Što je razapelo papu Franju?

"Najmanja država na svijetu pred 'građanskim ratom'" – glasila je zapaljiva fraza iz naslova jednog članka koji je tematizirao smrt pape. Članak nije najsvježiji – radilo se o prvim mjesecima nakon smrti pape… Benedikta XVI., prije par godina. Rat iz naslova odnosio se na eskalaciju napada na papu Franju s konzervativnog krila Rimske kurije. Pa je Franjo onda rekao da njegovi kritičari iskorištavaju Benediktovu smrt za promicanje svojih ciljeva. 

Nema sumnje da će nakon najnovije papske smrti uslijediti rasplamsavanje ovog rata, u rivalstvu oko ispuštenog crkvenog žezla. Samo, može li rat biti građanski ako su svi stanovnici neke države – izuzev garde i ostatka posluge – kler? I ako je ta država teokratska monarhija, dakle nešto dijametralno suprotno od građanske?

Kad udari prelat na prelata, padat će grube kletve: "Umri, građanine!"

Dramatičan scenarij provocira zajebanciju s njim, dopuštajući zamišljanje tragikomičnih, grotesknih kadrova u kojima tusti prelati mlate jedan po drugom. Ne bi to da se kolju međusobno bilo tako zabavno da vatikanski kler nije tako zloglasan. Državica im je površinom manja od njujorškog Central parka, ali – znaju komentirati zli jezici – u Central parku ima manje pedofila. A i ne staje na pedofiliji zloglasnost, zaradili su je po mnogo osnova. Scenarij "građanskog rata" bio bi mi i draži kad bi bilo osnove misliti da će prelata poslije rata biti manje. 

Ali pustimo i zajebanciju. Postoji mogućnost da komedija loše sjedne čitateljima koji rade razliku među krilima. Franjo će među ljudima iole otvorenija uma ostati zapamćen kao "dobri papa", ili čak "crveni papa", dočim su ga od početka mrzili jezivi crkveni mračnjaci – iz klase Nazi Ratzi prethodnika – koji bi najradije vratili srednji vijek. Između ostalih i dominantno filoustaški hrvatski ogranak katoličkog klera, s kojim je divergirao oko Bleiburga, Stepinca, Međugorja, migranata, itd. Novemdiales period već donosi poplavu mejnstrim članaka poput Telegramovih "Franjo i Crkva u Hrvatskoj nisu se voljeli. On je u njima vidio desne ekstremiste, oni u njemu ljevičara i heretika", ili "Franjo je i nama ateistima pokazao kako izgleda vjera koja poštuje svakog. Bio je uzor kakav čovjek treba biti", uz bonus misli o tome kako je i nas koji nismo "od te vjerničke vrste", njegova smrt "stresla" kao da nam je bio najrođeniji.

Liberalna štampa duboko je tronuta i ozbiljno uzdrmana tužnom viješću.

Ma, je, je, zadovoljstvo je bilo svjedočiti vremenu u kojem je desničarskim bolidima ni manje ni više nego s vatikanskog balkona trljano na nos da je u njima problem kad, pozivajući se na crkveni nauk i konfesionalnu tradiciju, bigotno ne prihvaćaju ovo ili ono. Stara je to tema – kružila je još 2014. satirička vijest da je papa Franjo odlučio abdicirati, došavši do zaključka da nema Boga, i kako to u vatikanskim kuloarima nije nikoga iznenadilo, s pričama da su ga crkveni velikodostojnici nečime ucijenili da odstupi. Sada se mirno mogu vratiti svom redovnom poslu: mrziti pedere i pljuvati po grešnicima. Iz toga da im je Franjo bezbožnik čita se da im je Bog sav u toj bigotnosti. Satira danas zaboravljena, ali možda nije trebala biti: pogađa u srž onoga zašto nam je rahmetli Franjo bio beskrajno simpatičniji od tipičnih prelata. 

Ali ne znači li to onda da nam je – prije nego se sprdati s bratoubilačkim ratom koji po svoj prilici slijedi – navijati za Franjino krilo, liberalno krilo, "umjereno", protiv onoga konzervativnog? Bog nam pomogao ako ponovo zasjedne kakav veliki inkvizitor.

