Visa, koji je svojedobno donosio kući po nekoliko desetaka kilograma ribe, a danas od svog primarnog posla ne bi preživio da njegova supruga nije digla kredit i adaptirala dva apartmana, koje sada iznajmljuju i tim novcem popunjavaju kućni budžet. Zanimljiv je i slučaj Stipana i Ive Pervan iz Tijarice iz Cetinske krajine, para koji je cijeli radni vijek proveo u Berlinu gdje su imali restoran, kao i mnogi drugi Tijaričani, u kojem su bojeći se siromaštva godinama radili 16 sati dnevno, a kad su shvatili da se život ne sastoji samo od stjecanja, prodali su restoran i promijenili prioritete tako da je Stipan Pervan našao sebe kao vozač gradskog autobusa. Tu su i obitelji iz sela pored Korenice, Borovog naselja, Donjih Mamića.... 

Sastavni dio izložbe "Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti" je i ozbiljno osmišljen performativno-edukativni program koji je realiziran u suradnji s 50 vodiča - studenata raznih profila, te filozofkinjom Ankicom Čakardić, kazališnom redateljicom Anicom Tomić i muzejskom pedagoginjom Kosjenkom Laszlo. Ti vrlo dobro pripremljeni vodiči vodit će, osim regularnih posjetitelja, i oko pet tisuća učenika završnih razreda srednjih škola, a zatim će svi zajedno aktivno sudjelovati u razgovorima i diskusijama. Konačni cilj izložbe i cijelog tog edukativnog programa je da se na tim diskusijama pokuša skicirati vizija pravednijeg i zdravijeg hrvatskog društva, koje se temelji na individualnoj odgovornosti.

Pridružite se i vi!

Po mišljenju umjetnice Kristine Leko, njeno mišljenje o ekonomskoj i socijalnoj situaciji, kao i mišljenje protagonista izložbe te posjetitelja može biti itekako legitimno i inspirativno bez obzira na to što oni nisu ekonomisti i što se profesionalno ne bave ustrojstvom društva. Premda je organizacija građana i demokratska kultura u Hrvatskoj na niskoj razini, ona smatra da nam je svima jasno što ne funkcionira i gdje je uzrok problema. Zbog toga bi htjela da izložba postane svojevrsno oruđe za diskusiju i da potakne posjetitelje da slobodno i otvoreno raspravljaju o neuralgičnim točkama našeg socijalnog i ekonomskog prostora.  

U skladu s tom edukativnom idejom Muzej za umjetnost i obrt i umjetnica Kristina Leko pismeno su pozvali više od stotinu političara i političarki s izbornih lista da posjete izložbu na dan otvorenja, 9. rujna, i da se priključe organiziranom vodstvu na jednom od tri ponuđena termina (11-13, 13-15 i 15-17). Kristina Leko u pismu je spomenula kako izložba između ostaloga upozorava na problem iseljavanja, preživljavanja, neimaštine, korupcije i slična društvene boleštine naše zemlje. Ideja je bila da političari na temelju izložbenih predmeta i video materijala vide kako zaista živi narod u Hrvatskoj, da izravno od predstavnika obitelji uključenih u projekt čuju i neke prijedloge za poboljšavanje života i stvaranje pravednijeg društva i da se zatim priključe prvim diskusijskim grupama. 

Međutim, nitko, baš nitko od političara, nije se odazvao pozivu naše renomirane i nagrađivane umjetnice Kristine Leko i jednako tako uglednog Muzeja suvremene umjetnosti, čak ni oni koji su po službenom protokolu ili kao sufinancijeri trebali doći, poput predstavnika unezvjerenog Ministarstva kulture i Ureda za kulturu grada Zagreba. Dokazuje li to da političare ne zanima kako živi narod? U svakom slučaju, ne zanima ih kultura, to je odavno svima jasno, jer ne donosi niti profit niti beneficije, a nedolazak se ne može opravdati lošim tajmingom otvorenja, koje se slučajno ili namjerno dogodilo baš tri dana prije izbora.  

zanima-li-politicare-kako-zivi-narod-4751-5613.png

Konačni cilj izložbe i edukativnog programa je pokušaj skiciranja vizije pravednijeg i zdravijeg hrvatskog društva, koje se temelji na individualnoj odgovornosti
Konačni cilj izložbe i edukativnog programa je pokušaj skiciranja vizije pravednijeg i zdravijeg hrvatskog društva, koje se temelji na individualnoj odgovornosti
Foto: 
Kako živi narod

zanima-li-politicare-kako-zivi-narod-4751-5614.jpg

Izložba bi trebala postati svojevrsno oruđe za diskusiju i potaknuti posjetitelje da slobodno i otvoreno raspravljaju o neuralgičnim točkama našeg socijalnog i ekonomskog prostora, smatra umjetnica Kristina Leko
Izložba bi trebala postati svojevrsno oruđe za diskusiju i potaknuti posjetitelje da slobodno i otvoreno raspravljaju o neuralgičnim točkama našeg socijalnog i ekonomskog prostora, smatra umjetnica Kristina Leko
Foto: 
Factum