Privatno vlasništvo: od patrijarhalne dominacije do suvremenog ropstva

Ovih se dana u Hrvatskoj ponovno digla kuka i motika na određenu situaciju u kojoj je netko nekada povrijedio nečije privatno vlasništvo. S desna su snažno skočili u obranu 'posjednika,' čak zazivajući smrt 'provalnika' koji se drznuo povrijediti to vlasništvo i to na američki način – sačmom u prsa – dok su se centristi pozicionirali u stavu da je 'posjednik' južnjački divljak koji njih same čini lošijima, jer su oni dio 'uljuđenog građanstva' pa su zato stali u obranu 'provalnika' koji je 'upao na posjednikov privatan posjed.' No sama je srž sukoba – pitanje tko i kako što uopće posjeduje, kao i što je to privatni posjed – ostala neispitana. Jer kad se ogoli retorika, ispod svih ovih pozicija leži jedno te isto neriješeno pitanje: odakle uopće dolazi ideja da nešto može biti 'isključivo nečije,' i zašto je to postalo svetinja koju treba braniti životom čak i kada je možda nastala otimanjem od zajedničkog? 

Ova histerija oko nepovredivosti privatnog vlasništva dobiva posebno gorak okus kada se sjetimo da ista ta strana nikada nije preispitivala masovne deložacije i upadanja u stanove Srba diljem Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata. Nepovredivost doma obitelji 'krive' nacionalnosti bila je izrugivana, a ne štićena tako snažno kao što se danas nečije domove štiti. Isto tako, nitko ne preispituje kako banke – suvremeni uzurpatori – svakodnevno oduzimaju domove obiteljima koje su izgubile posao, bez ikakve političke pozadine. Čini se da je svetinja privatnog vlasništva selektivna: vrijedi za one s moći, ali nikako za one bez nje. Ova licemjerna pristranost otkriva pravu prirodu 'nepovredivosti doma' – on nije princip, nego selektivno oružje protiv nekih.

No vratimo se na temu privatnog vlasništva. Ono nije nešto što je uvijek postojalo, niti je proizašlo iz nekog 'prirodnog stanja' ljudskog društva. Njezini korijeni leže u nasilju i društvenim preobražajima koji su doveli do stvaranja klasnih podjela. Friedrich Engels u jednom od svojih ključnih djela 'Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države' jasno pokazuje kako je privatno vlasništvo neraskidivo povezano s usponom patrijarhata – sustava u kojem su muškarci preuzeli kontrolu nad proizvodnjom, reprodukcijom i raspodjelom dobara koja su prije bila zajednička.

Prva velika eksproprijacija u ljudskoj povijesti nije bila oduzimanje zemlje seljacima u korist kapitalista, već oduzimanje žena i zajedničkih dobara od strane muškaraca. Kada je jednom uspostavljena vlast pojedinca nad onim što je pripadalo svima, logika privatnog posjeda počela se širiti poput infekcije: od zemlje do stoke, od kuća do samih ljudi. Robovlasnički poredci, feudalizam i kapitalizam samo su bile nove etape istog procesa – sve dubljeg otuđenja onoga što je zajedničko u korist onih koji su imali moć da ga prisvoje.

Danas taj proces dostiže nove, gotovo apsurdne razine. Ako je nekada vlasništvo bilo ograničeno na materijalne stvari – zemlju, zlato, oružje – sada se proteže na samu tvar ljudskog postojanja. Naši umovi su kolonizirani algoritmima korporacija koje prodaju našu pažnju, naša tijela postaju teren eksperimenata farmaceutskih giganata, a naši najintimniji podaci pretvaraju se u robu. Još je davnih dana, jedan čuvar državnog pečata to lijepo sročio u obliku cijene kilograma ljudskog mozga. Savršen radnik u očima gazde nije slobodan čovjek, već poslušni alat – rob koji ne mora nositi lance jer je pounutrio 

vlastitu podčinjenost i ropstvo.

Mit o zasluženom bogatstvu i laž slobode izbora

U raspravi o vlasništvu često se namjerno briše jedna ključna razlika: razlika između osobnog i privatnog vlasništva. Osobno vlasništvo su stvari koje koristimo za život – odjeća, knjige, kuća u kojoj stanujemo. Ono proizlazi iz osnovnih potreba čovjeka i ne stvara eksploataciju. Privatno vlasništvo, međutim, označava vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i resursima koje drugi trebaju da bi preživjeli – zemlja, tvornice, stanovi za najam, a iz kojih se izvlači profit. Ono ne postoji radi života, nego radi profita.

