Crkveno zlo: devijacija ili arhetip?

Prometanje ljeta u jesen donijelo je, suprotno meteorološkim običajima, zatopljenje u vidu vrućih polemika o društvenoj ulozi i pravom karakteru crkve – ili crkvi, jer naglasak je bio na odnosima u regionalnom kontekstu. Najviše se to koncentriralo oko kontroverznih, polarizirajućih i kanda da kontradiktornih postupaka novog patrijarha Porfirija, koji su dosta (u)zbunjivali analitičare iz cijele regije, naročito s obzirom na s pažnjom podvlačeno voljenje se javno sa svim involviranim entitetima.

Stvar pritom otvara niz temeljnih pitanja. Pokušat ću rezimirati široku javnu raspravu koja se odvila i dodati svojih pet centa.

 

SAKRALIZACIJA ETNONACIONALISTIČKIH AGENDI UNUTAR HRVATSKOG KATOLIČANSTVA I SRPSKOG PRAVOSLAVLJA – POSLJEDICE I UZROCI

Pod ovim je naslovom na ovom portalu prošlog mjeseca objavljen više nego zanimljiv lanjski traktat autora Branka Sekulića i Zorana Grozdanova. "Long read", ali bio bih licemjeran da zbog toga ne preporučujem.

Ne znam treba li za daljnji tekst eksplicirati značenje kratica: SPC i HKC – to su, naravno, te dvije crkve iz naslova. (P.S. jasno da HKC nije hrvatska kao autokefalna, tko baš želi neka si čita Katolička crkva u Hrvata.)

Sekulić & Grozdanov bave se teološkom pozadinom podrške koju su HKC i SPC davale i daju etnonacionalističkim politikama (ili ih čak podjarivale), s poimanjem crkvene institucije kao konstitutivnog etničkog/nacionalnog elementa. Pa ukazuju "da iako su glavni predstavnici, kao i dominantni teolozi, i pravoslavne i katoličke tradicije 1990-ih godina, neprestano pozivali na opraštanje i osudu nasilja, činili su to iz unaprijed postavljene etnonacionalističke matrice, otjelovljene u formiranim državama-nacijama, matrice koja polazi isključivo iz etničke pozicije, vezujući svoj religijski narativ uz onaj etničke zajednice."

Što se tiče katoličanstva, počinju od pape Wojtyle, čija teologija antropomorfizira naciju i tretira je kategorijalno kao pojedinca, pa joj se na nju odnosi sve što se tiče relacije s Bogom kao i na individualne vjernike. Apsolutizira i obogotvoruje partikularizam pripadnosti (obitelj, kultura, nacija – sve shvaćeno kao biološke datosti), pridajući teološki značaj kolektivnim identitetskim oznakama, uzdignutima na razinu sržnog identiteta navlastitog ljudskom biću. Po Wojtyli, ne samo pojedinačne osobe, nego i narodi (kao Volkgeist homogeni entiteti) trebaju otkupljenje, traže evanđeosku poruku, Istinu, itd. Eshatološki spiritualizira pojmove domovine i domoljublja te ohrabruje žrtvena stradanja u to ime. 

Ta je Wojtylina nakazna i smušena etnoteologija naišla, pokazuju autori, na srodnu teorijsku dušu u onoj Šagi-Bunića. Što možda zvuči iznenađujuće imajući u vidu da je Šagi zapamćen kao jedan pitomi čovo, možda i najznačajniji zagovornik ekumenizma i kršćanskog jedinstva među našim teolozima, kritičar "ekstremnog etničkog nacionalizma, tako radikalnog hrvatskog nacionalizma poput ustaštva, ali i imitiranja srpskog svetosavlja" (koje pak naziva "etnonacionalističkom ideologijom prije svega"). Ali ovo ograđivanje od osvajačkog i šovinističkog nacionalizma poslužit će Šagiju – podvlače autori –da si tim bolje otvori prostor za hvaljenje patriotizma spram domovine definirane kao materinsko krilo naroda (a istina je da je, mišlju Karla Krausa, od šovinističke mržnje spram stranih nacija gora i antipatičnija jedino ljubav prema, da se poslužim izrazom iz traktata, "vlastitom domu i narodu").

Od domovine i etnički shvaćenog naroda Šagi tada čini teološke kategorije bez kojih nema pripadnosti kršćanstvu. Za njega se još i može biti Hrvatom bez bivanja katolikom, ali ne i biti katolikom bez utapanja u svom narodu, u ovom slučaju hrvatstvu. Što je pogodovalo "daljnjem razvoju poimanja naroda kao temelja formiranja države-nacije te kršćanstva koje je neraskidivo vezano uz narod, a potom i uz pripadnost državi-naciji koja se formirala 1990-ih godina".

Uslijedila je Kustićeva egzegeza po kojoj kad većina nekog naroda prihvati u sebe kršćanstvo onda je Krist Hrvat (samo mrvicu karikiram) – a s njom i visoki predstavnici HKC koji se naviruju iza Tuđmana u Kninu i drugdje, blagosiljajući mu ideologiju & politiku krvi i tla. Pa tako do danas. Treba li potezati bilmeze od formata na najvišim crkvenim funkcijama, poput kardinala Puljića ili biskupa Košića?

Što se tiče pravoslavlja, autori počinju od Nikole Velimirovića, sotone prije (Riste) Sotone, i njegovog "svetosavskog nacionalizma". Za Velimirovića, srpski narod nije pluralan nego homogeni entitet čija je esencija utkana u pravoslavlju. Vjerske dogme doduše nisu nacionalne (šire su od toga), ali crkva mora biti nacionalna – poistovjećuje ideje vjere, države i nacije. Ideal je crkva=država.

Taj je Nikola inače bio pravi mali perenijalac, sophia perennis munjara, epigon Evole – dakle, antisemit, ekstremna desnica, pa udri po demokraciji, revolucijama, humanizmu, socijalizmu, ateizmu, materijalističkom duhu Europe zapale u dekadenciju i blud, prezir prema njenoj kulturi, znanosti... Antimodernizam koji traži Eshaton kao budućnost u boljoj prošlosti, prije Pada, u ovom slučaju onoj Stefana Nemanje i Svetog Save. Manje salonska varijanta Hasanbegovića.

I Velimirović je, naravno, poput malog Hasse, podržavao kvislinge Nedića i Ljotića, pod ruku s njima kodificirao svetosavlje te se upucavao Hitleru uspoređujući ga sa Svetim Savom, ukazujući na srodnost nacizma i svetosavlja (što kod arijevskih okupatora nije prošlo ne toliko što ne bi stajalo koliko što nisu htjeli ništa imati s inferiornom slavenskom rasom). Bio si je Velimirović i iznimno prisan s Dražom (sinovsko-očinski), pripisivao đeneralu svetost i prikazivao ga "kao mučenika, kao teodula i putokaza srpskom narodu, te kao nepravedno osuđenog". Nakon rata je ostao u tuđini naviještati svetosavski nacionalizam kontra socijalističke države. Panjina u tipu Stepinca, samo još natražnija. Fašist jedan kroz jedan – ne bi ni sam to negirao. 

Ne smećimo s uma da je SPC 2003. (u 21. stoljeću!) kanonizirala tog i takvog tipa kao Svetog Nikolaja. Amfilohije Radović, rečeni Risto Sotona, hvalio je tajnu njegovog uspjeha u njegovoj superiornoj obrazovanosti, elokvenciji i kuženju se u europsku kulturu (sic). A i mnogo kul patrijarhu Porfiriju je sveti Nikolaj prva liga, svrstat će ga među top tri srpska "bogoslovna i naučna pisca" (uz Slobinog brabonjka Atanasija, kojemu je zimus kao epitaf poručio "dobar si rat ratovao" i oko vrata okačio "venac pravde", te arhimračnjaka i kritičara ekumenizma Blagoja Popovića a.k.a. sv. Justina – obojica također hard core četnici).

Čime postaje logičnijom i činjenica da je SPC i službeno u zadnjem ratu podržavala Mladića, Karadžića ili rušenje Vukovara, svo vrijeme prizivajući četnike iz prethodnog. Ili da će mnogo kul patrijarh Porfirije na Cetinju s mantijaškom bratijom pjevati četničke pjesme, Republiku Srpsku nazivati djelom pravde, osuđivati rezoluciju koja zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici i ložiti o Kosovu, a Slobinom propagandistu Miloradu Vučeliću uručiti orden Svetog Save. 

Što reći o nedavnoj sceni u Sarajevu, kad Porfirija dočekuje četnički pop-i-komandant Čarkić-zvani-Žućo – poznat po hvaljenju blagoslovljivanjem oružja za upotrebu protiv "balija" i ploče u čast Mladiću (za kojega ocjenjuje da će "sa činom vojvode ući u panteon srpskih vođa"), kao i time da je sam u ratu i uniformi "bio vojnik Hrista, ratnik srpskog naroda i autentični četnik" (ili da ga penzija nije spriječila u zadržanom "raspoloženju da ubijam ljude" i (dižući tri prsta) da bi opet ponovio šta god da je "uradio do sada") – pa smo mogli gledati kako se rock-patrijarh i taj i takav pop srdačno hvataju za ruke pred kamerama?

