Otmica Isusa Antikrista

Moglo se i misliti da će Katolička crkva u Hrvata o blagdanu Velike Gospe podariti pastvu crnim misama. Uvijek ista pokvarena ploča mračnjačkog konzervativizma. Apage satanas! 

Zagrebački nadbiskup Kutleša se nemaštovito i nemušto odredio protiv fantomskog pojma "rodne ideologije" (blaženo nesvjestan da je rodna ideologija upravo to što taj čas sam radi), kao i niza ženskih prava i sloboda (pobačaj, karijera, kontracepcija) te rodnih studija i, citiram, "osobne samosvijesti", sve u ime majčinstva kao isključive ženske karijere. 

Đakovačko-osječki nadbiskup Hranić bio je, po običaju, za dodatan stupanj suludiji u izričaju, s istom metom u rodnim studijima, kao "zmaju koji nas proždire", hrabro dignuvši glas i protiv umjetničkih sloboda, odnosno, citiram, "tekovina demokratskog društva". 

Splitsko-makarski nadbiskup Križić predvidljivo je zagrmio protiv, citiram, "slobode i prava žene da sama odlučuje o svom tijelu", kao i građanstva općenito da se ježi na tzv. Hod za život, pa zalaprdao i on o "Zmaju", pozvavši na molitvu za ozdravljenje "palog svijeta". 

Svoj magnum opus, Posljednje dane čovječanstva, o danima Velikog rata, Karl Kraus je napisao tehnikom dokumentiranja bezumnosti. Vodio je zapisnike o govorenom u bečkim člancima, propovijedima, protokolima, uredbama, dokumentima, govorima, proglasima, priopćenjima. S tim u vezi je u predgovoru napisao: "Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista su se dogodila; samo sam slikao ono što su činili. Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati."

 

KOBNA MISAO

 

Prije dosta godina prikazivala se kod nas turska sapunica Sila. Silu nasilu udaju za mladog agu Borana iz daleke istočne provincije, međutim se njih dvoje zaista i zaljube, ali dogodi se dramska zabuna, ona ode kući u Istanbul, što Boranovo pleme protumači kao bijeg od muža, a to znači izdaju i uvredu arhipatrijarhalnih moralnih zakona, tj. plemenske časti, koja može biti osvećena jedino tako da Boran Silu vlastoručno ubije, kako već nalaže sveti običaj. No, Boran Silu sad već voli i – budući da plemeniti protagonist s kojim se kao publika identificiramo – ne dolazi mu u obzir ravnati se po imperativu retrogradne okrutnosti plemenskog superega, u konfliktu s onime što mu nalažu vlastito srce i zdrava pamet. Agovati plemenom, a ne postupati po njegovom moralnom kodu, kao tvorbenom elementu zajednice? Najveći zamislivi prijestup prema toj zajednici! I ugroza njene opstojnosti. Zato: sabor agâ.

Aga 1: – "Age, u posljednje se vrijeme nad plemenom nadvijaju crni oblaci. Ovakve stvari nikada nismo doživjeli! Ova zemlja prosperira zbog reda i zakona. Tomu dugujemo svoj ugled. Ali Boran-aga ga vrijeđa suprotstavljajući se zakonu. Sramoti nas. Firuz-aga, i ti si bio plemenski aga. Imaš iskustva i znanja. Što se ovo događa?"
Aga 2 (Firuz, Boranov otac) – "Age. Borana sam sam naučio agovanju. Zna da su običaji nepromjenjivi."
Aga 3: – "Da, ali ne provodi ih. Aga mora poštovati običaje."
Aga 2: – "Tako je. No Ali-aga je odgodio izvršenje presude nad njegovom ženom."
Aga 4: – "Znamo da je to teško. I ja sam to jedanput učinio. Poštovao sam običaje. To je teško. Teška je i smrtna presuda. Ne donosi se lako. Ako je Boran-aga ne ispoštuje, što ću reći očevima, majkama i braći mrtvih kad me upitaju zašto su njihovi ljubljeni ubijeni?"
Aga 5: – "Što ćemo im reći ako nas pitaju jesu li zakoni isti za sve?"
Aga 6: – "Točno."

Ali dosta, odmah mi je skočio tlak. Agama ne dolazi do tintara pomisao: a možda je pravi problem nejednakosti pred plemenskim zakonom, u slučaju da Boran ne zatuče Silu, lociran ne u njoj koja neće biti zatučena već u svim onim sinovima i sestrama koje jeste prethodno zatukli? A možda je – kobna misao – pravi problem u samom takvom zakonu? 

 

STARE PLOČE I NOVE PLOČE

 

Znamo svi onu znamenitu rečenicu: neka baci prvi kamen tko je bez grijeha. Scena u kojoj Isus posramljuje okupljenu rulju željnu krvi "bludnice", izbijajući im jakom riječju kamenje iz ruku. 

Prema perikopi evanđelista Ivana (Iv 8,1-11), ženu su pred Isusa, dok je pričao nešto narodu, doveli "pismoznanci i farizeji", zato "da ga stave u nepriliku, kako bi ga mogli optužiti". Optužiti za što? Za to da ne poštuje Mojsija i, pače, uči narod da ga ne poštuje, imajući u vidu da je Mojsije u Zakonu naredio kamenovanje, pa ako ne naredi isto. Radilo se, dakle, o nastupu koji se okomljuje ne samo na mogućnost neizvršavanja Zakona, tj. na grešnicu, nego i na mogućnost neokomljavanja na neizvršavanja. Ne samo da ne smiješ bluditi, nego ne smiješ ni prelaziti tek tako preko nečijeg bluda.  

Farizeji koji pred Isusa dovode preljubnicu da bi ga testirali nisu, vidimo, ništa drugo nego oni gore age koji između sebe ne mogu dozvoliti nekažnjavanje nekoga tko se ogriješio o pretpotopni moralni kodeks. Kao da imamo posla s nekom zajedničkom supstancom na liniji od ovih farizeja do onih aga, zar ne? Prigovor aga Boranu strukturno je isti kao prigovor farizeja Isusu. To je ono kako bi trebao izgledati po starozavjetnoj mjeri: utjerivač Zakona.  

Po tekstu Ivanove perikope, Isus je napravio boranovski propust neokomljavanja. "Ni ja te – reče Isus – ne osuđujem." I baš je u tom gubitku svojstva moralnog okomljavanja sadržana logika zasnivanja Novog zavjeta. Ona suština po kojoj se ima razlikovati od Starog. 

 

DEDA ŠUMOM, BABA DRUMOM

 

Slon u sobi: našim kršćanskim crkvama, koje se deklariraju novozavjetnima, milenijima je glavna stvar da strogo osuđuju i progone grijehe "bluda": seks prije braka, razvod, abortus, kontracepciju, homoseksualnost, itd., spaljuju vještice. Bludnost je, naime, svojstvena čovjeku kao "znak naših grešnih granica" – i protiv toga, tj. sebe, moramo u rat.  

