Pogreb ideala u Blatu

Održati pažnju gledališta više od 5 (pet) sati samo po sebi je pothvat vrijedan divljenja, a upravo to je pošlo za rukom umjetničkom kolektivu MONTAЖ$TROJA, redatelju Borutu Šeparoviću i sjajnim glumcima Biserki Ipši-Kunčević, Slavici Knežević-Torjanac, Branku Pjeru Meničaninu, Vinku Kraljeviću i Alanu Katiću, uz koje je nastupao i Pjevački zbor Sv. Ana u trodjelnom performansu "Zona (A, B, C)", u dvorani "Gorgona" zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, kojim je Montažstroj obilježio 30. godišnjicu djelovanja.

Na samom početku predstave redatelj je, prilično neformalno naglasio kako se ovdje ne radi o kazališnoj predstavi i kako ovo nije kazalište, već performans i snimanje dokumentarnog filma. Zona je (potresna) priča o nikad dovršenoj Sveučilišnoj bolnici (u osnivanju) - bolnici na kraju grada, bolnici smještenoj u stvarnom i metaforičkom B/blatu grada Zagreba i Republike Hrvatske.

Šeparović se koristi već uspješno oprobanom formom dokudrame (v. npr. „Republika Slovenija“, iz 2016.) dajući glumcima da igraju suhu dokumentaristiku - transkripte govora i TV/radijskih intervjua vinovnika događanja vezanih uz bolnicu, dok se usporedo na platnu projiciraju dokumentarne snimke sjednica, polaganja kamena temeljca, reportaža o referendumu o samodoprinosu, reportaža s gradilišta, itd, ali i novinskih članaka i dokumenata kojima upotpunjuje tok događaja na sceni ili se ilustrira atmosfera vremena koje je obuhvaćeno radnjom (snimke Zagreba s početka osamdesetih, redovi na benzinskim pumpama, nestašica robe u prodavaonicama, ... itd.).

ZONA A - početak (nagovještaj propasti)/ era Ive Latina

Na početku prvog dijela glumica Slavica Knežević s redateljem evocira prvo iskustvo susreta sa sustavom javnog zdravstva. Na platnu se počinju prikazivati snimke iz zagrebačkih bolnica na kojima vidimo gužve u čekaonicama, derutno stanje zgrada u kojima su bolnice smještene, a koje i dan-danas slično izgledaju.

Uvod je to koji ilustrira rađanje ideje o izgradnji nove, moderne bolnice kakvu glavni grad SR Hrvatske treba i zaslužuje. Redaju se govori o stanju u zdravstvu, a koje bismo mirne duše mogli kopirati i štampati danas, bez da bi itko primijetio četrdesetogodišnji vremenski diskontinuitet.

"Forumi" (tako se to tada zvalo) uviđaju potrebu za poboljšanjem stanja u zdravstvu i potrebu za izgradnjom bolnice, ali kako u uvjetima ekonomske krize namaknuti sredstva za realizaciju tako velikog projekta? Rješenje se pronalazi u raspisivanju referenduma o petogodišnjem samodoprinosu od 1,5% neto plaće ili mirovine. Na referendum izlazi više od 2/3 upisanih, od kojih opet više od 2/3 glasa za samodoprinos kojim se osiguravaju sredstva.

Šeparović od samog početka minuciozno izlaže sve detalje vezane uz projekt (u širem smislu) pripreme i početka izgradnje bolnice, u isto vrijeme kroz novinske članke i službene odluke, koje se projiciraju na platnu pokazuje genezu propasti sistema i početke urušavanja vrijednosti socijalističkog društva osamdesetih godina. Radi to umjetnički dojmljivo, logično uočavajući procese dugog trajanja i kontekstualizirajući uzroke propasti koja se već počinje valjati iza horizonta.

U prvom dijelu na sceni se nalazi maketa bolnice, pravokutni stol i nekoliko stolica na kojima glumci, najčešće u formi intervjua druga Ive Latina, predsjednika Odbora za izgradnju sveučilišne bolnice, i novinarke, drugarice Nikolić, prikazuju razvoj ideje i početak realizacije projekta. Redatelj inscenira polaganje kamena temeljca bolnice 8. svibnja 1985. godine lucidno simbolično zakapajući novčić u zemlju, dok se na platnu prikazuje stvarna snimka tog događaja.