Ne samo što je Velimirović nego je, kako navode Sekulić & Grozdanov, SPC kao institucija "prirodno bila sklona poistovjetiti se s četničkim pokretom Draže Mihailovića", pa je Velimirović s razlogom postao njihov heroj, a svetosavlje "sinonimom za radikalnu srpsku etnonacionalističku ideologiju četništva". Što je također logično. Jer, brate – monarhizam. Jer – antimodernizam. 

 

HETEROGENA HOMOGENOST

U svjetlu svega rečenog mi, međutim, ne ide u glavu dio zaključka traktata. "Svođenje Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve na etnonacionalističku ravan u cijelosti, naprosto nije moguće. One su odveć heterogene unutar sebe da bi njihove crkvene zajednice mogle biti isključivo okarakterizirane kao takve, te bi takav zaključak bio odraz analitičke zatucanosti."

Šta znači isključivo? Bit će da postoje tu i tamo seoski pop u Bednji ili Temerinu koji odudaraju. Točnom statistikom ne raspolažemo. Ali ne mora se raditi o potpadanju doslovno svakog među popovima da bi se moglo, da, svesti te crkve na etnonacionalističku ravan. 

Drugi dio zaključka: "Jednako tako, posljedice sakralizacije etnonacionalističkih agendi od strane crkvenih struktura, nemoguće je ne uvidjeti. One su bile, a dijelom i još uvijek jesu odveć homogene u tim nastojanjima da kao takve ne bi bile prepoznate, te bi zaključak protivno tom bio odraz analitičkog sljepila."

Čekaj, jesu onda odveć heterogene ili su odveć homogene u etnonacionalizmu? I jedno i drugo su im? Reklo bi se da autori plaćaju danak težnji da isforsiraju dijalektičku ekvivalenciju i tamo gdje joj nema mjesta, da bi zgodno zvučalo. 

Ama, homogene su, homogene, što se ne mjeri doslovno svakim članom svećeničkog kadra, nego je rezultanta toga da se sakralizacija etnonacionalizma u njima ne događa negdje bočno već centralno i dominantno, osovinski. Kao što će nam Grozdanov & Sekulić i sami reći: imamo "etnonacionalističku inficiranost dominantnog teološkog diskursa" HKC i SPC. Ne čujem dobro – kakvog? Dominantnog. Je li to slučajno što je baš taj dominantan?

Kažu još autori da nije razvio neki pojedini pop, nego je SPC (kao crkva u cjelini) po prikazanoj teološkoj liniji "razvila koncept providencijalnog naroda". Ne čujem dobro – tko? SPC! Ta crkva sama, onime što jest. Krivnju za korištenje kršćanskog nauka u političke svrhe snosi, kažu još autori, "institucija SPC", koja se poistovjetila s četničkim pokretom "kao nacionalna crkva". Ne, dakle, kao ovaj pop ili onaj pop svojim osobnim, individualnim zastranjenjenjem, nego "institucija SPC". I ne što kažem ja – kažu Grozdanov & Sekulić. Niti sam Velimirovića ja označio ništa manje nego sinegdohom SPC – učinili su to opet oni. 

SPC se – uzima je u kompletu za epitom religijskog nacionalizma i Vjekoslav Perica u istoimenom tekstu na Peščaniku – "uvijek bavila politikom, služila kultu države i skupa s vojskom branila državne interese, utvrđivala granice manastirima kao karaulama i sakralizirala državne mitove i kultove".

Nije "svetosavski nacionalizam" tu odvojiv od ostatka suvremenog srpskog pravoslavlja, koje ne bi obilježavao, nego je njegov kičmeni stup. Nešto sistematsko, a ne suma individualnih nazora. Individualno odudaranje bi moglo doći samo kao (manje ili više naglas ispovijedano) disidentstvo od sistema. Kad je recimo vladika Grigorije lani kritizirao vlasti što usred pandemije financiraju hram Svetog Save umjesto bolnice, SPC ga je optužila – pazi za šta – za antiklerikalizam i antisrpstvo. A i otposlan je da bude vladika u Düsseldorfu kad je tako pametan. Šup-karta na finjaka. Hoćemo li u egzistenciji relativno liberalnog Grigorija gledati potvrdu da SPC nije homogena u etnonacionalizmu ili u načinu na koji je SPC reagirala na Grigorija potvrdu da upravo jest? Naravno da logika traži ovo potonje. Kako to da nije on svetosavski ugrožene kolege dislocirao u Düsseldorf, nego su oni njega?

Branko Sekulić, jedan od autora, u starijem intervjuu za Novosti, koji se bavio istom temom, za episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića svjedoči kako "to što je takav netko postao episkopom vraća vjeru u snagu Božje pozicije u institucionalnoj crkvi", a, s katoličke strane, nasuprot  "košića, pozaića, markićki i inih" istura svijetli primjer pokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine. Dodajući kako bi on "trebao biti princip, a ispada da je iznimka". No, ja ću na to pitati: je li samo slučajnost što je Badurina iznimka, a ne princip? I što o opravdanosti zadržavanja "vjere u snagu Božje pozicije u institucionalnoj crkvi" govori činjenica da naravno da nije slučajnost?

Autori govore za HKC kako se njena "nacionalno-politička orijentacija" najviše ogledala u pozivanju na "zasebno etničko porijeklo naroda", uz "snažan naglasak na kulturnoj distinktivnosti u odnosu na okolne narode". Ne čujem dobro – čija, dakle? Nikoga manje nego te crkve same, crkve kao takve. Te je "hrvatsko svećenstvo, zajedno s papom, kao i teolozima" pripremilo "ideološki teren za konstruiranje etnički i religijski 'drugoga' što je za vrijeme ratnih zbivanja davalo teološki okvir za konstrukciju 'drugoga' na temelju etničkoga i religijskoga porijekla, a nakon završetka ratnih zbivanja rezultiralo u šutnji spram žrtava i patnje drugoga naroda te, posljednjih godina, u usponu populističkih pokreta". Ne čujem dobro – tko, dakle? Nitko manje nego hrvatsko svećenstvo kao takvo, prije svega ono najviše pozicionirano, jer riba smrdi od glave, pa sve do samog najomiljenijeg pape među Hrvatima. 

Buden je o HKC govorio kao instituciji koja "više uopće niti u jednom trenutku ne krije da je to politička institucija kojoj je Bog zadnja rupa na svirali". Fukoovska ideja ateiziranosti crkve, uslijed čega ona "više nema gotovo nikakve veze s esencijalističkom idejom autentične vjere u Boga". Kulturalizacija vjere: ona tu služi kolektivnoj konfesionalnoj identifikaciji, potvrđivanju pripadnosti plemenu; "ne implicira nikakav više odnos čovjeka prema bogu kao transcedentnom biću, nego prema nacionalnoj zajednici". Kao mjera koliko si dobar Hrvat i katolik – i Hrvat time što katolik. Bog tu, poentira, "postoji samo još u ustaškom resentimanu, dakle postoji u onoj mjeri u kojoj je ustaša".

Buden, vidimo, ne gaji dvojbe da se to može reći za HKC kao takvu, u cijelosti, svodivu na etnonacionalističku ravan – homogeno ne zato što su svi velečasni ustaše, nego zato što crkva upravo jest homogeno ustaška. S tim što isti jezik rabe i Grozdanov & Sekulić. Daleko bilo utoliko da bih ih kudio za traktat – naprotiv, odličan posao su odradili. Jedino – čemu forsiranje nakačenog zaključka tako upadljivo odudarajućeg od jezika samog tog odličnog posla koji su odradili?

Priznat ću i da mi nešto u rečenici zastruže kad se autori potuže na to što se unutar dominantnog teološkog diskursa HKC i SPC "kršćanska ljubav prema bližnjem filtrira kroz ideal patriotizma, no redefiniranog na etnonacionalističkim osnovama". Razumijem još da se ideji kršćanstva, evanđeoskog, pripiše pojam "kršćanske ljubavi prema bližnjem", no ovdje je riječ o kritici izvitoperenja nacionalizmom crkvenog poslanja, a ne teksta evanđelja. Radi se o pojmovima koje je nužno razlučivati. Jedno je tekst evanđelja, drugo crkve koje se na njega pozivaju. A stječe se dojam da autori to postavljaju kao da je tek nacionalizam odveo naše crkve s puta "kršćanske ljubavi prema bližnjem". Fazon je, naime, da to niti nije njihovo poslanje. U fundamentalnoj biti crkvi je da služe nečemu sasvim drugom.

Da kojim slučajem  nisu upale u šovinističku redefiniciju – koja je, kako autori ističu, dovela do politika etničkog čišćenja "uz blagoslov najodgovornijih ljudi unutar katoličke i pravoslavne religijske zajednice" – onda bi, što, sve s našim crkvama i njihovim košer patriotizmom doma i naroda bilo u redu, u smislu naviještanja programskih akata inkluzivnosti kršćanske poruke?