Konjunkturni mediji su uvijek znali kakvog napoja treba liti narodu u klerikalnoj zemlji – zato je velepoštovani Živko Kustić puste godine imao svoju kolumnu u mejnstrim novinama, dopirući Riječju Božjom do najskrovitije izgubljene ovčice iz zadnjeg zakutka domovine. Pa bi recimo kriknuo protiv neozbiljnosti države koja je "uglavnom odustala" od "odgoja protiv bludnosti" i ne kažnjava zakonski "bludnike i preljubnike". A neće biti sreće ako nećemo "uspješnije odgajati i strože kažnjavati". Zna se čemu služi spolnost: za davati pustopašnima po prstima, za bacati grešnike u lance, za, citiram, "držati na uzdi i poniziti, i zastrašiti strogošću" one neposlušne "Božjem redu".

Isti takvi koji su sitnih godina nove ere dotjerali "bludnicu" i bacili je na tlo zbog uhvaćenosti in flagranti, danas ni ne trebaju bogznakakav povod da bi trabunjali, leksikom naših kardinala, o "štracama". Isusa bi danas testirali traženjem da osudi LGBT i legalnost abortusa. To su američki vrhovni suci koji su opozvali Wade vs. Roe. To su Ante Ćorušić i Željka Markić i ostatak domaće konzervativne rekonkviste. To je rahmetli nadbiskup đakovačko-osječki Srakić, koji je nalazio za shodno posjećivati Glavaša u zatvorskoj bolnici i iskazivati javnu podršku ratnom zločinu dok se istovremeno u medijima okomljujući na nevjernike, brakolomce, homoseksualce, "lake žene" i naročito moljce relativizacije koji se usuđuju dovoditi u pitanje Istinu-O-Domovinskom-Ratu. Da bismo lani u serijama doznavali kako je Srakićev najmiliji učenik i nasljednik Hranić četiri i po godine štitio te na sva usta hvalio svog mantijaškog pobratima, konkretnog proždiratelja konkretne djece – što mu nije smetalo da koji mjesec kasnije, slaveći Veliku Gospu, bulazni kao i ove sezone o "zmaju koji želi proždrti dijete, koji ruši zvijezde i sije smrt". Nekom besramnom vratolomijom ne misleći u tom deliktu s djecom na svog pajdu zlostavljača, nego na mistični oganj pakleni koji "želi uništiti vjeru u Isusa Krista i Božju prisutnost u ljudskoj povijesti i smisao ljudskog života". 

Znam, pričam nešto što ste već čuli – i onda još ne samo čuli, nego se radi o izboru iz nepreglednog defilea istog tipa vijesti. Nije iznimka nego pravilo. Otkud to? Devijacija, perverzija onoga što bi novozavjetna crkva trebala biti i kako zvučati?

 

IDEOLOŠKI BIČEVI

 

Dok su po Hrvatskoj paradirali Kutleša i drugi nadbiskupski bilmezi, istovremeno se u komšiluku – zadržat ćemo se za Gospu u katoličkim krajevima – bilmez fra Mario Knezović, kako se izrazio Drago Bojić, iživljavao kroz "pola sata bulažnjenja" u ključu etnonacionalizma, bacanja kamena na Imane Khelif (za pridružiti se demonizaciji), kao i općenito uvredljivog govora o ženama ("tako da ih vrati u prošlost, da ih desubjektivizira i da im oduzme teško stečena prava i slobode"), ali i zavođenja "pedagoškog terora nad tuđom djecom" te negiranja klimatskih promjena i drugih majmunarija.

Na stranu čak što je osvježavajuće da Bojić tako govori iz pozicije nekoga tko je i sam katolik, franjevac i teolog. Navikli smo od njega. Ne samo da se kod Knezovićeve, kaže, arogantne i iritantne propovijedi radi o reliktu prošlosti, nego se ne radi o nikakvom incidentu. "Takve propovijedi su opće mjesto u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima. I mnogi drugi svećenici u svojim propovijedima ne naviještaju radosnu vijest Isusa iz Nazareta, njegov poziv na ljubav i milosrđe prema bližnjima, posebno prema siromasima, slabima, ženama i strancima". 

Ne čujemo po prvi put ocjene da se ne radi o iznimci nego pravilu, da su se kršćanske crkve udaljile od duha evanđelja na kojega se pozivaju – van klerikalnih miljea je i to praktički opće mjesto. Ali treba biti polazište za daljnje zaključke.

Dodao je Bojić i nešto što je u tu svrhu od posebnog značaja: da umjesto približavanja ljudima evanđelja, "propovijedi služe kao ideološki bičevi kojima se udara po vjernicima, sa željom da ih se zatupljuje i depersonalizira, da ih se svede na stado u doslovnom smislu te riječi kako bi se njima lakše upravljalo."

Pa i mnogi vjernici to odobravaju – oni koji "vjeru shvaćaju kao sredstvo vladanja nad drugima" (uz, da dodam, one koji, izloženi pranju mozga, prihvaćaju svoj položaj podčinjenosti). "Jasno je da takvo razumijevanje vjere nije u skladu s evanđeljem, ali vjera većine ovdašnjih katolika ionako ima malo veze s Isusovim evanđeljem, a puno više s tradicijom, običajima i duhovnom represijom."

 

79 ISUSA

 

Knjiga Halila Džubrana koja me trajno fascinira nije čuveni Prorok i druge koje mu sliče stilom i jezikom (te su mi mladenačke ljubavi danas tako-tako), nego jedna koja iskače koncepcijom kao drugačija od bilo čega drugoga: Isus, sin čovječji. U njoj slušamo kratke osobne doživljaje Isusovog lika i djela koje nam daje – čekajte dok prebrojim – 78 njegovih suvremenika, što biblijskih likova što iz Džubranove fikcije. Plus autorovo viđenje. Ima iskaza i ljubavi i mržnje, ima divljenja i prezira, fragmentarnih i fahidiotskih perspektiva, ili prostog nerazumijevanja što se događa i kognitivnih biasa ili obrambenih mehanizama. Džubran se tu dosta dobro zajebavao. 