COSA NOSTRA

A tko pamti jednu simpatičnu vijest od prije deset godina? Papa Franjo je, prenijeli su svi svjetski mediji, pismom bio naredio biskupskim konferencijama da ne prikrivaju pedofiliju. Zvuči oštro! Pazi: naredio! Priprijetio im je, to će reći, vatikanskim povjerenstvom stručnjaka za zaštitu maloljetnika. Osobno imenovao sve eksperte. Zaštita ranjivih mora biti, naglasio je potencijalno pokvarenim biskupima, prioritet čak i pred sramotom po Crkvu koju donosi razotkrivanje novih skandala. 

Zamislimo scenarij iz paralelnog univerzuma: predsjednik reprezentativnog sindikata prosvjetnih radnika pošalje okružno pismo ravnateljima svih škola da ne prikrivaju pedofiliju među nastavnicima. Bi li takvo što prošlo pljeskom javnosti za sindikalnog čelnika, zbog zalaganja za ispravnu stvar? Ili bi se digla na noge cijela država? Otkad se radi o nečemu što je potrebno posebno naglašavati? A, znači, ne vlada pod normalno da ako se dogodi zlostavljanje đaka, ravnatelji to promptno prijavljuju, nego po difoltu prikrivaju, pa će prijavljivati tek nakon što im se uputi apel s krovnog mjesta? I to kome prijavljivati? Ne policiji, nego internom sindikalnom povjerenstvu (po onoj da kad ne želiš da se nešto riješi, osnuj komisiju za to)! 
Kako je bilo moguće da se javna reakcija svede na pljesak Franjinom blagotvornom reformacijskom impulsu, umjesto da se sâmo pismo doživi kao skandal prvog reda te uzme za dokazni materijal i temelj za raciju, malo da ih se kao firmu izvrne naglavačke policijski? Što je ako ne to za staviti sekti automatski ključ u bravu, barem do raščišćavanja stvari?

Po vatikanskim konkordatima, policija je u Republici Hrvatskoj dužna prije pokretanja bilo kakve istrage nad katoličkim svećenicima obavijestiti tzv. crkvene vlasti. Isto tako, ispovjedna tajna je apsolutno nepovrediva i republičke vlasti se ne mogu pozvati na javni interes ni u kakvom zamislivom slučaju – crkveno pravilo je tu za našu državu prioritetnije od zaštite imovine, prava, života, bilo čega. Panduri ako se i usude popove nešto pitati, prvo se moraju najaviti nadležnom kleru, lijepo pitati smiju li kucati na vrata, a i onda im popovi ne moraju ništa odgovoriti, jer sve je teoretski ispovjedna tajna ili već neki vid prijestupa kanonskog prava. Tako se popovi-pedofili i izvlače s premještajem u drugu župu, a biskupi koji prikrivaju zlostavljanje praznim papskim apelom da ne prikrivaju. Crkva ne pripušta istragu – ona odlučuje o tome! – dok stvar ne ode u zastaru. Svi su odgovorni isključivo zakonima svoje države: Vatikana. 

Dvije godine kasnije, ponovo smo mogli čitati o tome kako je Franjo u pismu biskupima o svećenicima pedofilima spomenuo "grijeh šutnje i negiranja" te pozvao na "nultu toleranciju" prema svećenicima-pedofilima. I šta? I ništa. Možda je Vatikan odlučio odustati od crkvenog prava kao nadređenog državnom? Taman posla! Tomušići & rajčevci s jedne strane i njihovi zaštitnici košići & hranići nastavljaju ne biti suočeni ni s kakvom drugom sankcijom nego premještajem za prve i visokim apelom na potonje.

Stavimo na stranu sad nikad raščišćenu optužbu ekskomuniciranog biskupa Vigana da je Franjo i sam godinama štitio kardinala-pedofila McCarricka. Podvucimo radije u čemu je problem s tim njegovim naizgled pohvalnim javnim pisanjem biskupima: stavivši naglasak na apeliranje i proklamirani stroži stav Vatikana, ta su pisma afirmirala nastavljanje sa stanjem stvari u kojem velečasnim silovateljima tek i sudi nekakva vatikanska komisija. Dok Crkva doslovno ostaje državom u katoličkim državama. I to s neskrivenim ponašanjem mafije. Naša je stvar!