Usljeđuje završna misao, po sebi neloša, o paradoksu kojim sakralizirani etnonacionalistički diskurs – s njegovom redukcijom "Božje okrenutosti ka svim ljudima" na "pripadnike vlastitih etničkih skupina dok svim ostalima sljeduje izgon" – radi "inverziju Božjeg nauma", pustoš zemlje na početku Stvaranja prebacujući kao "konac svih stremljenja". Nekrofilski. Spaliti zemlju ne kao početna točka nego odredište. A što tu meni struže? Možda, ne znam, sami ovi pojmovi "Božjeg nauma" i "Božje okrenutosti svim ljudima" – kao naposljetku teološke papazjanije, koje autori kao da uzimaju bez otklona u pripisivanju ih crkvenom poslanju, problem nalazeći tek u koruptiranju tih konstrukcija etnonacionalizmom.

Pia desideria kao program i prava priroda naših crkvi? Popušit ćemo to?

 

OPIS RADNOG MJESTA

U međuvremenu je u Novostima osvanuo tekst Zorana Pusića u kojem polemizira s Ivančićevim tvrdnjama iz prethodnog broja o širenju nacionalističkog zla kao trajnoj zadaći SPC i Porfiriju kao nekome tko od te zadaće ne divergira. Pusićev argument glasi da takvo širenje "niti je trajna zadaća niti je deklarirana politika" SPC, već je to "zagovaranje mira, širenje bratske ljubavi, pomoć bližnjima, tolerancija i suradnja s drugim vjerskim zajednicama". Što znači puka deklaracija ako je praksa upadljivo drugačija? Pusić ovo rekognizira, ali se istovremeno napravi kao da ne – preko inzistiranja na presudnoj razlici upravo u tome da proklamirani ciljevi budu ispravni, jer se tada radi samo o devijacijama, a ne "demonstraciji samih ciljeva". 

Nesporazum se sastoji u tome što nitko priseban ni neće tvrditi da proklamacija ciljeva ne glasi tako kako glasi, već da je širenje nacionalističkog zla paralelno uspostavljeno kao trajna zadaća – o čemu su sve rekli Sekulić & Grozdanov, a pečatirao sam Porfirije visokim priznavanjem i uzdizanjem teologije sv. Nikolaja. 

Daljni Pusićev polemički paceraj u tome je što drugi Ivančićev argument, onaj o Porfirijevoj uklopljenosti u trajnu zadaću, napada pukim isticanjem kako je patrijarh zabilježen u nekim ekumenskim izjavama. Osnovna dijalektika traži da se na antitezu koja je "ukinula" tezu odgovori tezom drugog reda. A ne blaženim ponavljanjem one prvog. Pusić tako samo ponavlja da patrijarh na riječima ekumenizira, kao da Ivančićeva antiteza – anatomija Porfirija kao Perfidija – nije primijetila upravo dvoličnost kojom postupa drugačije nego govori. Veličanje Amfilohija, negiranje genocida u Srebrenici, pjevanje četničkih pjesama o Kosovu, a napokon i samo ustoličavanje četnika Joanikija bez riječi primjedbe, o helikopterskim akrobacijama da i ne počinjemo. 

Posvuda u zadnje vrijeme to isto pitanje: cool or not

Što je najbolje, Pusić zapravo ni ne negira zastranjenje patrijarhove prakse. Navodi Basarin skepticizam iz  intervjua za Novosti o izgledima da kao prvi među popovima izdrži pritisak strukture kojoj je formalno na čelu, koja će ga "staviti pod kontrolu ili uništiti", gdje će morati "da se uklopi ili da izađe iz sistema". Ne primjećujući vajda da time u biti priznaje sve što Ivančić reče. Potreba za oponiranjem, iz koje je išao pisati čitav članak, svede se Pusiću na empatiju, iz pozicije patrijarhovog pajde, s osobnom dramom u kojoj će "odmak od sirovog nacionalizma zahtijevati svu Porfirijevu upornost, mudrost i vjeru". Radi se, dakle, o istovrsnom argumentu kakav su varirali i drugi analitičari na P (Pofuk, Pilsel) koji su si pajtosi s Porfirijem: to je argument jamčenja za njegovu privatnu osobu. Da je on ovako inače mnogo kul kao osoba i uopće ne nacionalistički ugrožen. Ali utječući mu se, Pusić u stopu ispušta iz vida poantu onoga na što mu je Basara ukazao: da ne presuđuje privatna osoba, već je Perfidiju svetosavski nacionalizam opis radnog mjesta.

Posebno je urnebesno u tom smislu bilo novinsko iskapanje da je Porfirije prije par godina studentima bogoslovije pričao o tome kako orden SPC ne znači ništa jer ga je dobio "svaki drugi mafijaš u Srbiji",  njime nagradi "svako svog pajtosa u svojoj partiji" ili nekog baju koji je nekome dao lovu da napravi "ne znam ni ja šta, evo, orden tamo, dajte, znaš, da mu date, da bi dao još više". Govorio, čini se, Prvoslav iz njega. Dostajat će ustoličenost za patrijarha da bi po opisu radnog mjesta sam bez pardona dodjeljivao orden bitangi koja je niskostima zadužila SPC. Porfirije tuče žestoko po Prvoslavu!

No, ono što mene u svemu tome čak više interesira je premisa koju Pusić dijeli sa Sekulićem & Grozdanovim, a koja im svima tek i omogućava sklanjanje pogleda pred činjenicom da etnonacionalizam upravo biva trajnom zadaćom naših crkvi – da on nije pitanje osobnog ispovijedanja pojedinog popa, već opis njihovih radnih mjesta (uz važenje i dalje onoga da riba smrdi od glave). Do pridavanja je težine, značaja i povjerenja "kršćanskoj ljubavi prema bližnjem", "Božjoj okrenutosti ka svim ljudima", odnosno, u Pusićevom slučaju, čitavoj litaniji "blagih želja" kao kad sveti oci deklamiraju s vatikanskog balkona. Posvemašnji izostanak kritičkog odmaka prema samom proklamativnom programu kao nečemu vjerodostojnom, ispravnom i nedovodivom u pitanje – pri čemu problem vide tek u crkvenom odstupanju od deklariranih postavki, ne i u smislenosti samih postavki. 

 

ETNOS ILI DEMOS

Šagi kršćanstvo "poistovjećuje s pripadnošću određenome narodu" – podvlače još Sekulić & Grozdanov – u smislu da kršćanstvo ne može postojati bez naroda, pri čemu se kod njega narod "ne tumači kao demos nego kao ethnos".

Basara je još nešto rekao u onom intervjuu: da "imamo apsurdnu situaciju da pravoslavne crkve sprovode ideju francuske revolucije. Oslanjaju se na naciju, što je do revolucije nepoznat i nebitan pojam. A nacionalne države završavaju fijaskom i vode u rasulo." Premda se slažem s njim u onome kamo vrijednosno time smjera, tehnički govoreći Basara tu – da se poslužim izrazom koji ponavlja na par mjesta, kačeći ga drugima – lupeta.

Točno je da je nacionalna država koncept koji proistječe iz francuske revolucije, ali onako kako to definira Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Članak 3.: izvor suvereniteta nije u nijednom tijelu ni pojedincu, već u narodu. Što je u vezi s člankom 1.: ljudi su slobodni i jednaki u pravima. I člankom 6.: zakon je izraz opće volje, svi su građani njegovi subjekti i u njegovim očima jednaki te imaju jednaka prava na javne službe i položaje bez činjenja staleških ili identitetskih razlika. Za razliku od autokracije, u kojoj smo podanici vladara, s njegovim slobodama i pravima prema nama i našim dužnostima prema njemu, u republici prava i slobode imamo svi, a dužnost je nacionalne države jamčiti nam ih, kao svojim građanima. Nasuprot monarhijskom temeljenju vlasti u božanskom pravu monarha (te vlastele i klera), vlast se sada uspostavlja u "naciji" u smislu raširenosti političkih prava na sve pripadnike. Narod kao demos.

I bivša predsjednica i sadašnji predsjednik naše države pokazali su ili pokazuju znatne teškoće s razumijevanjem koncepta po kojem suverenitet građanske države kojom predsjedaju, zadan člankom 1. Ustava RH kao proizlazeći iz naroda, ne proizlazi po etničkom ključu, iz "hrvatskog korpusa", "od Visa do Kupresa", neovisno o državnim granicama, već iz naroda kao "zajednice slobodnih i ravnopravnih državljana", neovisno o etnicitetu. Zamjena građanskog ključa državnosti onim plemenskim: koliko je među nama Hrvata i katolika kojima ni dan-danas nije jasno da Hrvatska nije konstituirana kao država Hrvata ni katolička država? Narod kao etnos.

