Stockholmski sindrom naroda: Lijepa naša silovana

Na nedavnom vojnom mimohodu, svečanom prikazu snage države i njezine vojske, dogodio se trenutak koji je ogolio dno ljudske psihe i otvorio vrata u nešto mnogo mračnije od parade. Nekoliko aktivistica i aktivista leglo je na cestu pred tenkove, obučeni u bijele majice natopljene crvenom bojom. Njihov čin bio je nenasilan, simbolički – krv pod gusjenicama. Država je odgovorila silom. Policija, naša “sigurnost i povjerenje,” obučena ne da čuje nego da gazi, razvukla ih je s ceste brutalno i bespoštedno. Jedna je aktivistica ležala pod trojicom uniformiranih muškaraca koji su ju koljenima i laktovima sprečavali u njezinom “remećenju javnog reda i mira.”

I tada – iz gomile gledatelja ovog mučnog igrokaza, kao da već nije dovoljno mučno – netko je viknuo: “Silujte ju!”

Povik koji ledi krv u žilama. Ono što još više šokira je činjenica da tu emotivnu nakazu nitko nije ušutkao ili prekorio. Štoviše, javljale su se i ideje o bacanju aktivističkih tijela u Savu, a nakon toga se demonska mašta okupljene rulje nastavila još jačim intenzitetom. 

Ovaj uzvik nije samo užasan. On je simptom i ogledalo. On je pozivnica u podrum društvene psihe, onamo gdje žive ogorčenost, nemoć i identificiranje s tlačiteljem. To nije bio tek pojedinac koji je to rekao. To je bio glas kolektivnog nesvjesnog - isplivao na površinu kroz pukotinu kulture.

U psihoanalizi, riječi izrečene u afektu, a transferirajući neke osjećaje koji se možda ne mogu dovesti u svijest, možemo smatrati istinom toga pojedinca u datom trenutku. Još i više, u ovom ih slučaju možemo smatrati istinom gomile koja ih je svesrdno ignorirala ili čak i prihvatila kao poziv za dalje. 

A što je istina ovoga društva koja se otkriva u tom: “Silujte ju!”?

To nije poziv na zakon i red. To je poriv da se drugi uništi. Da se tijelo drugoga podvrgne totalnom poniženju. Da se iz njega izbriše subjektivnost, autonomija, otpor. Silovanje nije “seksualni zločin” u užem smislu, ono je zločin moći, čin kroz koji nasilnik drugome oduzima identitet, dostojanstvo i granice. I zato se taj uzvik pojavljuje u trenutku kada netko demonstrira građanski otpor. Onaj tko se ne pokorava – mora biti simbolički i stvarno penetriran.

Taj uzvik ne dolazi iz seksualnosti. On dolazi iz mržnje. Iz bijesa potlačenih koji ne znaju artikulirati svoje nezadovoljstvo, pa ga projiciraju na drugoga. I zato silovanje, kao uostalom i u zatvorima, nije posljedica nagomilanog libida, već potrebe za uspostavom hijerarhije. To je čin dominacije, a ne požude. 

Zatvorska silovanja, kao što znamo iz studija o institucionalnom nasilju, rijetko imaju veze sa seksualnom orijentacijom napadača. To je jezik kazne i porobljavanja. Model podčinjavanja. I tako se taj model širi društvom.

Društvo koje proizvodi uzvike poput “Silujte ju!” ne nastaje preko noći. Takva rečenica zahtijeva pripremu – dekonstrukciju empatije, kolektivnu desenzibilizaciju i školu svakodnevnog ponižavanja. Sve to počinje rano, u školi. U instituciji koja je trebala biti mjesto zaštite, razvoja i autonomije.

A što imamo danas? Imamo škole u kojima se učenike redovito snima, maltretira i linčuje. Imamo učitelje koji odustaju. Roditelje koji prijete. Imamo javni prostor koji ne zna više razliku između autoriteta i brutalnosti. I sve to eskalira u nasilje koje više nije skriveno – nego smrtonosno.

U jednoj takvoj školi, nedavno, dogodilo se ono što bi u svakom zdravom društvu bio trenutak kolektivne katarze. U krvavoj seansi učenik je ubio i teško ranio više djece i učiteljicu. Počinitelj je bio maloljetan. Reakcija društva: šok, tuga, minute šutnje. Sve označeno kao “tragedija.” Ali nitko nije rekao prave riječi: da je to bio zločin normaliziranog nasilja. Da to nije psihotični raptus jednog bolesnog pojedinca, nego krajnja točka odgojno-društvenog sustava koji desetljećima u djecu usađuje nasilje kao legitimni jezik komunikacije. Jer kad djeca rastu uz vojsku na mimohodu, uz “Za dom spremni” kao pozdrav, uz HOS kao “domoljube,” uz crtiće u kojima svi problemi nestaju kad nekoga razbiješ ili ubiješ – što drugo da nauče?

Kad dijete čuje “Silujte ju!” i vidi da nitko ne reagira, što ono misli da je dopušteno?

U takvom društvu, svatko tko se ne uklapa postaje neprijatelj. Žena na asfaltu. Migrant. Antifašist. Gej. Umjetnik. Ljevičar. Učenik koji ne želi sudjelovati u himni. Takvima se najprije prijeti riječima. Onda šakama. Onda zakonima. A na kraju, ako treba i oružjem. Sve je to isti lanac. I zato “Silujte ju!” nije izuzetak - to je kulminacija!