OKREČENI GROBOVI

Ne bih ovom prilikom raspredao taksativno stavke po kojima je RH predala čitave komade svog suvereniteta Vatikanu i kompromitirala ustavno načelo sekularnosti, ili čak podredila pravnu snagu Ustava onoj konkordata i kanonskog prava. Pisano je o tome mnogo puta, koga zanima uputit će se. Sve, uglavnom, po principu mafije i po principu da Crkvi pripadaju isključivo razna prava, a državi isključivo obaveza da Crkvi istovara milijarde. Posrijedi je ugovorno zagarantirana infiltracija u sve pore društva – od vrtića preko škola i sveučilišta do javnih medija i javnog zdravstva, vojske, sustava socijalne skrbi, uključujući i skrb za siročad. Zadržat ću se ipak malo na karitativnom segmentu kao primjeru preuzimanja od države čitavih polja javnog servisa. 

Nešto sam već i opisivao kako šema radi. U Osijeku se točno preko puta doma za beskućnike nalazi zgrada vikarijata s podovima od kuhanog bagrema, deluxe tapetama, sanitarijama od vrhunskog porculana i kaljenog stakla, pozlaćenim slavinama, rukohvatima od hrastovine, stubama u granitu i mramoru, raskošnim lusterima, itd. Ne da popovske guze imaju neki problem da neinhibirano uživaju u ovakvoj raskoši, unatoč Isusovim riječima o devi i ušici igle ili potrebi da se proda što se ima i poda siromasima za imati blago na nebu. Ne daju se smesti jer uvijek rado istaknu kako pomažu sirotinju. Bezdomnicima s druge strane ceste recimo udijele božićnicu od 50-ak eura.

Naročito se ne daju smesti onom Isusovom o netrubljenju pred sobom poput licemjera za davanja milostinje. Upriliče stoga svečane prijeme, sa sve uglednicima i novinarima, pa po novinama čitamo slavljenje nadbiskupije zbog dodijeljenog kusura božnice. Pa se hvale kako to rade jer tim ljudima žele "kršćansku ljubav konkretno pokazati". 

Saldo, međutim, kaže da Crkva via Caritas novac prima iz javnog proračuna te od privatnih donacija tvrtki i građana – na koje poziva akcijama tipa "Blaženije je davati nego primati" – kako bi se onda ona mogla u novinama hvaliti pomaganjem i kršćanskom ljubavlju. Modus operandi administiranja: sitne svote tuđeg i državnog novca proslijede sirotinji, dok milijune plasiraju za svoj kuhani bagrem, mramor i porculan.

I sirotišta koja padnu pod Caritas zadobiju sličnim kanalima aureolu svetog milosrđa, popovskom dobrom voljom, filantropskom, umjesto da se radi o javnom servisu. Da se razumijemo, i ta sirotišta ultimativno financira država, tj. svi mi, silom konkordata, ali se slanje nezbrinute djece u katolička sirotišta, kao da su izmaknuta ispod skuta države, prezentira kao akt crkvenog humanitarizma.

Po svim šemama infiltracije u javne servise država šjori Crkvi u nusefektu omogućava i besplatno pokatoličavanje (ili dokatoličavanje) stanovništva, kao i postajanje krupnim poslodavcem u svojstvu mega-feudalca, s dovođenjem velikog broja ovisnih ljudi u kmetski položaj podložnosti ucjeni. Stvara li ona to svojim parama svoje kmetove? Ne, nego i opet javnom lovom! Podarena financijska moć mijenja svoje agregatno stanje u političku moć. Možemo li zamisliti tisuće i tisuće njih nad kojima Crkva ima neki oblik komande kao zaposlenicima ili protežeima kako odbijaju potpisati peticije Željke Markić ili možda participiraju u gay prideu? Ne samo što udžbenici za vjeronauk uče kako je ateizam odgovoran za Auschwitz ili kako smanjiti broj ateista na prihvatljivu mjeru, nego su i van vjeronauka svi učenici obavezni uzeti učešće u aktivnostima tipa Dana kruha ili ono kad se kolektivno škola postroji pa za ručice hop-hop u selo, u crkvu na misu. Aktivnosti u vrtiću bivaju organizirane u skladu s katoličkim kalendarom, s predstavama na biblijske teme ili čak molitvama prije jela. Ministri obrazovanja, čak i SDP-ovi, redom prvo odu na brifing nadbiskupu i natječu se kako će Crkvi vratiti tobože joj otetu imovinu. Itd. Pričam poznate stvari. 