Kako je to Basara postavio, tribalizam je posljedica tek izuma nacije posredstvom francuske revolucije. Da je nije bilo, ne bi ni njega bilo. Treba ipak nekad i turske serije pogledati – recimo o gradskoj curi koju nasilu udaju za mladog agu u pasivnim krajevima turske Mezopotamije, pa kad ona pobjegne nazad u Istanbul, pleme vrši na njega pritisak da je ubije, u obranu plemenske časti, a kad on neće, age se skupljaju i vijećaju što činiti povodom takvog šamara plemenskim običajima. Teško da su to pročitali u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina, zar ne?

Ne smijte se što seriju evociram. Ona je tu metonimija sto i jedne stvarne vijesti koje sam mogao navoditi, koje stižu od svud po svijetu, o slučajevima u kojima presuđuje neki arhaični moral plemena. Kakvi ne samo da prethode političkom modernitetu, kao stariji od njega, nego će s njim stajati u odnosu obrnute proporcionalnosti: bit će onoliko žilaviji i neiskorjenjiviji koliko se na nekom tlu manje primilo naslijeđe francuske revolucije. Razdjel nije čist ni segregiran: turska serija je tako zanimljiva zato što se bavi upravo tom tenzijom, još i u današnjem svijetu, između građanskih sekularnih zakona i plemenskih zajednica koje nastavljaju supostojati i inzistirati na svojim pretpotopnim etičkim kodeksima i običajima. 

Kad je lani u Crnoj Gori tzv. "litijama" svjetina napravila živi zid oko SPC, potezalo se na transparentima retrogradnu Njegoševu o mužu kao braniču žene i đeteta, a narodu kao braniču crkve i plemena. Ili ovakve poruke: "Ako Crkvu ne voliš, bolje ti je muči, pravoslavlje ne diraj, čuvaju ga Kuči"... Kuči su crnogorsko pleme, tko ne zna. Koliko anahron moraš biti da u 21. st. patiš od toga da ti se ne dira pravoslavlje i prijetiš da ćeš ga čuvati? Stvar je jasna kao antimodernizam, pobuna plemenskog društva protiv građanske države, agresivna nostalgija za srednjim vijekom.

Ne nastupam, uvjetno govoreći, "orijentalistički", u gledanju kao netko iz Hrvatske na Crnu Goru kao zemlju s čuvenijom plemenskom ustrojenošću – a i Turske sam se sjetio samo zbog egzemplarnosti serije – jer pisao sam stoput i o suvremenim hrvatskim tribalizmima; čak i nekakvu priručnu teorijicu baš te linije antimodernizma. Glavna agentura plemenskih kodeksa je kod nas, nikad se ne bi reklo, HKC. Republički zakon npr. kaže da je gay okej, ali Hrvati su s majčinim mlijekom popili plemenski običaj, kodificiran kroz katolički etički kodeks, da gay nije okej – pa ćemo s jedne strane kulturnog rata imati crkvu i satelite, a s druge sekularni ustav (namjerno nisam rekao državu koja bi trebala iza njega stajati, jer država je kod nas suspektna što se tiče guranja nosa u svoj posao). 

Obrazlažući protivljenje Istanbulskoj konvenciji, Vaso Brkić je isticao kako smo na prvom mjestu Hrvati – dakle, etnička pripadnost, plemenski identitet, kao svjetonazorska determinanta. Vrijednosti nespojive s konvencijom što progoni mizoginiju i obiteljsko nasilje dio su, ložio je Vaso, "moga naroda, identiteta, karaktera i moje vjere", pozivajući na narodno neodricanje od hrvatske povijesti, tradicije, baštine i identiteta. Kontra mraka "rodne ideologije" – rodoljubnim apelom. Na zloglasnom prosvjedu u Splitu mahalo se na istom fonu etnonacionalističkim folklorom (zastave, ratne pjesme, ZDS, lamenti o mučeništvu branitelja i izdajnicima hrvatstva, Tuđmanove slike, visokopokroviteljska nazočnost Thompsona, Bujanca, Glogoškog, Esih). "Spol žensko, rod hrvatski" – podvlačila je jedna prosvjednica kao osnovu svoje pobune.

Može se ići i sve dotle da se kaže kako je značajan faktor zaživljenja i žilavosti ustaškog pokreta bio upravo taj antimodernistički impuls u dijelu naroda – koji se prezentira narodom bez ostatka – u zazivanju bolje prošlosti konzervativnih duhovnih vrijednosti naspram materijalističkog političkog moderniteta francuske revolucije, odnosno prosvjetiteljstva an ženeral. Za ostajati semper fidelis katoličanstvu, onako kao Kuči što ne daju da se dira pravoslavlje ili kao što je i četnički pokret svoj etnonacionalizam pogonio na monarhističkom antimodernizmu. Usuprot Istanbulske konvencije, kardinal Puljić digao je uzbunu zbog povijesne urote "šaptača zmija", koje je definirao anti-jakobinski, nizom označitelja iz spektra političkog moderniteta, zvučeći u nabrajanju točno poput sv. Nikolaja (tja, pa duhovna su braća). Naravno da HKC i SPC ne bivaju slučajno ustaška i četnička – u podlozi etničkog tribalizma su tu uvijek antimodernizam i kontrarevolucija. Kao što nije slučajno da Skejini ustaše kad marširaju – izvikivanju ZDS ili, I shit you not, četničkih krilatica (o ginjenju za slobodu zlatnu i, što drugo, krst časni), dodaju i groženje onima koji "ne priznaju da su otac i majka temelj obitelji".

Na ironični apsurd svih sophia perennis priziva na religiju (i etičke kodove derivirane iz nje) skrenut će nam pažnju recimo Sloterdijk. U Strašnoj djeci novog vijeka upozorava na paradoks da je religija kakva ne bi bila ateizirana ("hermeneutika neizmjernog") zapravo moderni izum, koncept koji postaje moguć tek u mozgu transformiranom prosvjetiteljstvom – uz preduvjet da se "rasteretila socijalne sinteze", odnosno oslobodila od "zadaća formiranja zajednice". Paradoks, ali samo prividan – utoliko što se ti utopizmi bolje prošlosti, romantizmi srednjeg vijeka, protiv prosvjetiteljstva i 1789. doduše bune upravo u ime religije, ali ateizirano, kulturalizirano shvaćene. Religije kao zajednice, plemena, dok im posvećivani sadržaj obreda služi tek kao pretekst socijalne sinteze. Sve obratno. 

Kučima s litija, vidjeli smo, i nije nešto stalo, u ekspliciranoj panici samo da im se ne dira svetu SPC, biti građanima, u smislu Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Što bi značilo da žele biti – podanici? Je li to moguće? Zašto bi, pobogu, itko želio biti kmetom? Zar im nije drago da se politička prava i slobode protegnu i na njih? Tko još voli biti obespravljen i potčinjen?  

Suština kletog revolucionarnog loma je promjena iz zajedničarskog čovjeka u sapere aude čovjeka prosvjetiteljstva – onog koji oholo hoće znati sam za sebe, jer traži se izlazak iz "samoskrivljene malodobnosti" čovječanstva u kojoj nam je komforno ne morati ništa znati ni misliti i imati svoje zadano mjesto u svijetu. Stari je feudalni svijet, tumači Tocqueville, "dug lanac koji se nizao od seljaka do kralja: demokracija kida taj lanac i rastavlja ga na zasebne karike". Za biti građaninom moraš odrasti, preuzeti na vlastitog sebe odgovornost svojih sloboda, prava i dužnosti, takoreći biti nazočan glavom; koliko li je samo lakše ututkati se u utabano zajedništvo i samo raditi onako kako se u tom okrilju oduvijek radi, odnosno kako ti kažu tvoj pop i tvoj vladar, pseudo-roditelji. Zašto će dakle i svjetina s litija ljubiti slike svetaca, klanjati se moštima, uvažavati do obožavati ridikulozne likove sa žezlima i lizati koronizirane žlice? Tko to danas više može stvarno pušiti? Motivacija je u izgovoru. Bilo kakva bizarna ponašanja, sve samo da se može dalje furati socijalnu sintezu plemena i da se ne mora građanski odrasti – bježi, bježi, luciferu od nas!

Feudalizam pritom nije bio etnički ugrožen. Tu se radilo o multietničkim monarhijama – podjele su interno strogo oivičene kao klasne (bitnije je kojeg si staleža nego kakvih krvnih zrnaca), a eksterni Drugi se biva po carskoj i/ili vjerskoj osnovi (kao i ratovi onda – opći križarski na Jeruzalem, pa se npr. katolici masakriraju s hugenotima, itd.). Ali ovo odsustvo značaja etničke dimenzije ne znači da se ne radi o tribalističkoj paradigmi. Samo treba poopćiti kategorijalno. "Rasprsnuće drevnih čvrstih zajedništava (klana, sela, obitelji, regije)" – prisnažuje Pascal Bruckner na Tocquevillea – učinit će da pojedinac, kao "svoj vlastiti vodič pod jedinim fenjerom osobnoga rasuđivanja", izgubi "pouzdanost nekog mjesta, nekog reda, nekog određenja. Dok je stjecao slobodu, gubio je istodobno sigurnost, stupio je u eru vječne muke."