Drugim riječima: nitko ne osporava pravo da netko ima vlastiti stan u kojem živi, ali pravo da jedna osoba posjeduje deset stanova i zarađuje na tuđem siromaštvu nije 'prirodno pravo,' nego rezultat društvenih odnosa moći. Isto tako, pravo da netko za sebe uzme samo za sebe nešto što bi trebalo biti zajedničko, kao što je krov zgrade, nogostup, pristup moru, jezeru ili šumi nije uzet u obzir kod takvog promišljanja. Kada se u društvenoj raspravi kategorije osobnog (nužnog za egzistenciju) i privatnog (nužnog za profit) namjerno brkaju, stvara se iluzija da je svaka kritika privatnog vlasništva istodobno i napad na ljudsku slobodu i ono famozno 'partizansko otimanje.' A zapravo, upravo je privatno vlasništvo ono što slobodu uništava – pretvarajući mnoge u najamnike i podstanare na zemlji koja bi trebala pripadati svima.

Jedan od najučinkovitijih mitova neoliberalne ideologije je i priča o tome kako su svi bogati ljudi svoj uspjeh 'zaradili' vlastitim radom. Ta priča zanemaruje činjenicu da se ogromna većina bogatstva ne stvara poštenim radom, već nasljeđivanjem, političkim vezama i pogodovanjima, monopolima i eksploatacijom tuđeg rada. Kada netko posjeduje deset kuća u centru grada, dok drugi žive u improviziranim nastambama, pitanje nije 'koliko se taj vlasnik trudio,' već 'kakvim je društvenim mehanizmima omogućeno da jedan čovjek akumulira toliko, dok drugi nemaju ni osnovno?'

Često se kao argument koristi da su socijalistički režimi 'otimali privatnu svojinu,' ali rijetko se postavlja pitanje: kako je ta svojina uopće nastala? Ako netko posjeduje deset kuća, to znači da je devet drugih ljudi lišeno mogućnosti da imaju svoj krov nad glavom. Takvo vlasništvo nije rezultat rada, već privilegija. U društvima gdje je zemlja i nekretninsko bogatstvo stoljećima bilo koncentrirano u rukama elite, redistribucija nije bila 'krađa i otimačina građanskih stanova od strane musavih partizanskih tifusara koji su kao divljaci klali prasad u gospodskim kadama i palili klavire za ogrjev', već ispravljanje povijesnih nepravdi.

Istovremeno, kad se ne priča o 'otimanju,' već o redistribuciji bogatstva, javlja se i prigovor: 'Zašto bi netko tko je lijen imao isto kao i netko tko je vrijedan?' Ovaj naizgled razuman argument zapravo počiva na krivoj pretpostavci da su siromašni po svojoj prirodi lijeni, a bogati vrijedni. No većina ljudi koji žive u siromaštvu radi teže i duže od bogatih – samo što im se rad ne plaća niti cijeni. Dok jedni preživljavaju od crkavice, drugi uživaju bogatstvo naslijeđeno ili stvoreno eksploatacijom tuđeg rada. Kapitalizam sustavno ne nagrađuje rad, već vlasništvo! Onaj tko posjeduje tvornicu zarađuje više od svih radnika zajedno, iako možda nikada nije radio ništa fizički ili mentalno zahtjevno.

Lumpenproletarijat: nusprodukt sustava, a ne njegova kritika

I kad spominjemo ove 'lijene' i 'bezvrijedne,' onda valja istaknuti da su i socijalistički teoretičari razlikovali jednu skupinu u društvu pod koju moderni 'neoliberalni anđeli' svrstavaju sve koji žive od svojega rada, a radi se zapravo o ljudima isključenima iz društva upravo zbog društvenog uređenja samoga. Pojam lumpenproletarijata opisuje one koji su isključeni iz organiziranog radničkog pokreta – beskućnike, kriminalce, a u novije vrijeme i pripadnike nekih navijačkih skupina te sve one koji preživljavaju na margini, ali koji su gorljivi zastupnici prevladavajućeg sustava, iako ih je on učinio takvim kakvi jesu. Neoliberalna propaganda ih često prikazuje kao dokaz da 'ravnopravnost ne može funkcionirati,' jer su ti ljudi navodno 'nesposobni' za solidarnost i bilo kakvo progresu usmjereno zajedničko djelovanje. No, lumpenproletarijat nije dokaz neuspjeha ravnopravnosti, već proizvod sustava koji namjerno stvara ljude koji su na rubu društvenih kretanja. Kapitalizmu je zapravo potrebna rezerva nezaposlenih i onih koji će raditi najgore poslove za najmanje novca kako bi držao plaće niskima i kako bi uvijek postojao strah od siromaštva. Ako netko odbija raditi za crkavicu, uvijek će postojati neko tko je očajan pa će pristati. To nije prirodno stanje stvari, već politički projekt. U Hrvatskoj su najbolji primjer ovih lumpenproletera Nepalci koji rade najgore i najteže poslove i koji nemaju nikakvu društvenu snagu, ali i rado nose dresove hrvatske reprezentacije i u svakoj će prilici, jer su prisiljeni svojim položajem, divinizirati hrvatsku državu, ne shvaćajući svoj potencijal za promjenu kad bi se organizirali. 

Slična dakle logika vrijedi i za sve one koji navodno 'ne zaslužuju' pomoć jer su 'lijeni'. Ako neki ljudi ne rade, pitanje nije 'kako ih kazniti?', već 'što ih je dovelo do toga?' Možda su oboljeli, možda su odbačeni od sustava, možda jednostavno ne vjeruju u svrhu rada u društvu koje ih tretira kao potrošnu robu.