Za upirati nam je prstom u državu koja na naš račun poništava vlastitu ustavnost i demokratsku legitimaciju u korist klerikalizacije. U pozadini stoji politička trgovina: vlast privilegijama koje osigurava Crkvi kupuje – javnim novcem – njenu uslugu. Sva moć odlučivanja izmješta se za zakulisni stol "svjetovnih" te "duhovnih" političara – uz potencijal samoobnavljanja jer utrapljene resurse će reinvestirati u novi krug moći.

STILIZACIJA NA SKROMNOST

Oporučno je Franjo naložio da bude pokopan u drvenom lijesu, "u zemlji, bez posebnih ukrasa", stajući na kraj tristogodišnjoj tradiciji papinskih raskošnih pogrebnih ceremonija. I počeo je pontifikat i završava ga, dakle, stilizacijom na skromnost: nije htio nositi papinski zlatni križ ni grimizni plašt, niti živjeti u Apostolskoj palači, itd.. 

U istom je duhu jednom prilikom prozvao niži kler oko onoga što niži kler najviše boli: pošteno zarađenih para. Skandal je, reče, težak za oprostiti, kad župe pretvaraju u "poduzeća", naplaćujući svećeničke usluge. "Razmišljam o tome kako naš stav može skandalizirati ljude s nesvećeničkim navikama u hramovima: skandal poslovanja, skandal svjetovnosti" – aludirao je papa na cjenike za krštenja, sahrane, mise, itd. "Skandal svjetovnosti" je, povežimo, u "skandalu poslovanja" – jer na bazi nečega čemu je moto "moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta" i "ja sam pobijedio svijet". Zar ne da ima smisla u opletanju po besprizornonosti i unutarnjoj kontradiktornosti fazona da se ostvaruje svjetovni probitak na temelju držanja kontra-svjetovnih mitinga kao baze crkvene deklaracije? 

Stigao tako, zapisano je, Isus u Jeruzalem, otišao do hrama i isprašio van one što su trgovali – mjenjačima isprevrtao stolove, prodavačima golubova klupe, zabranio daljnje lifranje robe. Nakon čega su farizeji i donijeli odluku da ga pod svaku cijenu treba likvidirati. Ni hrvatski niži kler nije bio sretan Franjinim prevrtanjem stolova, pozivajući se na kanonsko pravo. Ostadoše velečasni naši u čudu, pa zaključiše da se to Franjino "definitivno ne tiče Crkve u Hrvata". Na što je Predrag Lucić oslovio jako dobro pitanje: "Je li papa Franjo govorio zidu? Ili predziđu kršćanstva?"

Veže se taj problem kome je govorio s onim pozicije govornika. Kao i mitskog Isusa, Franju je obilježavao, kako se posvuda piše ovih dana, "općeniti prezir prema bogatstvu i moći". Ali ima jedna bitna razlika: Isus dok je prevrtao stolove nije sjedio na Svetoj Stolici, kao oličenju bogatstva i moći u formi, kako je to nazvao Sloterdijk, "kristijaniziranog državnog cinizma", sa startnim pucnjem za carovanja cara Konstantina. Isus sam nije sjedio ni pored cara na tronu ni na bezdanom bogatstvu Vatikanske banke. 

Možda je i Franjo priželjkivao da Crkva koju vodi nije tako bogata kao krez – i po Vatikanu i po svim osijecima? Možda bi i on, poput prave jalne komunjare, najviše volio da, primjera radi, osječko svećenstvo, utopljeno i razmaženo, umjesto po parketu od kuhanog bagrema kroči boso po 'ladnoj zemlji? Tako baš i reče stupivši na funkciju: "O, kako bih volio Crkvu vidjeti siromašnom i za siromašne."

Poznato je da se u početku pontifikata baš i dao u neko kao raščišćavanje muljaža (vidi pod Vati-Leaks) – isušivanje močvare zvane Vatikanska banka. Ali to je ubrzo zapelo, jer uslijedili su '15 Vati-leaks 2, za same njegove vladavine, a i Panama Papers su '16 otkrili da je Crkva svoje bogatstvo ipak skupljala po poreznim oazama radije nego na nebu. Franjo je potiho proglasio kapitulaciju i od svega nije bilo ništa, niti će. 

Ne treba biti Sherlock Holmes za utvrditi da ni u jednom momentu nije prijetila opasnost da Crkva razda sve što ima siromašnima, dok Vatikan predvodi primjerom niži kler. A bogami ni za Franjinog vakta nije iz smjera Vatikana do Hrvatske stigla ni najmanja sugestija, ni slovce o dobroj volji da se raskine eksploatatorske konkordate, kojima se brutalno dere kožu s hrvatskog naroda radi bogaćenja katoličkog klera. 