Tribalistički um nam stoga valja definirati najšire moguće: radi se o zajedničarskom čovjeku na bazi podaništva koje daje mjesto u svijetu. Premda je francuska revolucija dokinula feudalizam, nije bit u užoj definiciji, feudalnog društva, nego u obustavi jedne šire paradigme: one autokracije, kad većina biva i zakonski obespravljena: nisu politički subjekti već objekti svojih vladara. Prava su rezervirana za uzak sloj vladajuće klase, ostalima je utjeha pleme. Tribalizam biva obustavljen – u korist demokratske, građanske paradigme – tek onda kada se sav narod (naciju) učini političkim subjektima. 

Suprotno Basarinoj paušalnoj riječi, francuska revolucija izumom nacija nije tek stvorila tribalističke strasti, nego ih je, naprotiv, njime nakratko prigušila. Govorimo o naciji kao demosu, ne etnosu. No, poriv za podaničkom paradigmom jači je od svega. Samo da ne moramo biti građanima, koristiti glave! Već s Napoleonom imamo opet vladara u sedlu umjesto demokracije, a sam konstrukt nacije preuzet je kao tribalistička moneta. Kapitalistička država od 19. st. nadalje koristit će je kao legitimaciju, po oprobanom receptu: 'ajmo se dijeliti (etno)nacionalistički, po liniji identitetskih zvizdarija na bazi novoformiranih nacija, shvaćenih kao plemena, kako bismo zamaglili supstancijalnost klasnih podjela, sukoba rada i kapitala. Nacija kao etnos – kao paravan za fiksiranje ekonomskog statusa quo. (Razumije se da onda nije ni slučajnost da će kolinde i milanovići, kao ekspoziture kapitala, vječito to baš tako pumpati.)

 

PAVAO JE SAVAO

Dalo bi se reći kako je tribalizam tu, nastavivši se aktualizirati baš kroz naciju, preuzeo kategorijalnu ambalažu svoje antiteze, ideje o protuotrovu. 

Nešto kao i svećenici što su Nazarećaninovu pobunu protiv svećenika aproprirali – kao "kršćanstvo" – za nastaviti se aktualizirati svećenički baš kroz kategorijalnu ambalažu svoje antiteze. Kad progonitelj pobune Savao shvati da mu je za strateški cilj oportunije promijeniti taktiku – 'ladno postane Pavao. Da bi ostao Savao.

S tim što ove aproprijacije idu sasvim dobro jedna uz druga. Kapitalistička država protežirat će nacionalne crkve, jer joj pomažu u prebacivanju percepcije društvenog konflikta s klasnog na identitetski. SPC se oslanja na naciju, veli Basara, ali misleći to na razini općeg pojma (naslijeđa francuske revolucije) – što, i opet rečeno, ne stoji najpreciznije, kao tvrdnja na toj razini. Znamo da nam je nacija skoro pola stoljeća bila jugoslavenska, idealan primjer političke nacije, pa se SPC nimalo nije na nju oslanjala, naprotiv. Počela je to činiti tek kada se nakon raspada Jugoslavije otpale nacije ustrojavaju na etničkom principu. Netko je mogao svojedobno biti etnički Srbin, a nacionalno Jugoslaven – pak se SPC oslanjala na njegovo srpstvo, sigurno ne i na njegovu naciju, koja je još proizvoljnija od etniciteta: danas je ova, sutra je ona. Zato Sekulić & Grozdanov i specificiraju da se radi o etno-nacionalizmu. Uz tu ispravku, međutim, štima ono na što Basara, skupa s njima, suštinski upozorava: današnja SPC vodi etnonacionalističku politiku – koja je povijesno temom postala tek od 19. st. naovamo.

Sama crkva je, naravno, bitno starija od toga.

Kuči su mi interesantni kao primjer i zato što ih se – pri onom ginjenju za SPC – etnički ne da tek tako voditi pod srpsko pleme (s njihovim albanskim ishodištem i stoljećima crnogorske zavičajnosti, koju nije moguće reducirati na srpstvo). Moglo bi se govoriti o identitetskom prisvajanju po feudalnom, srednjovjekovnom ključu: ne etnosa ni nacije, nego vjerskog identiteta, pripadnosti konfesiji. 

Ono što prosvjetiteljstvo nikada nije uspilo iskorijeniti i što dan-danas predstavlja crkvenu "glasačku bazu" je taj etički i kulturni kodeks kristijaniziranih plemena – u slitini feudalnih obilježja te nečega starijeg i od toga, još iz doba seobe naroda. Nije ni potrebno razmrsivati točan kemijski sastav – ovako i onako će se raditi o predmodernom tribalizmu, kad se ode do zajedničkog nazivnika. "Samo je u moderno vrijeme kult cara zamijenjen kultom naroda i nacije, što se uglavnom svodi na etnos spojen s religijskim monopolom", rekao bi Perica. Kako se na ovim prostorima, kao sjecištu kulturalizacijskih religioznosti, konfesionalna pripadnost nametnula kao ultimativan kriterij etničke, odnosno plemenske definicije (što bi točno bila bitna razlika između Bošnjaka, Srba i Hrvata kada ne bi išla po liniji islama, katoličanstva i pravoslavlja?) – vladat će naročita konjunktura kanalizacije crkvenim žezlom podaničkog elementa kroz etnonacionalistički. 

Religija, naglasimo, biva ne samo opijum za narod u trenutnim uvjetima potlačenosti, marksistički definirano – kao krik koji ispušta duša izmučena kapitalističkom eksploatacijom u potrebi za anestezijom, kojom se istovremeno cementira status quo i njegove uvjete opresije, a potlačene mase otupljuje – nego i, općenitije rečeno, permanentna tribalizacijska mašina regresije u pretpolitičko. Što se čak ne odnosi samo na ništenje 1789., utopizam srednjeg vijeka i feudalizma. Stvar treba zahvatiti transhistorijski – da ne kažem drevno i arhetipski.

"Pogledajmo samo koliko je pojava asketskog svećenika redovita, koliko je općenita, koliko se on pojavljuje gotovo u svim vremenima." Rečenica iz treće od tri rasprave koje čine Uz genealogiju morala – po nazivu ''Što znače asketski ideali?'' Nietzsche tu dekodira zanat svećenika: svoju arhetipsku ulogu imaju u tome da budu liječnici i pastiri masama onih pričepljenih, deklasiranih, uvrijeđenih,  koji od života grubo pate, ozlovoljenih životom, da bi njihovoj patnji i nezadovoljstvu dao Uzrok & Smisao. Ali i narkozu onome koga boli: "rasterećenje afekata je najveći pokušaj olakšanja, odnosno omamljenja, ono je njegov narkotik protiv muke bilo koje vrste, za kojim i protiv svoje volje žudi." Glavna stvar je okrenuti smjer krivljenja i kivnosti – naime, unatrag, prema sebi: instruirati bolujuću svijest , okovanu i nagaženu, da joj je uzrok patnje potražiti u svojoj vlastitoj neadekvatnosti, nevaljalosti, iskonskoj grešnosti ("od bolesnika je učinjen 'grešnik'"). Jer netko joj mora biti kriv. "A njezin pastir, asketski svećenik, kaže joj: 'Baš tako, moja ovco! Netko mora biti kriv za to. Ali ti sama si taj netko, jedino ti si kriva za to – ti sama si sebi kriva!'... To je prilično odvažno, prilično lažno: ali barem je jedno time postignuto. Time je, kako je rečeno, smjer ressentimenta promijenjen." (Uz eventualno obećanje odrješenja, koje patnik-grešnik nije ni zaslužio nego mu stiže kao Milost Odozgo, naravno ako obdrži Vjeru i sve sluša svog popa, koji – jer "Bog" tako hoće – ždere bifteke i vozi mercedes.)

Povrh centralne teologije krivnje, služi se svećenik i bočnim sredstvima: "opće prigušenje životnog osjećaja, mahinalna djelatnost, mala radost, prije svega radost 'ljubavi spram bližnjega', organiziranje stada, buđenje osjećaja moći zajednice, uslijed čega odvratnost pojedinca nad sobom biva omamljena užitkom u napretku zajednice". Ali jasno – naglašava Nietzsche – "da se pri jednoj 'medikaciji' takve vrste" ne može raditi o "zbiljskom liječenju", nego je posrijedi "vrsta zbijanja i organiziranja" onih koji su dolje, kojima je loše ("riječ 'crkva' je najpopularniji naziv za to") uz istovremenost "privremenog osiguranja" onih gore, kojima je dobro, "a samim tim i stvaranje jaza" između jednih i drugih. "Vlast nad patnicima njegovo je carstvo", ukratko. Nad onima koji su "unesrećeni, potlačeni, slomljeni". Ne sa zadnjim motivom u tome da bi ih spasio od onoga što im škodi, što ih unesrećuje, tlači, lomi (to da se pop ne bori protiv uzroka patnje isticao je Nietzsche kao ono na čemu se "mora zasnivati naš najnačelniji prigovor svećeničkom liječenju", ili što bi Marx rekao, kritika religije kao kritika doline suza od svijeta koje je religija aureola), već u tome da bi njih učinio neškodljivima: "Aktivirati taj eksploziv tako da ne raznese ni stado ni pastira, to je njegova najveća majstorija". 