Neimenovani Džubranov mladi svećenik tuži se tako na Isusovo poigravanje "riječima naših proroka i svetinjama naših predaka", kršenje subote ili zlo govorenje "o našim velikim svećenicima", uz pridobivanje podrške prijestupnika i žena (koje označava slabima i praznoglavima, daju se šarmirati varaličinim blagim i nježnim riječima). Džubranov Kajfa pričao je o prkošenju "i nama i Rimu", pri čemu je "Tora naš temelj i toranj naše snage", što je nalagalo da se oskvrnitelja pogubi "promišljeno i čiste savjesti", kao i "svakoga tko omalovažava zakone Mojsijeve ili pokušava ukaljati našu svetu baštinu", jerbo Judeja, za održati se, "treba u prah smrviti sve njene protivnike". Džubranov veliki svećenik Ana govorio je o "razbojniku" koji se sviđao "samo nečistima i razbaštinjenima", idući "putem svih pokvarenih i okaljanih". Kuka Ana, Kajfin plačidrug: "Podrugivao se nama i našim zakonima; podsmjehivao se našoj časti i ismijavao naše dostojanstvo. Čak reče da će razoriti hram i oskvrnuti sveta mjesta. Bijaše bestidan, i stoga je morao umrijeti sramotnom smrću." Nije dolazilo u obzir, objašnjava se još Ana, da se ogluši kad ih "nazva lašcima, licemjerima, vucima, zmijama i sinovima zmijskima"; morao je narediti da ga razapnu.

Ima i naklonih viđenja. Izvjesni Andrija prepričava prizor iz pozicije jednog od onih koji su na jeruzalemskom trgu slušali Isusove prispodobe kad farizeji "dovedoše kao zamku" neku ženu "koju nazivahu bludnicom", s optužbom da je "prekršila bračnu zakletvu". Prema Andriji, scena se odvija sve isto kao i kod Ivana, osim što na kraju Isus ženi kaže da pođe u miru jer nitko od ovih što se "posramljeni razbježaše" nema pravo da joj sudi, kao što joj ni on neće suditi zbog bivanja "punom ljubavi". Što je ipak bitno različita misao od one kojom scenu završava Ivan.  

Ali prije sv. Ivana (evanđelje napisano A.D. 90-110.) bijaše sv. Pavao (umro A.D. 64/65.), za prijatelje Savao iz Tarza, koji je izumio ono što danas znamo kao kršćanstvo; "sluga Božji i apostol Isusa Krista, poslan za promicanje vjere Božjih izabranika i širenje prave bogoštovne nauke na temelju nade u vječni život" (kako se sam predstavljao, pisao si titulu na posjetnici). 

Džubranov Namaan iz Gadare, prijatelj Stjepanov, svjedoči kako je upravo Savao iz Tarza "predao Stjepana svećenicima, Rimljanima i svjetini da ga kamenuju" te mu je stoga teško povjerovati što mu rekoše "da on sada propovijeda o Isusu s krovova kućnih". Džubranova Saba iz Antiohije prisjeća se isto tako Savlova "zadovoljstva kad su njegovi istomišljenici kamenovali divnoga mladića imenom Stjepana" te nas uvjerava da duša tog čovjeka niti po navodnom preobraćenju "nije duša slobodna čovjeka". Zato što, za razliku od Isusa koji je "učio ljude kako da pokidaju lance svojeg robovanja i oslobode se prošlosti", on "kuje lance za čovjeka budućnosti". Postavši Pavao, tj. nominalno Isusov apostol, ne govori zaista o Isusu, već – otkriva nam Saba ključnu razliku – "propovijeda o Mesiji kojega prorekoše drevni proroci", nesmiljeno tražeći držanje "propisa zapisanih u starim knjigama". 

 

POVIJEST PIŠU PISMOZNANCI

 

Džubran je destilirani Nietzsche (pelcano Williamom Blakeom) i preuzeo je, uz primjese Tolstojeve, njegovu kritiku Pavla kao originalnog disevanđelista. A ni islamska kritika Pavlovog namjernog izvitoperenja "radosne vijesti" nije mu bila daleko. Pavao kao nastavak Savla podmuklijim sredstvima. 

Da za njega Isus nije subverzivni bundžija iz našeg sokaka, već Mesija – e, u tome je sva suština pervertiranja Isusa. 

Slobodan duh non plus ultra, mozak s kralježnicom, koštana plemenitost, etička liberalnost i širina daleko ispred svog vremena, psihološka pronicljivost, govor (kradem tu sad od Nietzschea) ne riječima, nego munjama, otmjenost onoga tko i u najtežoj situaciji ostaje iznad situacije... Hajde onda da čujemo i Nietzcheov osvrt na čovjeka (u Antikristu): "Taj 'radosni vjesnik' umro je kako je živio, kako je poučavao – ne da bi 'izbavio ljude', nego da bi pokazao kako treba živjeti." Pavla i takvih poput njega se, međutim, najmanje to dojmilo. Nazarećaninova ljudska svojstva, takva da za pisati knjige o njima, nisu predmet njihovog interesa ni njihovih poslanica. Morali su si Isusovo ponašanje prevesti, komentira još Nietzsche, "na vlastitu sirovost kako bi uopće nešto od toga razumjeli – za njih je taj tip počeo postojati tek nakon uobličenja u poznatije oblike... u Proroka, Mesiju, budućega suca, moralista, čudotvorca, u Ivana Krstitelja..."  

Evanđelje je "umrlo na križu" upravo uslijed fiksacije na križ, uz anihiliranje žive osobe koja umire na njemu, kao čovjeka, prepakiravanjem ga u božansku osobu. Cijela priča je stavljena u funkciju fokusa, kao u Gibsonovoj Pasiji, na posljednjih 12 sati, Muku Isusovu, pornografiju krvavih scena, snuff naslađivanje. Namjesto svekolike radosti evanđeoske vijesti bit se napravilo od Težine Križa, Križnog Puta kao metafore za smrtničku "dolinu suza", dok se radost prebacuje isključivo u onostrano, u posthumnost, rezervirana za ideju Uskrsnuća, obećanje o Spasu Duše i sl. "Pavao je jednostavno premjestio težište cijeloga onoga života iza ovoga života – u laž o 'uskrslom Isusu'". Očitava Nietzsche: "s Pavlom je svećenik ponovno htio na vlast – mogao je upotrijebiti samo pojmove, nauk, simbole kojima se tiraniziraju mase, stvaraju krda", u prvom redu: "vjerovanje u besmrtnost – znači, nauk o 'sudu'".

"Vjera" kao molitveno opsesiranje nad tim da netko pati za njih, umre za njih, otkupi ih. "I od tog trenutka u tip Spasitelja postupno su ušli nauk o Sudu i o ponovnu dolasku, nauk o smrti kao žrtvenoj smrti, nauk o uskrsnuću", što prati "najomraženije od svih neispunjivih obećanja, bestidni nauk o osobnoj besmrtnosti... Sam Pavao poučavao je o njoj i kao o nagradi!" Pribivši time Isusa – povlači Nietzsche paralelu – "na svoj križ. Život, primjer, nauk, smrt, smisao i pravo cijeloga evanđelja – ništa više nije postojalo kad je taj krivotvoritelj iz mržnje spoznao samo ono što je on mogao upotrijebiti"; "izmislio je sebi povijest prvoga kršćanstva. Štoviše, ponovno je krivotvorio povijest Izraela kako bi se ona mogla pojaviti kao pretpovijest za njegovo djelo: svi su proroci pričali o njegovu 'Otkupitelju'..." 