Zašto se onda boriti za one koji nas ne razumiju?

Priča se i o tome kako je Che Guevaru izdao neki seljak 'jer mu je rastjerivao stoku' pa je to onda argument da se 'ne isplati' boriti za one koji to ne cijene. No, tu priču treba shvatiti u širem kontekstu. Neznanje nije krivica nevoljnog, već sustava koji ga održava u toj poziciji. Seljak koji ne prepoznaje revolucionara nije 'glup' ili 'zao' – on je žrtva sustava koji ga je lišio obrazovanja i svijesti o vlastitoj eksploataciji. Revolucija nije usluga, već proces buđenja. Ako odustanemo od borbe zato što nas neki ljudi ne razumiju, onda je kapitalizam već pobijedio. Prava solidarnost nije uvjetna – ona postoji upravo zato što znamo da je svijest ljudi oblikovana represijom prevladavajućeg društvenog sustava u kojem ti ljudi žive - kapitalizma.

Štetnost privatnog vlasništva i iluzija pravednosti

Privatno vlasništvo, dakle, nije samo ekonomska kategorija, već je ono društveni tumor koji metastazira u sve pore našeg života. Uništava zajednice pretvarajući ih u gomile usamljenih pojedinaca, lumpenproletera, truje prirodu pretvarajući je u robu, iskrivljuje ljudske odnose u odnose vlasništva i podčinjenosti. Ono što je nekada bilo zajedničko – voda, zrak, zemlja, znanje – sada je zarobljeno u okove privatnog interesa. No najveća prijevara privatnog vlasništva je ta što nas uvjerava da je 'prirodno.' Kao da je netko odgonetnuo kozmički zakon po kojem jedan čovjek smije posjedovati deset kuća, a drugi ne smije imati ni jednu. A kad bolje razmislimo, to je samo najobičnije divljaštvo i neciviliziranost iz koje nas spasiti može jedino shvaćanje da smo zajednica i jedni o drugima ovisni. 

Jednom sam u malom dalmatinskom seocetu, hodajući prema plaži, prošao najbližim putem od magistrale. I odjednom me je presreo snažan starac te mi prepriječio put rekavši mi da je to njegov posjed preko kojega prelazim, završivši vrlo agresivnu eskapadu riječima: 'Nije ti ćaćino!' Ovaj sam uzvik ili izreku i prije čuo, ali mi je ovaj puta snažno odzvonilo u ušima. Tako u našim južnim krajevima kažu kad netko pokuša prisvojiti ono što nije njegovo. Ona odražava bit patrijarhata u kojemu 'ćaća' zbog snage koju ima i sile koju primjenjuje uzima što mu je volja, jer jedino ako mi je 'ćaćino,' onda imam pravo na to. Ako nije, onda će mi netko 'istresti sačmu u prsa'. No kad bolje razmislimo o toj izreci, onda je ironično mnogo točnija nego što je njezini korisnici shvaćaju. Ništa na ovom svijetu nije 'ćaćino' u smislu apsolutnog privatnog posjeda. Zemlja je postojala prije nas i ostat će nakon nas. Sve što imamo dobili smo od društva i prirode i sve će jednog dana biti vraćeno. Ništa nam nije ćaćino!

Borba protiv privatnog vlasništva nije borba za oduzimanje i otimanje, već za vraćanje onoga što je ukradeno. To nije borba protiv bogatih, već protiv sustava koji bogatstvo svih nas za račun malog broja ljudi stvara otimačinom. I najvažnije – to nije borba za neki apstraktni ideal, već za konkretan svijet u kojem će svako (ali baš svako!) dijete imati krov nad glavom, svaki čovjek dostojanstven posao i svaki seljak pravo na zemlju koju obrađuje. Bit će to i svijet u kojem će i netko tko je 'lijen' imati krov nad glavom i besplatno zdravstveno osiguranje, a jedina mjera njegove vrijednosti bit ona koliko je kreirao ili doprinio drugima. No bez kazne od oduzimanja i smanjenja prava na osnovne životne potrebe. Jer dok god postoji netko tamo tko posjeduje deset kuća, a netko drugi nema gdje glavu prignuti, dok god netko umire od gladi pored prepunih trgovina, dok god se ljudi prodaju za nadnicu koja ne može prehraniti obitelj, uostalom, dok god netko ima terasu s bazenom, a drugi živi na cesti – dotle će privatno vlasništvo biti najveća prijevara i najokrutniji zločin našeg doba. A svatko tko kaže drugačije – ili laže, ili ne razumije, ili ima korist od laži.

'Nije ti ćaćino!' – vrijedi podsjetiti se. Ništa nije ničije, a sve bi trebalo biti svačije. Jer samo tako možemo stvoriti društvo u kojem će ljudi biti ljudi, a ne robovi tuđe pohlepe.