Zar ne bi taj kler onda imao sve osnove da, paralelno pitanju kome od naših velečasnih Franjo priča, postavi i ono suprotno: tko im to priča?

Francek dragi, ako ćeš svoju misao tjerati do kraja, nećeš li dotjerati do uvida po kojem u istu vrstu besprizornosti za koju optužuješ nas, kokošarski niži kler, s našim bijednim cjenicima, nas sitne članove mafije – zapadaju i visoki vatikanski bossovi? Ali ako bi za mnoge prelate iz Rimske kurije i priznao (nije da se većinom jako volite, ili barem ne za javnost), ima i konzekventnije pitanje: ne zapada li u istovrstan "skandal svjetovnosti", lociran u "skandalu poslovanja", i sam tvoj visoki pontifikat, tj. Crkva kao takva – kao nešto što počiva možda malo na Petru Stijeni, a puno više na Vatikanskoj banci? Kako i zašto da te onda mi mala braća, mi kokošari, ozbiljno shvatimo?

Dalo bi se tjerati i dalje s nezgodnim pitanjima. Budući da si sam stvar skandalom proglasio upravo u načelnom smislu, već na razini nebeskog principa, a ne tek kozmetike zlatnog križa oko vrata ili pogrebne raskoši – a što su onda tvoj običan željezni križ i običan drveni sanduk nego kozmetička promjena? Sorry, brate papa, ali dok god se skromnost Crkve svodi na tvoju personalnu stilizaciju, na oblekicu, na to kakav ornat nosiš, odnosno na retoričke apele – stvar će i ostajati na pukoj retorici, pukoj stilizaciji, kao prašini u oči ucviljenom liberalnom komentarijatu. 

PAPAZJANIJE

Prije tri godine, pred Uskrs, spektakl prašine u očima uspeo se na stepenicu više. "Papa Franjo prao i ljubio noge zatvorenicima", pljuštale su naslovnice bombastičnom viješću. "Mi svećenici trebamo biti prvi koji služe drugima, a ne eksploatirati ih", podučio je Franjo sveštena lica u zatvorskoj kapelici.

Radilo se o papazjaniji (pun intended) otuda što retoričku razinu evanđeoskog zalaganja za prezrene i eksploatirane nije popratila ona solarna: vađenje na sunce izvadaka o zatvaranju Vatikanske banke u ime davanja za potlačene svih tona zlata u njoj i svih milijardi iz poreznih oaza. 

Ili da kažemo: za socijalističku revoluciju? Nije što ja komunjara ložim, nego se i to zna o Franji: čim je postao papa, morao se braniti od "optužbi" da je marksist. Uzrečica o "većem katoliku od pape" komotno je mogla – otkako je ovaj, umjesto o pederima i grijehu, počeo o nejednakosti, siromašnima, "bezdušnom tržištu", pogubnosti neoliberalizma – biti ažurirana da glasi "manja komunjara od pape". 

Nije Franjo muljao inzistirajući da nije marksist. Po njegovom obrazloženju, radi se zapravo o tome da su komunisti kršćani u ormaru, odnosno da su ukrali kršćansku zastavu – jer zastava siromašnih je zastava kršćanstva. Malo se zeznuo, po više osnova. Prva bi bila da je radikalna lijeva politika radikalna po tome što hoće da se porobljeni oslobode svojih okova (i to svake vrste okova), a ne da ih prihvate kao Volju Božju. Emancipatorska je – u prosvjetiteljskoj tradiciji emancipacije čovječanstva. Ako bismo i mogli zamisliti nekakvo kršćanstvo koje bi odgovaralo toj definiciji u svojoj brizi za siromašne, Franjina teologija milosrđa u nju nije uvrstiva ni pod razno. Franjo ne pita za emancipaciju siromašnih, potlačenih, prezrenih, eksploatiranih, ponajmanje za njihovo revolucionarno organiziranje, već za to da ih se razumije u prihvaćanju okova, da im se pokaže samilost, itd., odnosno – ako ćemo baš do srca problema – da se simbolički zauzme za njih.