 

IDI I OD SADA NE SUDI VIŠE

 

Promotrimo podtekst integralne izjave iz Ivanovog teksta: "Ni ja te – reče Isus – ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više."  

Ivan je, ma koliko mi šutjeli o tome, najsiroviji od evanđelista – najviše mistificira ovim Pavlovim tragom i kroz to najviše falsificira. Tri sinoptička se ne daju toliko u osobne doprinose na planu metafizike i moralne nadripoezije. Za njega, Isus je možda lak na obaraču opraštati grijeh, no skužimo: i dalje je to grijeh. Ivanov Isus ne problematizira s propisanom strogošću nečije neizvršenje odredbe Zakona, kako bi od njega htjeli farizeji, no ne problematizira ni odredbu. 

Radomir Konstantinović je prepoznao ključno obilježje "duha palanke" u tome da ne biva filozofski nego moralistički: umjesto problematiziranja istine, koja mu dolazi kao apriorna, on postavlja jedino pitanje stupnja i načina zadovoljenja te istine, kao njen vojnik. Ne pita se o njoj, nego problematizira jedino sebe i druge u njenom izvršavanju (ajhmanovski idiotizam moralizma). 

Nitko od okupljenih ne dovodi u pitanje da je žena uhvaćena u švaleraju zaista time zgriješila (Bogu i Ljudima), nego im je tek skrenuta pažnja da nemaju uporište za kamen u ruci, otuda što su i sami nešto bitno griješili. Interpretacija po kojoj je kriviti ne mogu ne zato što ne bi bila kriva – o, ne, ona to nesmanjeno ostaje, u zasluživanju kamena u glavu – nego jedino zbog pomanjkanja sudačkog legitimiteta onih što bi kamen bacali. Osporena je tek instanca koja će suditi (može to i hoće jedino Bog, nikako Ljudi), ali ne i potreba da bude suđeno. 

U simboličkom značenju scene kao uspostavljanju Novog zavjeta: ako kamen u glavu ne dobijemo, to nije zato što ga nismo zavrijedili, zbog preljuba i drugih opačina, nego čisto zato što je Gospod eto božanski milostiv i neće nam dati što zaslužujemo, tj. dat će nam po svome Sinu oprost koji zaslužili nismo (čin Milosti). Nema revizije narativa o grešnosti (zasluživanje kamena kao opće i apriorno ljudsko stanje: Pad, "istočni grijeh") nego se i dalje uperuje lampu u lice tek grešnika (je li neki ili nije poniznošću izmolio da ga ne stigne kamen kojeg inače posvema zaslužuje, samim time što iz ženske utrobe ispuzao na svijet i pogone ga "požude"). 

Više je filozofski nastupio Boran iz sapunice, prepoznavši nakaznost i moralni primitivizam samog običajnog prava u koje ga je aga senior inicirao, u ime kojeg mu je agovati, negoli Ivanov Isus Krist, koji u odnosu na Zakon ostaje u domeni pukog moraliteta. Boran se emancipirao, ali falsificirani Isus i dalje je pacijent hramskog "duha palanke": on ne dovodi istinu Zakona u pitanje, nego mu je samo moralizam blag. 

 

SUŠTO ZLO

 

Nihilističku utrobu kršćanstva Nietzsche je primarno locirao u "metafizici dželata". Krvništvo je u pravljenju imperativa od idealnog vrijednosnog imaginarija Boga kao protupojma i osude čovjeka, čime se u svrhu "liječenja" ljudske prirode vrši njeno škopljenje, škođenje joj, unakazivanje je. "Kršćanski je određeni smisao za okrutnost, prema sebi i drugima", utvrđuje. Napada kršćanstvo jer napada zlostavljanje ljudi puritanskim vrijednosnim sklopom, kojim se "prakticira kazuistika grijeha, samokritika, inkvizicija savjesti". Ideologija moralne "čistoće" i koncept "istočnog grijeha", same ljudskosti kao grešne. "Kršćanski je mrziti duh, ponos, hrabrost, slobodu, libertinage duha; kršćanski je mrziti osjetila, radosti osjetila, radost općenito..." Tko se zabavlja na ovome svijetu, na onome mu za odmazdu ne gine prženje u paklu. Čovjek "je postao 'grešnik', sjedio je u kavezu, zatvorili su ga među same strašne pojmove... I eto, ležao je tamo bolestan, jadan, ogorčen na samoga sebe; pun mržnje prema pobudama za život". 

Nihilizam je sadržan u tom vrijednosnom izvrtanju: "Život se svršava tamo gdje počinje "carstvo božje" (kaže i u Sumraku idola). Sve ovozemaljsko je proglašeno bezvrijednim, ništavnim, a jedinu pravu vrijednost ima takozvana onostranost – jedino vječna duša je bitna, jebo sad prolazno tijelo. Ili recimo krvnu sliku i sterilne igle, ako se pita fanatička stisnuta usta Majke Tereze, zloglasne sadistice kojoj je kult patnje bio causa sui, iz narcizma preobratiteljice mučenika u agoniji. Njene Kuće umirućih dokumentirane su ne kao kuće pružanja palijativne brige, već misionarstvo fetišiziranja agonije –  egzemplar kršćanskog nihilizma. 

Nije mi problem izgovoriti: kršćanska strogost stisnutih usta kao sušto zlo, neovisno samorazumijevalo li se na taj način ili ne.

Što bi bila uloga crkvenog žezla? Kaže Kutleša na Gospu: "U vremenu današnjeg etičkog relativizma, Crkva je pozvana više nego prije isticati da moralnost postupaka ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o ocjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim kriterijima". Po Nietzscheu, izražavanje pretenzije da "popravlja" čovjeka dok ga – nalažući fundamentalno samoporicanje bića – ništi i upropaštava. "Formulirajući to, moglo bi se reći: sva sredstva kojima je do sada čovječanstvo trebalo učiniti moralnim, bila su iz temelja nemoralna."

U jednom starijem tekstu, Barbara Matejčić svjedoči što je doznavala od prijatelja i drugih kako su im sve crkvenjaci oštetili bića. Od infamnog diranja djece onako kako se djecu ne dira (dok ih roditelji snishodljivi pred autoritetom Crkve ušutkavaju ako i pokušaju nešto reći), preko plašenja paklom za krupne i sitne grijehe, postrojavanjem ih instrukcijama o tome kako Bog ne voli nevjernike, uključivo njihovu mamu. "Kad ste dijete i kad vam je vjera jača nego što je bila moja, to nije nimalo bezazleno. Internet je pun tisuća zapisa ljudi koji su se zbog Crkve desetljećima pokušavali iščupati iz jakog osjećaja krivnje i srama, ne zbog toga što su napravili nešto pogrešno, nego zato što su mislili da je s njima nešto pogrešno, a zapravo su samo odrastali, prolazili kroz pubertet, otkrivali se. Crkva je napravila veliku emocionalnu i psihičku štetu mnogima, i to onima koji su joj najviše vjerovali." 