 

DRUGARSKA KRITIKA DEVIJACIJA

Pusić inzistiranjem na lijepim maksimama o miru, ljubavi, toleranciji i ekumeni – a krvoločnim crkvenim ispadima tribalizma kao tek "devijacijama", sporednima u odnosu na programski manifest – upada u brbljavost odgovarajuću onoj kad Sekulić & Grozdanov govore o crkvenom iznevjeravanju etnonacionalizmom "Božje okrenutosti svim ljudima", invertiranju "Božjeg nauma". Kako zbog toga što ovi pozitivno nabijeni opći sadržaji spadaju u besmislen jezik, bez pravog značenja, tako i zbog toga što najfundamentalnija društvena uloga crkvi upravo jest u onim negativno nabijenim sadržajima. Otkako je svjetske povijesti, tako je da nije puritanski svećenik tu radi nikakvog mira, ljubavi ni šifri o "Božjem naumu", nego da, kako ono reče Nietzsche, "u svako doba patnike drži u svojoj vlasti. Nema sumnje, on donosi mast i balzame. Ali najprije mora raniti, da bi bio liječnik. I dok onda ublažava bol što je rana izaziva, on istodobno truje ranu".

Kad je početkom mjeseca neki pater na prosvjedu protiv primjene covid potvrda u zdravstvu stao urlati i bulazniti o tome kako je čitava pandemija velika laž, glupost, fašizam, činjenje naroda idiotima, namješteno sve, planski napravljeno da se ljude porobi – društvene mreže su se dobro zabavile opažanjima kako pater zna o čemu govori i da se mora-biti-zabrinuo jer dosad je držanje ljudi u neznanju i strahu izmišljenim pričama bio monopol crkve. I baš ta činjenica je ono što otkriva svu promašenost česte manire koje su jezici Pusićevog članka ili traktata Grozdanova & Sekulića samo neki od brojnih reprezentanata: drugarske kritike devijacija; s pofaljenjem distance od uopće crkve kao ideje i prepoznavanja otrova u njoj samoj po sebi, umjesto tek u njenim kao biva devijacijama. Ne, one se osnivaju i postoje baš radi ciljanog zaglupljivanja, porobljavanja i maltretiranja masa – i ne, ne samo na apstraktnom gnoseološkom polju, postoji li Bog ili ne, već putem širokog asortimana društvenog konzervativizma koji naturaju. 

Srpski religiolog Mirko Đorđević, istaknuti kritičar nacionalizma SPC (dobitnik i novinarskih nagrada za etiku i hrabrost s tim u vezi), zalagao se za modernizaciju crkve. Ali zaustavimo se trenutak nad ovom rečenicom. Što je tu rečeno? Aha, ne radi se o fundamentalnoj kritici, već korektivnoj, reformističkoj. Đorđević je bio iskreni, predani vjernik, sve s ufanjem u snagu molitve, Sv. Trojstvo i u svetost Svetog pisma i slično, govorio o "Božjem planu", o "Gospodu", čak onog mamlaza od Wojtyle nazivao (iz nekog, bit će, prenadraženo ekumenističkog refleksa i solidarnosti u antikomunizmu) "zaista izabranikom", koji "pati za sve", itd. – potpuno nemoguć, somnambulan jezik. To, dakle, nije eksterna, nego interna pozicija kritike. Nema ništa protiv crkve, naprotiv, nego samo protiv svetosavlja kao ideologije konzervativizma i antimodernizma (baš tim pojmom kaže) – nastale 1938., što ističe kako bi podvukao da se ne radi o imanenciji SPC nego njenom arbitrarnom historijskom momentu, koji bi mogao biti i drugačiji. Svetosavski moment identificira, štoviše, kao izvitoperenje crkve. Etnofiletizam, kao "crkveni nacionalizam" ("kada se nacija i svoje pleme stavljaju na prvo mesto a na drugo vera, a treba da bude obrnuto"), označava kao herezu – dakle, kao zgrešavanje u prvom redu samoj vjeri i crkvi, njenom poslanju. Beda klerikalizacije: "Zna se već vekovima da klerikalizacija nanosi ogromnu štetu društvu, ali se manje zna, ili se to neće reći, da klerikalizacija nanosi još veću štetu Crkvi." 

I traži da bude drugačija: doista kršćanska, tj. izvorno evanđeoska. Onako kako on to vidi.

U političkom smislu radit će se o jednoj naivnoj poziciji liberalne ekvidistance, takoreći drugosrbijanskoj, koja osuđuje sve totalitarizme, pa će primjerice bubnuti da je "nacionalizam najviši stadij komunizma", prokazujući i jedno i drugo kao "ideološku laž", naspram "hrišćanske istine" (koja je, reći će čak, pravi korijen demokracije, a ne francuska revolucija). Nema sumnje da ta pozicija u kontekstu 90-ih neće biti lišena svojih ovećih simpatičnosti: Đorđević kao neumoljivi kritičar Velike Srbije i koncepta etnički čiste države: ustajanje protiv Miloševića; istupanje iz Udruženja književnika radi Vukovara i Dubrovnika; inzistiranje da ako su Karadžić i Mladić Srbi, onda on nije; izjave poput: "Svi smo uvećavali svoju žrtvu a umanjivali tuđu". Zatim: najuredniji sekularizam, protesti protiv toga što je utjecaj SPC "ogroman i kao Crkve i kao institucije u društvu", ali "i kao političke snage". To je sve izuzetno kul, junački i čojstveno u onodobnom okruženju. I naprosto ispravno.

I to je meni stoga zanimljivo za polemiku ne zato što ne bih stajao na istoj strani, već baš zato što stojim (i simpatiziram). Ideja je borba protiv nacionalističke desnice također i u crkvi... a zar se nećemo svi složiti da bi bilo lijepo kad bi crkva za promjenu malo bila normalna? Pa je, je – i ja sam za to da radije imamo nešto normalno i humano... Pitanje, međutim, glasi: bi li se i dalje radilo o crkvi?

Đorđević se poziva na nikoga drugog nego Isusa. "Država i SPC su srasle i zaboravlja se da je misija crkve evangelizacija, a ne klerikalizacija." S poantom u tome da Isus "nije stvarao Imperiju nego Crkvu". Osim što drugi dio tvrdnje nije točan, odnosno nema nikakvog smisla. Centralan i neodvojiv sastojak "radosne vijesti" je ustanak protiv crkve... kako ćeš ići praviti crkvu od drito ustanka protiv nje? Ili raditi evangelizacijsku misiju crkve – kao svećeničkog kombinata – od naviještanja Isusove poruke da su svećenici "okrečeni grobovi", "zmije i leglo gujino" i neka odjebu više sa svojom svetom subotom, šta gnjave ljude s puritanskim glupostima, nije čovjek radi subote, nego subota radi čovjeka (a odgovor na perfidno plasirano pitanje o najvećoj Zapovijedi u Zakonu, između njih 248 potvrdnih i 365 niječnih, glasi da neka si ih svih 613 okače o rep i da je dosta više tog analnog ponašanja)?

Istina je da Isus nije stvarao nikakvu crkvu, nego su to radili oni poslije njega. Legendarni Šimun Petar je tu prvi malo figurirao (kao Blek Stena), pa se onda nešto tamo motao na čelu takozvani Kristov brat Jakov Pravedni (koji je odmah okretao na svetački konzervativizam i pravednost puritanskog tipa: klečio povazdan i molio za oprost, ne pio vino nego vodu, postio, stajao strogo neopran, i sl., jer svetost je u tome da se namjerno smrdi), ali stvar je – kao reverziju na popovsku priču – pismoznanački kodificirao Pavao.

"Pazite i čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog!" Kakav apsurd: cijela kršćanska crkva je (tako barem glasi priča) utemeljena na zaglavnom kamenu evanđelja – a koja ne prestaju svjedočiti o Isusovom sukobu sa svećenicima! O tome kako banda pismoznanačka gleda da mu doskoči od samog starta pa sve do trenutka kad Kajfa s nahuškanom pastvom zatraži od Pilata da oslobodi radije barabu, samo ne mučkog provokatora koji se ruga vjeri, tuče direktno po crkvi, ismijava dostojanstvo i čast svećenika, grozi se da će razoriti hram i oskvrnuti sveta mjesta. 

Da bi pop mogao biti kršćanski pop, prvi preduvjet je da ne prepozna samoga sebe kao imenovanog u zmijskom leglu farizeja i saduceja. To znači da on tu ne smije razmišljati strukturno, shvatiti se pripadnikom iste tipologije – puritanskog svećenika, koji kobajagi administrira zavjet s Bogom. Umjesto toga, razmišljat će istom onom logikom tribalne konfesionalne kulturalizacije: da, u redu, farizeje je Isus provalio kao zmije i zle licemjere, ali greška farizeja (kontat će si naši popi) nije u tome što su bili svećenici, već što su svećenici bili kao sekta judaizma, tj. krivovjerci. To što su oni bili tropa, negdje putem zastranili, ništa ne govori o nama kršćanskim svećenicima – jer mi pak nismo krivovjerci, vjera koju mi naviještamo je ona prava, novozavjetna! 