S vremena na vrijeme, u nekoliko navrata, radnja staje, a glumci i članovi Zbora počinju, uočljivo neusklađeno, mrmoriti nekoliko taktova pjesme koji podsjećaju na revolucionarnu proletersku Konjuh planinom, da bi se prvi dio efektno/zlokobno završio strofom Štulićevih "Fazana" i snimkom primopredaje vlasti 1990. godine, kada Tuđmana, Mesića i Manolića u Banskim dvorima dočekuju Latin i Milović. Ponor se otvara, svjesni smo da tonemo u sumrak ideala i jedino što možemo je sa zebnjom očekivati slom.

ZONA B - roller coaster going down, a želudac se diže / era Prodana i Tuđmana

Ono što je naznačio na kraju prvog dijela, Šeparović, na početku drugog, jasno podcrtava stavljajući kupolu od pleksiglasa na maketu bolnice dajući nam i simbolično do znanja da je ta priča završena i da novi poredak s njom zakopava i sve dotad važeće ideale.

Forma drugog dijela ostaje identična prvome dijelu. Novoimenovani ravnatelj RO (koja u budućnosti treba postati javna ustanova) sveučilišne bolnice u osnivanju postaje akademik Prodan, koji u nastupnom intervjuu bahatošću novih gospodara odbacuje staru paradigmu i u formi dobro nam znane gomile floskula o tržištu, fondovima, stranim investitorima, ...., jasno daje do znanja da je era besplatnog zdravstva završila.

Novinarka ga, s onom tako poznatom bahatošću s početka devedesetih bodri i svako malo mu sugerira prenamjenu prostora u skladišta i šoping centar, nagovješćujući našu sadašnjost. Doista je mučno bilo gledati s kojim prezirom i na koji perfidan način su se zabijali čavli na lijesu sveučilišne bolnice. Sve je tu, na primjeru bolnice, jasno prikazano: i predratno palanačko mudrijašenje i rat i grabež, pljačka i otimačina, a Šeparović za sve to podastire dokaze. Glazbeno, jasno je, nema više melodije Konjuh planinom, sad su tu samo Fazani, koje periodički, u početku s blagom, a kasnije sve izraženijom kakofonijom izvode glumci i pjevači, kao da nam se prorok iz Sigeta ruga govoreći - sve sam van nacrtao, idioti!

ZONA C propast/pogreb

Treći dio počinje razgovorom redatelja s glumicama Biserkom Ipšom (koja je u mirovini) i Slavicom Knežević (pred mirovinom) o zdravlju, njihovim bolestima, bolestima njihovih najbližih - u obitelji i među prijateljima te strahovima od budućnosti. Zaključuju da iako uobičavamo reći da zdravlje nema cijenu, svjesni smo da je i te kako ima, i da je ona vrlo visoka (referenca na "Proljeće 13. u decembru").

Nastavlja se jezivom ispoviješću čuvara, demobiliziranog veterana, koji je 20 godina čuvao bolnicu i iz prve ruke svjedočio njenom konačnom kraju. Tokom svog kazivanja on u nekoliko navrata spominje mitsku "prostoriju" (jednu od 6.000 prostorija bolnice) koja ima čudesnu moć da ozdravi neizlječivo bolesnoga koji je izgubio svaku nadu, ali mora imati vjeru u ozdravljenje. Ta "prostorija" nije fiksno mjesto i svaki ju je od navodnih dvadesetak ljudi koji su svoj spas našli u njoj morao sam pronaći, tako da na kraju bolnica, barem za njih, ispunjava svoju svrhu. (Očigledna aluzija na Marxovu misao iz "Manifesta" kako poniženi i potlačeni nemaju što izgubiti osim svojih okova.)

Treći dio završava silovito - efektnom izvedbom epske narodne pjesme "Zidanje Skadra na Bojani".

Jesu li u tom Skadru zazidani svi, nekoć naši, općeljudski - humanistički ideali na kojima bi trebalo počivati svako društvo koje se želi takvim zvati? I koliko bi nas u temelje trebalo sazidati da to društvo više vila ne "obaljuje"? Pitanje je koje ostaje bez odgovora!

Ili kako bi Kranjčević rekao:

'Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!"

A čika Jova Zmaj pojasnio:

"Lepši je pogreb kad ideali sahranjuju svog čoveka nego kad čovek sahranjuje svoje ideale."

Dok god ponovo ne uspostavimo konsenzus oko nekih temeljnih, humanističkih vrijednosti, ovo društvo neće se moći konstituirati kao takvo i po sebi bit će osuđeno na polagano propadanje, baš kao i bolnica na kraju grada!