Četvrti travnja, dan početka globalnog kaosa

Američki predsjednik Donald Trump odabrao je drugi dan u četvrtom mjesecu u godini da bi ga ne samo ambiciozno, nego i krajnje pretenciozno nazvao Danom oslobođenja. I vara se svatko kome bi moglo pasti na pamet da to imenovanje drugog travnja povezuje s onim stvarnim Danom oslobođenja, koji će cijeli svijet proslavljati ili bi barem tako trebalo biti početkom svibnja, dakle onda kada će biti navršena 80. obljetnica povijesne pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. 

Ne, Trump je imao nešto posve drugo na umu. On je pred članovima svoje vlade i okupljenim pristašama, točnije bi bilo reći bespogovornim vjernicima koji slijede njegovu politiku „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ u podužem govoru nabrojao sve one, po njemu nepravde, što su ih Sjedinjene Američke Države trpjele od kraja Drugog svjetskog rata, i to kako je rekao i od prijatelja i od neprijatelja. Taj se doista impresivni katalog sveo na tvrdnju kako su Ameriku i Amerikance svi bezdušno iskorištavali. U svemu i u svakome trenutku. 

Netko tko ne poznaje povijest posljednjih 80 godina, a što je još bitnije, tko ne poznaje Trumpa i  njegovu sklonost iznošenju teško provjerljivih, a nerijetko i posve pogrešnih, dakle lažnih tvrdnji, saslušavši tu žalopojku morao bi se nužno složiti s njim i njegovom konstatacijom, bolje reći prijetnjom sadržanom u riječima - toga je bilo dosta, jer od sada Amerika kreće svojim putem, te kako će se od sada brinuti u prvom redu za sebe i svoj interes pa neće nikome dozvoljavati da je je dalje iskorištava.

Svijet je ne samo u Trumpovom prvom mandatu, nego pogotovo otkako je počeo ovaj drugi, naučio, odnosno morao naučiti, da od američkog predsjednika koji se voli profilirati kao šampion borbe protiv lažnih vijesti može očekivati upravo te lažne vijesti. Jer cijela pompa oko proglašavanja drugog dana četvrtog mjeseca ove godine Danom oslobođenja i tirade koja je trebala uvjeriti cijeli svijet, mada nije otišla dalje od njegovih pristaša, Trumpu je poslužila da inaugurira praksu koja, a je to je jednodušna ocjena ekonomista i gospodarstvenika širom svijeta, baca isti taj svijet doslovno u kaos. 

Oslonjen na podatke o tome koliko koja zemlja naplaćuje na uvoz američkih proizvoda, kao i čak i ekspertima teško razumljive izračune, Trump je objavio da cijelom svijetu, zaista cijelom svijetu, uvodi carine na izvoz u Sjedinjene Američke Države apsolutno svih proizvoda. Ta njegova najniža uvozna carina koja vrijedi, valja ponoviti, za cijeli svijet, iznosi 10%, a potom je Trump pred publikom koja je aplaudirala i pred hrpom kamera i fotoaparata, objavio - što bi se reklo Urbi et orbi - na koji će način Amerika on je rekao blagonaklono odgovoriti na tu diskriminaciju što je prema njegovim riječima trpe američki proizvodi širom svijeta. Evropska je unija prošla relativno dobro samo sa 20%, Britanija je, očito nagrađena zbog toga što je napustila Evropsku uniju, dobila tek 10%. A onda slijedi dugi popis zemalja od Kanade i Meksika preko Japana i Južne Koreje, njihovi postoci kreću se od 30% pa i do 60%. Oslonjen na svoju priču o tome kako je riječ „carina“ jedna od najmilijih riječi u njegovom vokabularu, američki je predsjednik u jednom jedinom trenutku doveo u pitanje osnove globalnih gospodarskih i trgovinskih odnosa.

Na taj način Trump je, ma koliko se on ne bi složio s takvom konstatacijom, nastavio sa višeljetnom praksom svojih prethodnika. Jer upravo su Sjedinjene Države, nesmiljeno braneći svoju poziciju globalnog hegemona, uporno dovodile u pitanje osnove na kojima su se od kraja Drugog svjetskog rata na ovamo zasnivali međunarodni odnosi, točnije rečeno, odnosi među državama. Samo kao natuknice vrijedi spomenuti rat u Vijetnamu i iskonstruirani razlog za upućivanje američkih trupa u tu zemlju, potom rat u Afganistanu, zatim invaziju i slijedom toga praktičnu okupaciju Iraka, potom cijeli projekt takozvanog „arapskog proljeća“ koji je kulminirao na svome početku zvjerskim ubojstvom libijskog vođe Gadafija, da bi nedavno bio upravo sramotno zaokružen dovođenjem na vlast u Siriji protjeranog predsjednika ogranka po zlu poznate islamističke organizacije Al Kaida. Mogli bismo ići još i dalje u prošlost, pa se prisjetiti puča u Čileu i ubojstva predsjednika Allendea, i možda još samo podsjetiti na invaziju Kube koja je upravo zbog neuspjeha te invazije već više od 60 godina žrtva jednostrano proglašenih američkih sankcija.