Suštinski isti postupak bit će onaj Đorđevićev kad zaključi kako sveštena lica suvremene SPC ništa ne valjaju, ali ne samim bivanjem sveštenim licima, već time što justinijanci i nikolajevci, pa naviještaju herezu (etnonacionalističku) u odnosu na evanđeosko pravovjerje.

Svi smo, reče, "deca Abrahamova-Ibrahimova-Avraamova", te se i pravoslavni imaju moliti "da nas sve sabere Tvorac 'u lono (krilo) Avraamovo". Za Đorđevića je, dakle, maligni etičko-epistemološki primitivizam i nihilizam abrahamskog iskona naših religija nešto dobro, pozitivno, poželjno (?). Nevjerojatna slijepa pjega: uopće ne prepoznaje zlo u samom Abrahamu-Ibrahimu-Avraamu! Nego tek u tome da ga se svetosavljem tobože (kako on to vidi) izopačuje. Đorđević će ispravno očitati potpunu degeneriranost, mrkli moralni idiotizam (naime, svetosavlje) kao dominantnu mantru pravoslavnog svećenstva, ali će si onda pogrešno reći: ah, to onda "nije pravo" svećenstvo!

Žao mi je što moram razočaravati družbu drugarske kritike devijacije: nije riječ o nikakvoj devijaciji. Mračnjaštvo kojem svjedočimo po HKC i SPC upravo jest ono pravo svećenstvo. Baš to je, ako se hoće, i tzv. izvorno kršćanstvo (dakle religija, a ne tekst evanđelja podložan tumačenjima i probiru autentičnosti). Kršćanstvo nije, naime, Isus, već Pavao. I Avraam. I ništa se tu danas ne izopačuje u odnosu na njih, nego je izopačenost sadržana već u Avraamu i Pavlu: u otrovnom kvascu puritanskog svećenika, farizejskom i saducejskom. Nema puta naokolo: kršćanstvo je baš u svojoj suštini mračnjaštvo – pomirite se s time.

 

UNIŠTITE BESTIDNICE

Krajem rujna smo na Lupigi mogli čitati intervju Lane Bobić sa Sekulićem. Oboje teolozi lijevih shvaćanja. Pa je i glavna tema bila problematika prostora susreta ljevice i teologije, odnosno kako oteti teologiju od "ogrtanja crkvenih struktura konzervativno-desničarskim skutama", uslijed kojega ljevica odbacuje Boga, jer ga jedino i poznaje u užeglom obličju tih desničarskih struktura, poistovjećujući ga s njima. "Teologija od ideološki nastrojene religije ne može doći do izražaja, a ljevica u ogorčenosti spram iste, nije u stanju, od patvorenih religijskih naslaga, vidjeti snagu teološkog konstruktivno-teološkog diskursa, te ga kao takvog apriori i temeljito odbacuje." Sekulić to iznosi dijelom kao kritiku potkapacitiranosti "naše, ali i suvremene ljevice u tom pogledu", no primarno ipak neprofiliranosti teološke pozicije koja bi nametnula "konkretan diskurs": nije razvijen, kaže, "nikakav oblik kontekstualne teologije, već je ona uvijek bivala dokončana u stanovitim plemenskim ritualima". Teologiju stoga treba povratiti "iz inducirane kome, te joj udahnuti život i postaviti je u javni diskurs u duhu onoga što ona i jest, emanacija lika i djela Isusa iz Nazareta koji se na koncu ukazao kao Krist."

Tragom, ukratko, "nepatvorene i autentične teološke misli utemeljene u srži evanđelja naspram njenih falsifikata". Nećemo se složiti, jer u srži evanđelja ne nalazim mjesta ni za kakvu teološku misao. Baš srž evanđelja je, tvrdit ću, maksimalna antiteza teologije. Ne krijem da mi je takvo filozofiranje poput njihovog organski strano. Mom uhu, koje ne trpi žanr spekulativne metafizike, već sam pojam teologije zvučat će... pa, smiješno u nepojamnosti, kao suviše olaka upotreba jezika. Kao i koncept "Boga", uostalom. Ne zbog popova i njihovog desničarskog Boga, nego zato što mi je ideja onostranosti neprobavljiva – gnoseološki, epistemološki i semiološki. A i ovo guranje Isusa u ukazanje Kristom je dobrano na tragu Pavla i transcendentalne metafizike. Ne ljublju. Ali to sve nije rasprava koju ovdje moramo voditi. Filozofske spojenosti na stranu, politički se zalažemo za iste stvari: s blagonaklonošću i samim simpatijama gledam na drugarice i drugove teolog(inj)e koji staju na barikade spram nacionalizma, šovinizma, kapitalizma, homofobnih referenduma i razbijanja ćiriličnih ploča, Hoda za život, itd. S njihovim simboličkim projiciranjem sekularizma i lijevih emancipatorskih ideja u Isusa i srž evanđelja se baš jako slažem, a ambicija kanaliziranja ih kroz teologiju me, 'ajmo reći, ne smeta (dok god ne produžuje na prijekor za teološku potkapacitiranost ljevice). Neka bude teologija što tko hoće da mu bude, nemam ništa protiv.

Ona nije teokratska, domeće još Sekulić u intervjuu, "već je to zastranjenje od njene biti". U redu. On i deklarira za sebe nepripadnost crkvama, a teologija je označitelj koji podnosi negaciju teokratske biti  Ali bismo li mogli reći isto i za crkvu

Baš to će reći recimo Đorđević: da misija crkve nije klerikalizacija, već evangelizacija; da SPC svojim nacionalizmom i klerikalizmom zastranjuje od biti svog crkvenog poslanja. A bome i Sekulić, u intervjuu za Novosti: kritizira što "institucionalne crkve na našim prostorima, katolička i pravoslavna podjednako" narod politizira i etnonacionalizira "umjesto da evangelizirajući one narod približavaju Bogu". Čime je implicirano da je potonja funkcija ono pravo poslanje jedne crkve. "Crkvi je istinski dom na nebu, a ne na zemlji i kad ga gradi na zemlji, onda to čini nauštrb neba, što se jako dobro vidi", dodaje Sekulić, po nalikovanju ovdašnjih crkvi "na etnonacionalne krčme" i "ukazuje da je evangelizacija kao temelj crkvene misije u raspadu". U koatorstvu traktata s Grozdanovim imali smo i one prigovore na "inverziji Božjeg nauma". Prigovore ne, dakle, teologiji, kao općem pojmu i plutajućem označitelju – o čemu bismo još mogli razgovarati – nego baš crkvama, HKC i SPC, na tobožnjem zastranjenju od svoje crkvene biti. 

E, to me već smeta!

Rekao bih da je takva koncepcija izvorne crkvene biti moguća samo pri višku intertekstualnog teološkog idealizma u prehrani, s pogledom uprtim u nebo, uz manjak materijalističke antropologije i osnovne genealogije morala, vrlo zemljane. 

Pusić ide i korak dalje. Blaženo krasnosloviti, bez ikakvog kritičkog odmaka, o miru, ljubavi, ekumeni i drugim vrlo lijepim namislima svih svetih otaca i ostalih misica – zadovoljiti se proklamiranošću takvih ciljeva – ignorantski je, u najmanju ruku neozbiljno, stoljeće do stoljeće i pol nakon Marxa i Nietzschea, poslije kojih se više stvarno ne možemo praviti da vrlo lijepi ciljevi nisu prozreti i opisani.

Ili, uostalom, Engelsa. Jer to ima sve veze s neolitskom agrarnom revolucijom. Arhetipski puritanski svećenik postaje potreban s nastankom stacionarnih civilizacija. Zato što je preduvjet stacionarnosti akumulacija dobara, a akumulacija dobara traži onaj jarak i kolje koje je, rusoovski, trebalo na vrijeme počupati – i traži onu kontrolu ženske seksualnosti, kao kontrolu generacijskog prijenosa vlasništva nad zaposjednutim dobrima. 

Što znači da su u pravu bili Vaso, Vigilare i ostali trogloditi, prepoznavši Istanbulsku konvenciju kao nešto što im – golim prozivanjem kulturalno uvjetovane mizoginije i pretenzijom da je se kriminalizira – udara na temelj katoličkog identiteta (a kako je upravo katoličanstvo, u regionalnom kontekstu narcizma malih razlika, differentia specifica plemenskog identiteta, sporna konvencija udara im, dakle, i na samo pleme, s njegovom kulturom, poviješću, baštinom, sve na što su opravdano i upozoravali i povezivali to tako). Da, oni su znali što pričaju (druga stvar što nakaradno vrijednosno spojeno), dok smušene ideje gaje oni koji bi humanistički bili protiv sistemske mizoginije i istovremeno ne protiv abrahamskih religija u samoj bitnosti onoga što jesu, npr. u cijelosti protiv HKC ili SPC (ili će čak nazvati zatucanim takvo precrtavanje ih u kompletu). Crkva bez mizoginije je kao nacizam bez rasnih zakona; ne ide bez toga, jer sam smisao institucije u svijetu traži moralističko seratorstvo o bludu, kao esencijalni i neodvojivi sastojak; crkva po osnovnim postavkama mora biti puritanska.