 

FALSIFIKAT POPOVANJA ODOZGO

 

Ne samo da se kršćanstvo, ustanovljeno po Novom zavjetu, podignuto na legendi o Isusu, ne emancipira od starozavjetne premise Pada, nego su Pavao i za njim Augustin taj zaglavni kamen dodatno napumpali i otežali kodificiranjem "istočnog grijeha", s bonusom u maloumnom siktanju protiv "razvrata" i "požuda". Novi zavjet kao Stari na steroidima.

Ima još jedna dimenzija pervertiranja Isusa, o kojoj je Sloterdijk pisao u Kritici ciničkog uma, prepoznavši u ranim kršćanima kinički element – definiran po Diogenu, onom koji od Aleksandra Velikog nije htio drugo no da mu se makne sa sunca. Slično je i Isus tretirao rimsku vlast, židovsku vlast, farizeje, hramove, bilo kakvu instancu moći: lansiranje odjeba. "Kršćanstvo posta velikom školom otpora, hrabrosti i otjelovljene vjere", podvlači Sloterdijk. "Biti kršćaninom značilo je nekada ne dopustiti da ti imponira ni jedna sila svijeta". S Nazarećaninom je "nadošla svijest egzistencijalne suverenosti, koja je, još više no stoička etika, neutralizirala pitanje nalazi li se netko gore, u sredini ili dolje". Razvija se osjećaj "slobode koja nastaje prilikom prestanka naivnog štovanja moći. Nikada više ne morati držati respekt pred nekom pukom svjetovnom, izvanjski silovitom moći: to je postalo kiničkom jezgrom kršćanskog stava prema moći na vlasti." Što, međutim, kada samo kršćanstvo postane moć na vlasti? Proces formacije u Crkvu je proces postupne formacije u državnu religiju – i Crkvu kao samu po sebi centar političke moći. S Konstantinovim okretom "započinje kristijaniziranje moći – a time strukturalno prelamanje kiničkog impulsa u cinizam. Povijest država Europe od Konstantinova vremena u bitnome je povijest kristijaniziranog državnog cinizma".

Upravo ta okolnost da kršćanstvo od subverzivnog pokreta postaje Sveta Stolica, nositelj cinizma moći na vlasti i vladarska institucija prvog reda, torpedira ga nazad u starozavjetno okrilje. Da bi novi zavjet imao smisla kao neka supstancijalna promjena, morao bi ostajati u kiničkom postavljanju – da se opet poslužim Sloterdijkovim Diogenom, negacije ne samo moćne želje nego želje za moći uopće. Odnosno, udaranja odozdo prema gore, umjesto cinički, tj. odozgo. 

Matejčić je u svom zapisu dodala: "dominira crkvena sklonost nesnošljivosti prema drugačijima, nametanje podjele svijeta na dobre i loše, autoritarnost visokih crkvenih dužnosnika koji su se integrirali u političku elitu, često zgrćući jednom rukom bogatstvo, a drugom moć." I nije to samo do suvremene hrvatske filijale, već do same činjenice preobraženja u Svetu Stolicu – još dok su stoljeća sitno brojala, kako i Matejčić navodi. 

Kršćanstvo koje je u stanju biti kristijanizirani državni cinizam i po svom sadržajnom kvalitetu može biti isključivo ono Pavlovo: puritansko. Kao Isusova "radosna vijest" bi na poziciji moći bilo apsurdno, okrugla kocka. Sveta Stolica nije nego ponavljanje Mojsijevog arhetipa, koji je, ne zaboravimo, ne samo prorok nego i mitski patrijarh, raspolaže političkom moći, tj. teokratskim ovlastima, npr. da "svom narodu" naredi da se ima kamenovati one koji ne izvršavaju njegov Zakon. Kao što i age raspolažu moći da u svom plemenu narede koga se ima zatući zbog prijestupa Običaja.

U judaizmu i islamu nema nasljeđivanja prvobitnog grijeha rođenjem, na svakome ponaosob je da ide svijetom i ne griješi – no patrijarhalni abrahamski takt je zadan pričom o istjeranosti Adama i Eve. Pojam o grijehu, kao permanentnoj latenciji Pada, jednako je puritanski, tj. Jahve/Alah biva protupojam i osuda čovjeka. Potrebno se klanjati, postiti, ne bluditi, ne biti gay, itd. Nezgodno je kad ta puritanska poremećenost nije nečija osobna patologija, već ima snagu zakona, koji nalaže religija kao moć na vlasti, radilo se o Mojsiju, šerijatu ili Svetoj Stolici.

 

SIROVA SUROVOST

 

Kad se povedu rasprave o islamističkom fundamentalizmu, obavezno završavaju na ukrštanju rogova oko toga je li islam inherentno "religija ljubavi i mira" ili pak džihada. Takve su rasprave rasističke u dijelu u kojem podrazumijevaju poseban slučaj islama među monoteističkim religijama, kao posebno problematičan, na bazi razdjelnice hemisfera. Arapi im stilistički vuku na terorizam u konfesionalnoj DNA. Unatoč tome što u teokratskim fazama judeokršćanskih denominacija posve jednako imamo križarske ratove, fanatike, terorizam i totalitarnu opresiju. 

Ali prije svega se radi o lažnom pitanju. 

Ne krijem da sam religiofob. Ako je islam zao i monstruozan, a jest, skoro onako kao što su zle i monstruozne kršćanske denominacije, onda je to zato što se radi o jednom te istom superegu na suštinskom planu: abrahamskom puritanizmu kao crnom konzervativizmu, koji izvire na nihilističkom vrelu Pada i Grijeha. 

Age su inače priča smještena u suvremenost. Možda će netko reći da sam ih skupio iz serije, a da pravi islam nije svodiv na te što bi zatukli, kamenovali? Nije, nije samo serija; redovito stigne neka dokumentarna vijest o nesretnici kamenovanoj jer se ogriješila o plemensku čast. Ali nije ni to pravo pitanje. 