Karitativni, odnosno puko retorički karakter tog zauzimanja i opet će svoje naličje imati u Caritasu, u ulozi vatikanskih konkordata u činjenju od katoličke crkve u Hrvatskoj – kako se jednom izrazio Viktor Ivančić – Crkve u katoličkoj Hrvatskoj. Franjo nije nailazio do Hrvatske, za razliku od prethodnih papa (teških mračnjaka, pa zacijelo nije slučajno da su nam oni voljeli doći u goste). Možda da je svejedno došao čisto da obiđe Caritas i usput navrati do osječkog vikarijata s druge strane ubožnice?

Za to što nas žitelji Vatikana s Kaptola ovdje već desetljećima siluju i pljačkaju – i što su nas jednako silovali i pljačkali također i za Franjinog vakta! – ne možemo kriviti samo državu. Stvar treba razumjeti klasno. Vatikan nije tek oportunistička agentura koja vreba gdje će joj kakva naivna državna uprava dati sve na pladnju, već programatski saveznik vladajućih klasa u podčinjavanju masa (sredstvima hegemonije). Radi se o povijesnoj konstanti kristijaniziranog državnog cinizma. 

Kako to da Franjin reformistički program strogo nije dirao u materijalnu bazu klerikalne mafije kao države u državi? U medijski popraćenom tipičnom slučaju iz siromašnog slavonskog sela, seljani redom žive od socijalne pomoći ili minimalca, ali mjesni ustašofilni pop – sve propovijedajući evanđeosko okretanje od materijalnih ka duhovnim vrijednostima – vozi tako skupocjenog mercedesa da bi netko na minimalcu morao za tu svotu raditi doslovno desetljeće. No, Franjo se zadovoljio prkošenjem biskupskoj konferenciji oko Stepinca, Međugorja ili Bleiburga – identitetskih fronti koje firmu ništa ne koštaju – pa je to valjda neka reforma.

Nije se zalagao za raskid konkordata niti bavio mercedesima, kuhanim bagremom ili oniksom sa zgrade HBK. Hej, ali barem je osjetio potrebu s Kaptolom se hvatati u koštac oko određenih prebendarskih praksi – kao egzemplara neoliberalnog rentijerstva – zar ne? Jest, hvatao se, ali ne na razini principa, nego tek kad je prebendare u real estate makinacijama preveslao drugi klan mafije. Shvaćamo: Franjina kritika neoliberalizma nije toliko principijelne naravi koliko deklarativne – dobra je da posluži svrsi simboličke reprezentacije.

Što ćemo onda reći – nije uspio reformirati Crkvu ni uz najbolju volju i najusrdnije napore ili se i radilo samo o simuliranju reformacije, papazjaniji s figom u džepu?

DRVENI SANDUK OD ZLATA

Prema predanju, Isus staje uz siromašne, gladne, potlačene, gubave, grešne, bludne, izopćene, riječju "prezrene na svijetu". Naviješta empatiju za bližnje bez pravljenja hijerarhijske razlike po statusu i moralnim panikama, između velikih i malih, pravednih i isključenih, bitnih i nebitnih, pobjednika i gubitnika. Naviješta društvenu solidarnost – temelj socijalističkih vrijednosti.

Tema za Marxa? Imam bolji prijedlog: tema za Derridu! Imamo posla sa semantičkim zapletajem za dekonstruirati. O čemu zapravo govorimo kad govorimo o "kršćanstvu"? Koristimo istu riječ, a mislimo na različite stvari, pa se razmimoilazimo nesvjesni raskoraka. 

Dosjetio sam se ključa. Možemo li nazvati "kršćanstvom" nešto što ne bi uključivalo "istočni grijeh"? Ako ne možemo, utemeljitelj "kršćanstva" je u tom slučaju farizej Savao, koji je, kao Pavao, veliki vrač prvobitne Crkve, kodificirao "istočni grijeh", eksplicirajući ljudsku prirodu kao praroditeljski pokvarenu, sa "spasenjem" mogućim isključivo kroz onostranu milost iskamčenu prihvaćanjem "Krista".

Prije Pavla (kronološki, historijski, ali i ontološki) – nema nikakvog "kršćanstva" o kojem bi se dalo govoriti.