Arhetipski svećenik postaje s pojavom stacionarnih civilizacija potreban i zato što akumulacija dobara znači klasno društvo – potreban, dakle, radi kontrole i deaktiviranja revolucionarnog eksploziva potlačenih i deklasiranih. Svešteno lice je tu za sakralizirati ideje vladajuće klase – s tim što je po difoltu čak ne tek u njenoj službi, već kler sam biva vladajuća klasa. I Sumer i drevni Egipat su teokracije par ekselans, s prvosvećenikom kao kraljem, odnosno faraonom kao doslovno božanstvom, itd. Vrijedit će, kao pretpolitičko stanje, sve do atenskog izuma agore. A teokracija će – u što većoj mjeri izbrisanosti razlike između duhovne i svjetovne vlasti – biti i u ostatku povijesti civilizacije program kojem će kler težiti: sam da bude vladarem na tronu. Ili barem pri tronu. Koji pak pod sobom želi imati drogirane podanike (svećeničkim postupcima začepljene u plemensku zajednicu i sa smjerom resentimana okrenutim prema unatrag, prema unutra), umjesto političke subjekte, da ne kažem građane (što će se, elem, na razini koncepta pojaviti kao tek grčki izum, pa biti potisnuto i zaboravljeno). 

Nisu ovo nepoznate stvari što pričam – uči se još u školi. Ali treba izvući konzekvence. Crkva koja ne bi bila agent tribalističkog podaništva isto je što i crkva bez mizoginije: contradictio in adjecto. Crkva, to je oznaka za socijalnu sintezu zajedničarskog čovjeka, koji hoće klan, pleme i kompenzaciju kroz parcijalnu zajednicu (filosofiju palanke, rekao bi Konstantinović) za vlastitu pričepljenu neartikuliranost. Koja naravno da je klasno uvjetovana. Crkvu se formira da uspostavi vlast i kontrolu nad vojskom depriviranih, poniženih, lišenih političkih i ljudskih prava – da bi ih se držalo u strahu, neznanju, tuposti i samookrivljavanju. U vremenu i prostoru u kojem lice palanačkog tribalizma biva etnonacionalizam na konfesionalni pogon – u izrazite primjere čega svakako spadaju tranzicijske ex-YU državice – naviještanje etnonacionalizma neće onda biti nikakvo odstupanje od poslanja crkve, koje bi inače bilo okej i simpatično, mir-ljubav-bla-bla, već forma, modus, aktualan izraz najstrože zajedničarske logike onoga što crkveno poslanje upravo jest, od pamtivijeka. Arhetip Kajfe. 

I kršćanski svećenik je po opisu radnog mjesta naposljetku – svećenik, tj. pastir krda koje treba anestetizirati. Farizej prosto, kao i pretkršćanski farizeji. Novi zavjet ne donosi u tom smislu nikakav suštinski obrat (kao što ni kršćanstvo nije suštinski različito od islama i judaizma, kao ostalih abrahamskih puritanizama, isto-sranje-drugo-pakovanje), nego jedino aproprijaciju narativa. Pavao – to je samo lažno predstavljanje. Savla, tj. Kajfe, kao anti-Kajfe.

Ništa nije u društvenopovijesnoj crkvenoj biti ako ne teokracija i ništa nije prava, izvorna crkvena misija ako ne klerikalizam (tzv. evangelizacija je samo svećenički instrument). 

Ako teologija još i može nekad proći, ovisno o kome i čemu je riječ, inzistirat ću na nespojivosti ljevice i crkvi

Blago komičan moment u Sekulićevom intervjuu Lupigi je kad među emancipatorskim teolozima dobre volje, od Forcades do Moltmanna, navede u toj povorci i Porfirija. Isuse i Marijo. Porfirija! Premda je objava od 28.9. – kad se, ako ništa drugo, već sve znalo o helikopteru i pancirkama, četničkim pjesmama na Cetinju ili veličanju Amfilohija Sotone! Što tek reći o potezima u međuvremenu? Recentni Porfirije kao nitko razbija sve iluzije drugarskih kritičara devijacija o pravoj prirodi svećeničkog radnog mjesta. Prvoslav privatno nije glup i nikakav ga pedigre rokerskih i ekumenskih folova neće spriječiti da jako dobro razumije što je crkvena misija i što mu je činiti u svojstvu Porfirija: biti političar parekselans, inženjer nagaženih ovčjih duša koje samo žele biti umrtvljene u stadu kmetova. U pravu je tu on, kao i Justin, Nikolaj, ostali svetosavci, ili Košić, Puljić, Pozaić, Ivas i slični nakaradni biskupski umovi – oni su shvatili što je bit crkve i svećeničkog poslanja – a ne ljepoduhe fantazme o podignutosti institucije crkve na (iznevjerenim) humanističkim temeljima i ni pet ni šest nego srži evanđelja.

To okretanje glave od činjenice da ništa nije iznevjereno, da su HKC i SPC plemenski krvoločne i krvopijske by design (po definiciji i suštini svoje farizejske prirode u okviru klasnog društva), to fantaziranje koje traži simpatičniju kozmetiku na crkvenom licu i nema problem s institucijom kao takvom – smeta me jer zamagljuje potrebu da se na nju udari fundamentalno, frontalno, direktima posred nosa. Da se napada sam nepojamni društveni skandal postojanja nečega takvog kao crkva. 

 Eno i Đikić u novom broju reklamira "ljudsko lice crkve", tj. vodstvo pape Franje "u liberalnijem pravcu". Dok bi se za Sekulića – informirano ću nagađati – moglo raditi o još jednom od slučajeva za kakve će reći da vraćaju "vjeru u snagu Božje pozicije u institucionalnoj crkvi", u mom viđenju će to biti kulisa za Vatikansku banku u fazi prilagodbe nekim procesima globalnijima od balkanskog konteksta. Suština hijerarhijske organizacije za (re)produkciju podanika ostaje ista. Konteksti se mijenjaju, ali uvijek je to Kajfa. 

 Ne radi se stoga o tome da naše crkve postanu fasadno liberalnijima. Radi se – govoreći otvoreno, govoreći s Voltaireom – o tome da se bestidnice uništi. Ecraséz l'infame.

 Ne mislim doslovno, da me se ne bi još optuživalo za nezakonite oblike agresije na popovske dušice. Dostajalo bi da sekularna država ozbiljno sebe shvati i oduzme im efektivan status državnih crkvi u katoličkoj Hrvatskoj i pravoslavnoj Srbiji, da ih se doista po slovu ustava počne tretirati kao samo jedne u nizu opskurnih sekti koje imaju svoje pravo na ispovijedanje vjere. Normalizirati ustavnu slobodu da ih se ismije i uvrijedi u tom ispovijedanju, pljune im se na svaku svetinju. Ne pitati ih za mišljenje, kao relevantne institucije, ni o kakvim društveno-političkim pitanjima. Uzeti im nekretnine. Oderati maksimalan porez (na šund). Dio ekipe poslati u zatvor, zbog pedofilije i ostalih delikata, dokinuti praksu imuniteta na zakon, štićenja ih u kriminalu tako da im se priznaje samo sud njihove partije. Ukinuti konkordate i naložiti retribucije, s kamatama, za sve dosad oteto. Zaplijeniti mercedese i zlato. Neka žive kao crkveni miševi, u skladu s katehezom, naviještajući je poput sv. Franje, iz golog okultnog entuzijazma. Periodično, kao i među ostale sekte, poslati policiju u redovnu kontrolu vrše li vođe kulta terorizam nad članovima, kao žrtvama kojima manipuliraju; krši li se državne zakone. Tako se postupa s crkvama – kakve korektivne kritike i apeli na reforme!

crkveno-zlo-devijacija-ili-arhetip-7617-10351.jpg

Dostajalo bi da sekularna država ozbiljno sebe shvati i oduzme HKC-u i SPC-u efektivan status državnih crkvi u katoličkoj Hrvatskoj i pravoslavnoj Srbiji, da ih se doista po slovu ustava počne tretirati kao samo jedne u nizu opskurnih sekti koje imaju svoje pravo na ispovijedanje vjere
Dostajalo bi da sekularna država ozbiljno sebe shvati i oduzme HKC-u i SPC-u efektivan status državnih crkvi u katoličkoj Hrvatskoj i pravoslavnoj Srbiji, da ih se doista po slovu ustava počne tretirati kao samo jedne u nizu opskurnih sekti koje imaju svoje pravo na ispovijedanje vjere