Scena iz Ivanove perikope s preljubnicom zaista može tu poslužiti kao sinegdoha. Ima li abrahamske konfesije po čijim pravilima švaleraj neće biti grijeh? Eto pravog pitanja i kriterija! Te su religije zato zle i monstruozne: što će u preljubu ili već kakvom obliku "bluda" pronaći opačinu te proglasiti da Bog ne želi to gledati. Gospodu je, naravno, iznad svega do Slavičine čednosti – i to će, pazimo dobro, predstavljati jezgru vjerskog nauka. S pretvorbom radosne vijesti u Svetu Stolicu, preljubnica je ponovo grešnica čiji grijeh treba osuditi, taman onako kao i za Mojsija, kao i za age. Kustić bi bacio prvi kamen.

Kada se i radi o "ljubavi i miru", radi se o puritanskim pravilima "ljubavi i mira" – a u puritanskim pravilima kao takvima se krije čudovišnost i sociopatija. Nije zlo tek u bombama, ratobornosti, krvoločnosti, fanatizmu, fundamentalizmu ili etnonacionalizmu, nego je iskonsko zlo sama baza naših abrahamskih religija, taj surovi i sirovi plićak konzervativne etike kojom – uslijed kombiniranosti sa sjedenjem na pozicijama moći, sve do teokratskih ovlasti – truju i maltretiraju mase.

 

RIJEČ JE BOŽJA

 

Kaže još Kutleša: "Osim promicanja dostojanstva ljudske osobe, Crkva ne može odustati ni od svog nauka o braku i obitelji." Ha! Bez jebemti odustaju od adresiranja bilo kojeg stvarnog društvenog, ekonomskog ili ekološkog problema ove zemlje, ali zato su uvijek tu da turnu nosine u tuđe postelje, za prekontrolirati je li sve u uredu po katoličkom moralu. Jedino to ih i zanima: opsesija seksualnim životima, "brakom i obitelji", za krojiti što je Moralno i Dostojanstveno ponašanje. 

Pritom su strogo i čistunski pro-life. Nema tu majci, čim dođe do pitanja eutanazije, samoubojstva, umjetne oplodnje, pobačaja ili kontrole rađanja, čak masturbacije (koja "vrlo često", dopustit će, "nije smrtni grijeh", samo je ponekad baš smrtni) – junački skaču u zaštitu apsolutne Svetosti Života, onoga od Boga danog, ma i o najmanjem spermiću da se radilo. Osim kad se radi o pitanju smrtne kazne, koju Crkva u posvemašnjem pro-life križarstvu 'ladno dopušta, nema načelan problem s njom. Ili ratnih klaonica! E tad tek biskupi dođu na svoje, pa se povampire, znaju da je Bog nužno na strani njihove strane, oči im se zakrvave, obrazi im već u ratnim bojama, duboko nadahnuti Kordićevom "moralnom veličinom", podnesenom žrtvom robijanja radi činjenja genocida za svoj narod, a od veleštovanog Kustića slušat ćemo kako su se vjernici "dužni i oružjem boriti" za slobodu naroda, u istoj propovijedi u kojoj naglašava da je "narodu najbolje imati vlastitu etnički čistu nacionalnu državu". Lucifer, Sotona, Belzebub, Đavo, Zmaj, Zli, Zvijer? To je sve amaterizam. Sušto zlo – ime ti je Živko Kustić. 

Mogli bismo se do prekosutra zgražati nad gnjusnošću takve crkve u Hrvata. Ali ne bismo bili na pravom tragu. Kutleša, Hranić ili Križić samo izvode egzegeze – i prilično pravilno ih izvode – prema gnjusnim aksiomima koje su im dali sv. Pavao, sv. Ivan, sv. Augustin... Ako si se katekizmom ustrojio na dogmi o pragrijehu – nema druge, u švaleraju iz Ivanove perikope morat ćeš vidjeti grijeh (prema Bogu i Ljudima). Ostalo je sve samo izvod. Pustimo i Kustića i Košića. Nije izvor tog zla u bezveznjacima od naših crkvenjaka, već u kršćanstvu ovih sv. praotaca kao takvom. 

Po poslanicama sv. Pavla, Krist je "glava svakome čovjeku" i "čovjek glava ženi", a "žena koja moli ili prorokuje gologlava, sramoti svoga poglavara", u tome "posve jednaka ošišanoj ženi", što se ne odnosi na "čovjeka", jer je on "slika i odsjev Božji" i jer "čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka", pa "žena treba da ima znak podložnosti na glavi radi anđelâ" (Prva Korinćanima, 11,3-11). Nadalje, "u svim crkvama svetih, žene neka na sastancima šute", njima se "ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im Zakon propisuje", a ako baš "žele što naučiti, neka kod kuće pitaju svoje muževe, jer ne dolikuje ženi da govori na sastanku" (Prva Korinćanima, 14,33-35). Na ženama je da se "pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve", stoga "kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima!" (Efežanima, 5:22-24). "Isto tako hoću" – naređivao je überpatrijarh Pavao – "da se žene pristojno oblače, da se kite stidom i čednošću", osim toga da uče "u skrovitosti sa svom podložnosti"; uz što je naglasio i da ne dopušta "ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti", jer je prvo stvoren Adam, onda tek Eva i "Adam nije zaveden, već je žena, pošto je zavedena, upala u grijeh" i može se jedino "spasiti vršenjem majčinskih dužnosti ako ustraje s čednošću u vjeri, ljubavi i posvećenju" (Prva Timoteju, 2,9-15). Na starim je ženama, da skratimo, da ne budu zločeste, a na mladima zna se što: "da ljube svoje muževe i svoju djecu, da budu razborite, čiste, dobre kućanice, pokorne svojim muževima, da se ne bi grdila riječ Božja" (Titu, 2,3-5).

Na klečavce gledamo kao na jezive redikule. A za apostola Pavla nećemo reći da redikul, nisam još nikoga čuo da se tako odredio, pa ni povodom vrišteće paralele s obzirom na klečavce. Tko bi se usudio? Krupna nam je stavka taj temelj Crkve u milenijskom kulturnom kanonu. A što točno čine klečavci što im nisu rekli Kutleša, Hranić ili Križić? Pa smo onda zgranuti kad velečasni nadbiskupi, Velikoj Gospi u čast, stanu roktati protiv ženskih prava i sloboda. Ali hej-hej: što točno rokću svi skupa da im nije tako zadao već sv. Pavao? 

Riječ je Božja. Kleknimo i pomolimo se da muškarci budu autoritet u obitelji, a žene pobožne, podložne i čedno obučene. 