Manimo neuvjerljive interpretacije Badiouove i Žižekove, koje spašavaju Pavla tako da navlače svoje hermetične metajezike preko njegove fiksacije na Križ i Uskrsnuće, češući se time gdje njih svrbi. Pitamo sada drugo pitanje, jedno sasvim prosto pitanje, a odgovor glasi: ne, "kršćanstvo" kakvo znamo, onako kako je kodificirano, po Pavlovom prebacivanju legende o Isusu na puritanski jezik, s "istočnim grijehom" kao zaglavnim kamenom čitave teologije, ne može imati puno veze s mitskim Isusom i njegovim progresivnim, emancipatorskim, socijalističkim besjedama. Ono mu je, štoviše, najdirektnija moguća antiteza i antagonist. 

Fundamentalan nesporazum Franjinih adoranata iz liberalnih medija u ideji je po kojoj bi i Crkva eventualno mogla biti takva poput njegove stilizacije, na njegovu sliku i priliku. Za potvrditi da je to teoretski nemoguće ne mora se čak navoditi iskustva propale reformacije za samog Franjinog vakta: o Vatikanskoj banci, konkordatima, bagremima i inoksima, nastavljanju biti cosa nostra državom u državi. Uvjetovano je – antropološki. Arhetipom puno drevnijim od Savla, čak i Abrahama, kamoli ne Franje. S pojavom stacionarnog, tj. klasnog društva, postaje potreban, radi pacifikacije gnjeva potlačenih – opisali su mu klasnu ulogu paralelno Nietzsche i Engels – puritanski svećenik. Anti-Isus, ako hoćete. Crkva anti-Isusa Pavla nije nego jedna od kasnijih formi kroz koje arhetipsko puritansko svećenstvo (u teokratskom preplitanju vlastele i klera) biva vračevima u službi vladajućih klasa.  

Ne samo da je duh evanđelja iz temelja suprotan crkvenim praksama koje će ga – nakon Pavlovog disevanđelističkog zahvata – kooptirati pod imenom "kršćanstva" i u tom svojstvu idolatrijski fetišizirati, nego je odmah i najbolji protuotrov za te otrove. Imajući u vidu da je duh evanđelja sav u pobuni protiv puritanskog svećenika (farizejštine kao "legla gujinog"). Sam Isus je proto-kritičar kršćanstva i pogotovo Crkve kao zmijskog legla koje će se kasnije pozivati na njega. 

Franjina se razapetost sastojala u tome što mu je pontifikatski program išao obećavati povratak Isusu, tj. vrijednostima evanđelja (zaista bliskim socijalističkima – s obzirom na prisutnost emancipacijske dimenzije koja će kod jednog Svetog Oca po definiciji izostajati), dočim Sveta Stolica na koju je u svojstvu Svetog Oca zasjeo predstavlja sve ono točno obratno i nespojivo: Crkvu prema Pavlovom kanonu, s rekuperiranošću okljaštrene simbolike nazad u tipičan abrahamski puritanizam od kakvoga se Isus odmetao; nakon Konstantina i kristijanizirani državni cinizam. 

Drveno željezo, aporija u samoj koncepciji pontifikata.

TRI RAZINE KRITIKE 

Prva razina kritike koju bismo mogli imati slijeva bila bi ona na polovičnom i ne sasvim uvjerljivom karakteru Franjine razvikane ideološke progresivnosti. Spominjali smo neuvjerljivost obračuna s pedofilijom (blago rečeno). Dosta se sad spominje i Franjin reakcionaran stav o abortusu, kao i problematika napredovanja žena u crkvenoj hijerarhiji – je li bio dio rješenja ili problema? 

Što se tiče potonje teme, bit će nečega promašenog u načinu na koji se stvar problematizira. Ta pravi problem je u samom bivanju dijelom crkvene hijerarhije! Crkva je organizacija iz temelja hijerarhijska i patrijarhalna, a Vatikan feudalna, arhikonzervativna autokracija. Jel'da da niste šokirani čuti? Topla voda, ali to što je topla znači da ne možemo svesti kritiku na tavorenje žena na dnu hijerarhije, a da prethodno ne adresiramo kako sramota u činjenici pripadnosti hijerarhiji raste s visinom položaja u njoj. 

A kako to da Franji opraštamo činjenicu njegovog, štoviše, najvišeg položaja? Može li se zaista biti ništa manje nego rimski papa – ej, rimski papa! – onaj vrhovni u hijerarhiji zaostale autokracije, big boss tog retrogradnog zla koje predstavlja Crkva! – a da već samo to ne bude i osnova maksimalne gnjusobe, skandala, bruke? 