Američka bilanca narušavanja svjetskog poretka je bogata i sve prije nego slavna. Onome po čemu su postali poznati Trumpovi prethodnici, sada se pridružio i on rušenjem osnova svjetskih gospodarskih i trgovinskih odnosa. U sjeni svega toga svega toga ostao je rat u Ukrajini, dosada jedini aspekt u kojem bi možda, ali zaista samo možda, Trump odnosno njegova politika zasluživali pozitivnu ocjenu. Činjenica, naime, da je Trump još od početka svoje predizborne kampanje posvećivao značajnu pozornost ratu u Ukrajini, a pogotovo da je on taj rat nazivao onim što on zaista i jest, dakle predstavnički rat, ne bježeći od odgovornosti Sjedinjenih Država za njegov početak, koliko god da nije nikada da poricao činjenicu da ga je počela Rusija, sve je to davalo - barem u očima objektivnih promatrača i analitičara - neku vrstu razloga za umjereni optimizam. Mada je prilično očito bilo da Trump, ulazeći u ulogu samoproglašenog mirotvorca, zapravo ima na umu opet osnovni slogan svoje politike, drugim riječima da rješavanjem rata u Ukrajini želi postaviti nove osnove, u prvom redu u interesu Washingtona i američko-ruskih odnosa koji su za vrijeme njegovog prethodnika Bidena bili ne samo zanemareni, nego doslovno zatrpani balastom američke antiruske politike kojoj nije izvorište bilo u tome da Amerika i Evropa, koju ju je bespogovorno slijedila, staju na stranu napadnute Ukrajine, nego u godinama pa i desetljećima razrađivanoj politici očuvanja američke uloge svjetskog hegemona i sprečavanja Rusije da se na bilo koji način pojavi na svjetskoj sceni u onoj ulozi koja bi joj pripadala, ne samo po njezinoj vojnoj snazi, nego i po nizu drugih parametara. 

Trump je očito shvatio da niz paketa sankcija, što su ih proglasili i Sjedinjene Države i Evropska unija, nije doveo nije doveo do željenog rezultata, baš kao što je shvatio i to da Ukrajinci, koji su doslovno natjerani u rat i opskrbljivani oružjem iz zapadnih arsenala, neće dovesti do poraza Rusije. Pragmatičan kakav jest, naravno u onoj mjeri da ga ne koči njegova narcisoidnost i pomanjkanje umješnosti vođenja politike, a pogotovo diplomacije, novi - stari američki predsjednik odlučio se za pregovore za pregovore s Vladimirom Putinom. Na užas, i to doslovno na užas, zapadne Evrope koja je slijepo vjerujući SAD-u progutala udicu antiruske politike. nepotrebno je i reći na svoju štetu, i koja nije promijenila kurs čak ni onda kada su iz izvorišta te politike „velikog gazde“ najednom počeli dolaziti sasvim drugi tonovi. 

Tako da danas imamo paradoksalnu situaciju u kojoj Amerika nastupa, ili barem ostavlja dojam da nastupa, u ulozi onoga tko traži mir i protivi se ratu, dok Evropa i dalje živi ratnoj u psihozi i u strahu od prijeteće ruske invazije, a istodobno „za svaki slučaj“ prijeti Rusiji odmazdom ako ona zaista napadne neku od evropskih zemalja, što je - gledamo li objektivno - na nivou znanstvene fantastike. Ipak evropske su zemlje izglasale na razini Evropske unije vrtoglavi iznos koji će biti potrošen najvećem dijelom za naoružanje. Od upozorenja od političara, koji su se donedavno doimali posve trezvenima, mogu se čuti, a to je sada doslovni citat njemačkog ministra obrane, da je Rusija u ratu s Evropom. Ni manje ni više nego upravo tako: Rusija je u ratu sa Evropom. 

Britanija i Francuska već razrađuju planove o slanju svojih trupa na područje Ukrajine, doduše samo u ulozi mirovnih snaga, pri čemu ni Pariz ni London ne uzimaju u obzir činjenicu da je Rusija savršeno jasno, da jasnije ne može biti, upozorila da su s njezinog stanovišta vojne intervencije Atlantskog pakta, u smislu vojnika na terenu, apsolutno neprihvatljive. 

Usprkos tome održavaju se sastanci ministara kako onih vanjskih poslova tako i onih zaduženih za obranu, razrađuju se ratne igre, nitko - a mislimo sada na vodeće garniture evropskih zemalja - ne govori o miru. I dalje se govori o tome kako Ukrajina, koji koja iz dana u dan trpi enormne ljudske gubitke i gubi sve više teritorija, mora pobijediti. Riječju, zapadna Evropa izgubila se u opasnim ratnim snovima, svakim danom sve više od udaljena stvarnosti što se događa uz nju i mimo nje, stvarnosti koja sve više, a da evropski vlastodršci toga evidentno nisu svjesni, stvara pogodno tlo za rast desnih snaga koje će pridobiti glasače svojim zauzimanjem za mir da bi onda kada, dođu na vlast, a “ratna“ Evropa će ih nužno dovesti na vlast, počeli ostvarivati svoju agendu koja neće biti nimalo različita od onoga što smo doživjeli od retrogradnih desnih, fašističkih ili fašizmu bliskih režima kroz povijest. Onda će, međutim, kasno.