 

ANTIISUS I OTMICA RADOSNE VIJESTI 

 

Jedna od situacionističkih strategija otpora primjenjivanih za pobune u maju '68 bila je détournement – "preusmjeravanje" ili "otmica" – što bi se odnosilo na satiru korištenjem snaga onoga što se satirizira. Uzmeš na primjer marketinšku kampanju pa od nje napraviš antireklamu, subverziju (subvertising). Samo što ima i suprotan proces, zove se recuperation – kada mejnstrim kultura kooptira u sebe izvorno subverzivne sadržaje. Reakcionarne busije se koriste napadom slijeva na sebe da se kroz to reproduciraju, nazad u reakcionarnost. Dalo bi se aplicirati na rano kršćanstvo tu nomenklaturu: progonitelj "radosne vijesti" Savao je – postajanjem Pavlom – izvršio najmonumentalniji recuperation u povijesti. Od jedne par excellence progresivne subverzije spram reakcionarnih crkvi učinit će narativnu presvlaku najrasprostranjenije reakcionarne crkve koja je ikad postojala. 

Kao što vidimo, ne radi se čak ni u izdanjima poput Hrvatske biskupske konferencije – krajnje izopačenim izdanjima – ni o kakvom udaljavanju od izvorne biti kršćanstva. Ono kao takvo je izopačenost i abominacija. Ako je koja filijala pojačanije nakaradna po reakcionarnosti, to samo znači da je dosljednija onome kako je kršćanstvo izvorno postavljeno. Nije ta izvorna bit nikada ni bila u Isusu – subverzivnoj, emancipacijskoj pojavi koja crkve i svećenike, naprotiv, napada najoštrijim riječima, kao "okrečene grobove", "zmije i leglo gujino" ("jezikom koji bi i danas odveo u Sibir", kako ga je pohvalio Nietzsche). Stvarno, kako je moguće milenijima uvažavati velečasne kao one koji će u svečanim i kićenim haljama donositi evangelizaciju – koja je esencijalno poziv na ustanak protiv svećeničkog konzervativizma? Kako može pobuna protiv religije proći pod religiju?

Nietzsche je u Antikristu podvlačio Isusov prosede prvog i osnovnog među antikristima: "Ne izrečeno protiv svega svećeničkog i teološkog". Za razliku od recimo Benedikta XVI, Wojtylinog "Božjeg rotvajlera", čija teologija, slijedeći Pavlovu nit, posebno podcrtava nepremostivu udaljenost čovjeka od Boga (zbog ljudskog prljavog, pokvarenog, grešnog ponosa), Nietzsche podcrtava da "u čitavoj psihologiji 'Evanđelja' nedostaje pojam krivnje i kazne, pa i pojam nagrade. 'Grijeh', svaki odnos udaljenosti između Boga i čovjeka ukinut je – upravo to je 'radosna vijest'." Ništa se tu ne obećava, ništa ne zapovijeda, ništa ne uvjetuje... Ali kako ćemo bez grijeha i otkud sad takav koncept? "Poremećeni um male zajednice dao je na to zastrašujuće apsurdan odgovor: Bog je dao svojeg sina radi oprosta grijehâ, kao žrtvu. I time je odjednom došao kraj evanđelju!"

Metafora da smo svi "djeca božja" ukida krivnju i puritanske moralne panike – to joj je sva poanta, a to je i srž zašto govorimo o radosnoj vijesti. Svećenici su Isusa išli u zamku hvatati i trik pitanjima o najvećoj zapovijedi u Zakonu ili opsluživanju Subote, ali su i u tome završavali posramljeni preko demontaže premisa pitanja. Kao i zbog analne samopravednosti u postu ili davanja milostinje tako da svi vide itd., znamo sve te scene. "Pazite i čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog!" Ali što je antiisus Pavao onda učinio od Isusa? Krista. Grotesknu metafizičku jezivost: uskrsnuće, žrtva, "nositi svoj križ", "moliti za iskupljenje", postiti petkom, ne griješiti bludno, ne jesti čokoladu za korizme i ispoštivati zabrane sve po redu kako idu, pokloniti se pred Njegovim oltarom, ne huliti, itd., a žene da začepe općenito.

Dabome da je klimaks grozomorne ironije u načinu na koji je Nazarećaninova pobuna protiv klera recuperationirana za zasnovati na njoj puritanski narativ koji će poslužiti za uzdizanje nove klase klera. 

 

VELIKI INKVIZITORI

 

U Strašnoj djeci novog vijeka, Sloterdijk portretira tip, reći ću, velikih inkvizitora. Kao prototip za prošlostoljetnog monarhističkog, lepenovskog nadbiskupa Marcela Lefebvrea uzet je Ancien régime kontrarevolucionar Joseph de Maistre. Ne čujemo li to eho popularnih nadimaka: PapaRatzi i NaziRatzi? Tvrda katolička desnica.

Veliki inkvizitor je naslovni lik iz "fantastične poeme" Ivana Karamazova, ekscerpta iz Braće Karamazova. Radi se o 90-godišnjem starcu, poglavaru Svete inkvizicije, u tipu dakle Ratzingera ili Lefebvrea ili de Maistrea. Zli starac svjedoči Isusovom povratku tako da reagira na, za neupućene, paradoksalan način. Zaista, kako bi se očekivalo od visokopozicioniranog glavonje crkve ustanovljene na slavljenju Isusovog Uskrsnuća da dočeka taj dugo čekani povratak Gospodina kojem se moli? Sigurno ne da se smrkne, jer smjesta prozrevši što je na kocki, pa naredi bacanje Ga u lance, zbog kao blasfemije. Navečer se spušta do Njega: "Zašto si nam došao smetati?" 

Vratimo li se na Džubranovu knjigu – osovinska joj je ideja, koju on na kraju i eksplicira kroz vlastiti osvrt na Isusa, u uvidu da svaki od tih likova živi i danas. Tipski, naime – postavljajući se i govoreći na iste načine. Kajfa, Ana i Pavao bodu oči pripadnošću istom tipu diskursa. To je taj prototip.

Znak je impozantnog kratkog spoja u glavama kad se uspijeva ne izvući strukturan zaključak iz izvornog biblijskog scenarija: da su Isusovo pogubljenje inicirali upravo Ana i Kajfa u ime sinedrija. "Ti si ga htio pustiti zato da uznemiri narod, naruga se vjeri i dovede narod pod rimske mačeve! Ali ja, vrhovni svećenik judejski, dok sam živ ne dopuštam ruganje vjeri i zaštitit ću svoj narod!" – nakostriješio se u Bulgakovljevom scenariju Kajfa na Pilatovo čuđenje što traži od njega da umjesto barabe na smrt osudi "filozofa s njegovom mirnom propovijedi". A, ne, "nije nam mir donio", oponira Kajfa Pilatovoj interpretaciji, nego, dakle, frontalni napad na historijske farizeje i saduceje, ali ne tek kao ondašnju sektu, već na arhetip velikih inkvizitora. Što ipak kamuflira kao napad na sam narod, podmećući maligni primitivizam Zakona kao integrativno tkivo naroda i nužan uvjet njegovog opstanka. Ako se napada Tuđmana i HDZ, radi se o glavi hrvatskom narodu; ako se napada hramsko vijeće staraca, kao jeruzalemske moćnike, radi se o glavi židovskom narodu – to je taj manevar.  