Na svečanoj tribini mimohoda bilo je i nekoliko visokih crkvenih dužnosnika. Čudi li onda što su tenkovi i mise sve bliži pojmovi jedni drugima?

Katolička crkva – institucija koja bi po svojoj temeljnoj misiji trebala biti korektiv nasilju, skrbnik ranjivih, prorok u pustinji zaborava – kod nas je preuzela ulogu kapelana režima. Ona ne diže glas protiv brutalnosti vlasti, već je blagoslivlja. Doslovno. Misa prije mimohoda, misa za HOS, misa za Pavelićevu dušu, misa za Bleiburško polje. Svećenici u prvim redovima, s križem u ruci i političkim odobravanjem u pogledu.

Kad Crkva sudjeluje u paradama oružja, ona sudjeluje u opravdanju nasilja. Kad prešućuje “Silujte ju!”, a galami protiv istospolnih brakova, ona bira stranu. Kad moralizira o “neredima u obitelji,” a šuti o zlostavljanju djece u vlastitim redovima, ona više nije ni moralna ni duhovna sila, nego kulturni jamac statusa quo.

I tu treba jasno reći: onog trenutka kad je Crkva odabrala da joj je važnije tko sjedi u Saboru nego tko trpi na cesti, postala je politički entitet. Partner u podjeli moći. I samim time  odgovorna za atmosferu u kojoj “Silujte ju!” može zvučati kao patriotski impuls, a ne zločin.

Zašto je to sve uopće moguće? Zato što se sustavno briše povijesna istina i moralna osnova društva. Sve se više briše granica između fašizma i svakodnevice. Povijest se revidira s nevjerojatnom preciznošću i brzinom. NDH se sve manje doživljava kao zločinačka tvorevina, a sve više kao “prethodnica hrvatske državnosti.” HOS-ove oznake i ustaški pozdrav marširaju kao legitimni simboli “domoljublja.” U školama djeca više ne uče o partizanskoj borbi kao o heroizmu nego o “jugokomunističkom teroru.”

U jednoj popularnoj pjesmi Marka Perkovića Thompsona – simbola tog revizionističkog duha – pjeva se: “Loša bila ’45, rasula nas preko svijeta.” U toj jednoj rečenici sabran je cjelokupan poraz našeg društvenog pamćenja. To nije samo stih – to je izopačenje povijesti. To je demonizacija oslobođenja i veličanje poraženih fašista.

Što je 1991. dalje, sve je gora socijalistička Jugoslavija, a sve je bolja NDH. Sve više se zaboravlja da je Jugoslavija imala javno zdravstvo, stanogradnju, besplatno školstvo, i vrlo nisku stopu nepismenosti. Umjesto toga, u središte se stavlja “crveni teror,” “Bleiburg,” “lustracija” i slični pojmovi. I kako se 1991. sve više udaljava, sve više postaje mit babaroge – mit koji služi održavanju sadašnjeg zaborava.

Zato i govorimo o Stockholmskom sindromu naroda. Ne zato što pretjerujemo, nego zato što drugačije ne možemo objasniti očiti paradoks: narod koji se ponosi što je porobljen i ide ubijati i ginuti za velike sile, koji navija za vlastitu batinu, koji vrijeđa one koji mu žele bolji svijet, narod koji se ponosi što su ga “rasuli preko svijeta” i koji okrivljuje antifašizam jer mu više nitko ne gradi stanove.

Taj narod treba neprijatelja. Treba “nju” – ženu u krvavo crvenoj majici na asfaltu. Nju treba silovati, ne zato što nam treba ispucati libido, nego zato što nam treba red. Red u kojem se zna gdje je tko. I red u kojem netko drugi trpi više nego ja. To je ono što smiruje ovo društvo i njega koji je to uzviknuo.

Ostaje pitanje kako se ovo stanje liječi i je li to uopće moguće? 

Moguće je, ali je teško. Liječi se priznavanjem. Priznavanjem traume. Priznavanjem da se “domoljublje” koristi kao sredstvo manipulacije. Da smo iznevjerili temeljne vrijednosti antifašizma, humanizma i solidarnosti. Da nas nisu rasuli 1945. nego 1990-ih, neke u grobove, neke na traktore, a neke da budu jeftina radna snaga negdje dalje.

Dokle god budemo zaboravljali tko su bili ustaše, a tko partizani, silovanja će se događati i doslovno i simbolički. Jer kad se izbriše moralna razlika između žrtve i krvnika, društvo više ne zna koga treba braniti. Ali dobro zna koga treba silovati. 

Umjesto epiloga: Postoji razlika između zločina i poraza. NDH je bila i jedno i drugo. Antifašizam je bio i pobjeda i nada. Danas, dok slavimo tenkove i pljujemo po ženama koje legnu pred njih, možemo se pitati – jesmo li se vratili u 1941., ili nikad nismo ni otišli?

Jedno je sigurno: dok netko može viknuti “Silujte ju!” a da ga nitko ne ušutka, sloboda i budućnost su nešto o čemu možemo samo maštati.

(Autor je psihoanalitičar i neurolog)