Ova samo prividna digresija u odnosu na Trumpov Dan oslobođenja bila je nužna kako bismo upozorili da je s dolaskom Trumpa i njegove sljedbe vlast u Americi preuzela skupina ljudi koji nisu vični politici, mada misle da jesu. Riječ je o čvrsto umreženoj i međusobno povezanoj skupini ljudi koje ne veže samo Trumpova ideologija, ako se ta riječ u odnosu na njega uopće može upotrijebiti, nego još više želja da maksimalno iskoriste vlast, možda je pretjerano reći čak i da ostanu na vlasti pod svaku cijenu. Takozvana „duboka država“ o kojoj se u vrijeme Bidenove administracije s mnogo razloga moglo i trebalo raspravljati, u Trumpovom je mandatu, kroz čistke što ih provodi u ključnim elementima pravosudnog i represivnog aparata, zamijenjena ljudima na vlasti. Dakle, pod Trumpom jedva da još postoji nešto što se nekada zvalo „dubokom državom“. Umjesto toga postoji vlast, postoji ono što vidimo, ono s čime smo suočeni, a to se jednom riječju svodi na golemog „siledžiju“ na svjetskoj sceni, na veliku i moćnu državu s kojom se ni u kojem aspektu više ne može računati, osim da je to država od koje u svakom trenutku možemo očekivati neočekivano.

Da Trump ima svoju računicu, to je sasvim sigurno. Da je ta računica diktirana njegovom sviješću ili nedostatkom svijesti o tome da Sjedinjene Države i dalje mogu diktirati što god hoće i kome god hoće, i to je sigurno. Da Trump nema, ne zna, i neće voditi principijelnu politiku - to je više nego sigurno i ne treba ništa drugo nego pogledati na njegov odnos prema Izraelu i prema onome što Izrael provodi u Gazi. S „Danom oslobođenja“, kojim je Trump jednostrano i očito posve proizvoljno uveo carine za uvoz robe u Ameriku iz niza zemalja, američki je predsjednik pokazao, kao što je radio i u prvom mandatu, da će dati prednost bilateralnim dogovaranjima, tako da nije isključeno da drugoga travnja proglašene carine za nekoliko dana za ovu ili onu zemlju budu i korigirane. Na tome tragu svakako je vrlo zanimljivo, u najmanju ruku, da na popisu zemalja koje su prema Trumpovom mišljenju dosada nemilosrdno iskorištavale Sjedinjene Države nema Ruske federacije, a ima, međutim, Ukrajine pa je i to nešto o čemu bi valjalo razmisliti. Kakve će biti dugoročno gledano posljedice najnovijih Trumpovih mjera na području gospodarstva i trgovine u ovom trenutku sasvim sigurno još nije moguće reći. Da bi te posljedice mogle pa i morale biti dugoročne i da će ih osjetiti cijeli svijet, o tome vjerojatno nikakve sumnje nema. 

Što se tiče Evrope, doslovno je posljednji trenutak da Stari kontinent počne voditi svoju politiku oslobođen predrasuda, lišen osjećaja manje vrijednosti u odnosu na Ameriku, ali i duboko svjestan činjenice da budućnost Evrope nije i ne može biti u ratu. U godini kada će biti proslavljena 80. godišnjica završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom, Evropa se mora sjetiti onoga što slavi, mora ponovo na pijedestal ideala staviti mir, mora se vratiti diplomaciji kako bi spriječila da u njenim ključnim zemljama vlast preuzmu režimi koje će voditi politiku za kakvu smo bili uvjereni da je definitivno otišla u ropotarnicu povijesti. To vrijedi za cijelu Evropu, Za sve evropske države, za svaku od njih pa naravno i za Republiku Hrvatsku. I zato još jednom, po tko zna koji put, rat nije izlaz, rat nije politika, rat je nedostatak ne samo politike, nego prije svega zdravog razuma. Ako se želi graditi mir, a Evropska je unija osnovana zato da Stari kontinent više nikada ne bude poprište rata, onda treba prestati udarati u ratne bubnjeve i shvatiti da je samo mir pretpostavka napretka. 

I treba shvatiti da je s onu stranu Atlantika na pomolu režim koji će, ne promijeni li se nešto bitno, završiti u onome čega se još prije početka Drugog svjetskog rata bojao čuveni njemački pisac Thomas Mann, da će američka varijanta kapitalizma nužno voditi u novi fašizam. Nije li to nešto o čemu valja razmisliti?