Zaista, zaista – kako se netko ide mrtav-ladan pojaviti pred svijetom u svojstvu rimskog pape, a da ne mjestu ne umre od sramote?

Druga razina kritike mi je stoga zanimljivija od prve. Nisu toliko osnova za razotkrivati Franju mjestimični momenti zadržane reakcionarnosti u stavovima, koliko konzekventnost po kojoj je u stavovima u kojima je zaista bio progresivan – od gay parade preko geopolitike do antikapitalizma – to mogao biti isključivo stilizacijski, retorički, simbolički, narativno, apelima, riječju-ne-djelom.

Franjo ovamo priča svoje, ali Crkva svih tuce godina ostaje ista – u ustroju, statusu, ulozi, poslovanju, prebendarstvu, porobljavajućem i pljačkaškom klerikalizmu, u simbiozi s neoliberalnom državom. Ne pričajte mi o poslovičnoj institucijskoj sporosti promjena! Nije do dinamike nego do srži! Sama esencija Crkve je u puritanskoj teokraciji i morala bi postati dijametralno suprotna onome što je bila od pamtivijeka, iz temelja ne biti više ono što jest, izgubiti vlastiti politički smisao, koji je sav u reakcioniranosti, u konzerviranju statusa quo, da bi najednom krenula stopama mitskog Isusa ili barem retoričkog Franje. 

Je li kod neuspjeha da reformira Crkvu kojoj je kao bio na čelu uopće presudno pitanje iskrenosti nastojanja? Bi li to što mijenjalo u ocjeni Franjinog lika i djela? U redu, recimo da svoje papazjanije nije izgovarao s figom u džepu nego stvarno se trudeći, samo nije mogao ništa postići od svekolike prelatske žabokrečine, poput ove kod nas? E, ali upravo to, adoranti! To se moralo unaprijed razumjeti.

Na stranu prva i druga, bitna razina kritike je u mistifikacijskom efektu Franjinog pontifikata, imajući u vidu ovo da pravo lice Crkve, baš u smislu "izvornog nauka kršćanstva", ne predstavlja Isus već Pavao. Što će reći: jezive konzerve poput Benedikta XVI. ili Bozanića – oni su kršćanstvo. Puritanski dijabolici su doduše devijacija od evanđelja, ali su upravo istina kršćanstva (kao anti-evanđelja). 

Franjina kozmetika dolazila je kao retuš o kakvom se mraku i farizejskom zlu radi u samoj biti Crkve. Negdje sam pročitao da je to izgledalo kao da joj je na čelo instaliran "glasovima 115 ljevičara, sindikalista, borkinja za prava žena, gej aktivista, oštrih kritičara kapitalizma i globalizacije, anacionalnih liberala i zagovornika sekularizma". Nisam nazočio konklavi na kojoj je Franjo izabran, pa ne bih ništa tvrdio, ali vrijedi ipak razmisliti o činjenici da je takvog nekog poput njega zaista, bez zajebancije, izabralo 115 katoličkih kardinala. Može se osnovano vjerovati da je 2013. upravo toj farizejštini išla na ruku radikalnija fasadna promjena.

Tema uopće nije je li Franjo iskreno ispovijedao svoju retoriku i stilizaciju, već to da je odudarajućom retorikom i stilizacijom u prvi plan izbila kozmetika promjene na institucionalnoj razini. Zavladala je papinska personalizacija – kao da je u svemu ključno govori li ona jedna osoba na vrhu ovo ili ono, dok u pozadini kao Crkva svakako nastavljaju cosa nostra biznis. Izborom "dobrog pape" je ispotenciran značaj fasade upravo zato da bi u interijeru sve ostalo isto. 

U vezi reaktualiziranog vatikanskog "građanskog rata", mejnstrim mediji danonoćno nas nabrijavaju tobožnjim presudnim značajem pitanja hoće li konklava ovaj put okrenuti na liberalniju ili konzervativniju stranu. Što nas briga? Zbog čega da se uzbuđujemo? Konklava izabere nekoga poput Franje radi otupljivanja oštrice sekularnog antagonizma prema Crkvi kao Crkvi. Koncentrirajte se, drugarice i drugovi. Ne radi se o tome da fasada Vatikana bude okrečena na malo liberalnije – dok sve u oba slučaja nastavlja stajati na Savlu i Vatikanskoj banci. Radi se o tome da se Vatikansku banku eksproprira.