Bilo je potrebno da arhetipsko pastirstvo ponovo zavede red i ovčice oslobodi slobode kojom im se priprijetilo. Namjesništvo puritanskog inkvizitora u novoj eri je da, napravivši od sebe Pavla, a Krista od Isusa, klasične metode progona zamijeni učinkovitijom taktikom: propovijedanjem defakto opreke evanđelja, kao radosti u oslobođenju, nominalnim govorenjem njegovim jezikom. Finta da što više trubiš o onome čemu činiš suprotno. Veliki inkvizitor Dostojevskog je Savao koji se otkriva ispod maske Pavla: "Mi ćemo im reći da slušamo tebe i da vladamo u tvoje ime. Opet ćemo ih obmanuti jer tebe više nećemo pustiti među nas." Ali ako se Isus vrati u svijet (poema je, elem, fantastična), pa ponovo udari po njima, rasprostirući pred svačijim očima da su to isti oni po kojima je onomad udario, pada im u vodu cijela recuperation disevanđelistička taktika pozivanja u narativu na njega. Eto ga nazad da opet sije antiklerikalne bune i minira teokratski poredak – e, pa neće moći! 

 

ANTROPOLOGIJA KLERA

 

Ne, gnjusni, degutantni hrvatski biskupi ne predstavljaju devijaciju onoga kako je kršćanstvo izvorno kodificirano, premda ne mogu biti devijantniji. I šire govoreći: nije Isus, već je Kajfa uzoran model i epitom onoga kako abrahamska vjerska zajednica treba izgledati, zbog čega je zamišljena i što joj je poslanje u svijetu. 

Da se vratimo Bojićevom opažaju o pravilu, a ne incidentu: nije Knezovićevo zastranjenje od Isusovog nauka anomalija, već je sam Isusov nauk anomalija, sama ta priča o Nazarećaninu je devijacija od norme i od uloge crkvi u svijetu.

Samo moja perspektiva? Neće to biti pitanje proizvoljnih perspektiva. Kriterij izvornosti je, naime, antropološki uvjetovan. Izum puritanskog svećenika, kao antropološkog arhetipa, tijesno je vezan uz izume akumulacije i privatizacije dobara po neolitskoj agrarnoj revoluciji. Drevnija od Abrahama, hegemonska uspostava reakcionarnosti sam je smisao formacije klasnih društava – hijerarhijskih autokracija – upravo kao teokracija, s prvosvećenikom kao vladarom (u Sumeru) ili obogotvorenošću faraona (Egipat), itd. No, s Abrahamom to postaje opakije.

Klasno i autokratsko društvo znači podjelu na uski vladarski sloj i podaničke mase ili čak robove. Golemi udjeli populacija bivaju potlačeni, obespravljeni, deklasirani, lišeni političkih i ljudskih prava – poznata sistemska uvjetovanost toga da rast akumuliranih dobara u stacionarnim civilizacijama donosi eksploziju nejednakosti unutar zajednice. Poslanje svećenstva istom uvjetovanošću biva u klerikalizaciji društvenog ustroja (zvuči truistički, ali želim podcrtati da ne u emancipaciji populacije, odnosno "evangelizaciji"). Struktura vlasti ne može ne biti teokratska slijedom onoga što će puno kasnije artikulirati Gramsci kao hegemoniju: ne možeš stvarno mačem porobiti velike mase onih kojima je loše i koje tlačiš – moraš ih idejno preparirati i pridobiti. Puritanski svećenik postaje esencijalan u sastavu vladajuće klase zato što se bez njega ne može uspostaviti hegemoniju.

Kajfe i savli-pavli su upravo zato tu da emancipacijskim pokretima rade o glavi ili ih krivotvore radi izvrtanja nazad na puritansku religiju, na kontrarevoluciju, na crkvu. Neka bi odstupala od svog abrahamskog poslanja u svijetu tek onda kad ne bi bila zmijsko leglo reakcionarnosti. 

 

NEBO KAO SUBLIMACIJA ZEMLJIŠTA 

 

Artikuliralo je to još i prije Gramscija 19. stoljeće. Engelsova genealogija obitelji presijeca se na ovom mjestu radnje s Nietzscheovom genealogijom morala – a radit će se, dabome, o mjestu Ivanove perikope s kamenovanjem bludnice. S jedne je strane postalo potrebno osigurati pravo vlasništva kao pravo nasljedstva po muškoj liniji (uspostava patrijarhata i normativne monogamije), a s druge amortizirati kivnost potlačenih – kontroliranim kanaliziranjem nakupljenih gnjevova i resentimana kako ne bi došlo do revolucionarne eksplozije. 

Abrahamski puritanizam je požnjeo takav historijski uspjeh zato što nema moćnijeg alata za obje svrhe od koncepta Pada, koji krivnju usađuje u sama prirodna ljudska ponašanja. Najteže je trpjeti, a da ne znaš ni svrhu ni smisao svoje patnje. Pastir je tu da stadu obespravljenih (da kažem Nietzscheovom slikom) donese mast i balzame, u obličju narkotičke priče o uzroku i smislu zgaženosti životom, tako što će im istovremeno trovati rane tom drogom. Napose je doktrina istočnog grijeha savršen instrument za okrenuti smjer krivljenja i kivnosti prema unutra. Svećenik je tu da bolnu, bolujuću svijest nagaženih instruira kako da objašnjenje svog jada nađu u samoj Božjoj volji da pate, odnosno u vlastitoj iskonskoj grešnosti; da je problem u njima samima, zbog toga što su takvi kakvi jesu, što ih majka rodila. 

U iskonu svećenstva nužno će se raditi o crnom konzervativizmu – to je misao za ponijeti kući odavdje. I da to što će biti zmijska legla ima svoju klasnu osnovu. Uvjetovano je osnovnom antropologijom pojave klasnih civilizacija, do kojih dolazi time što smo – po čuvenom Rousseauovom uvidu – smetnuli s uma "da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija"; povjerovali prevarantu koji je prvi zabio kolje i rekao 'Ovo je moje'. Kako to da smo "povjerovali"? Naivan je tko ide misliti da je opsesija "bludom" i kamenovanjem "bludnica" samo slučajna biskupska nastranost i slučajna sinegdoha čitave evanđeoske problematike. Puritanska religija nastaje zato da bi bila politički reakcionarna i zato da bi bila mizogina u imperativu formacije patrijarhata. Sve su te "biblije" prije svega pravilnici o ćudoređu u skladu s ograničenim moralnim pojmovima plemena, koji glume da su univerzalni, pače bogomdani. Nimalo slučajno će se raditi o baš arhetipu puritanskog svećenika, u opsjednutosti regulacijom seksualnog života radi moralnog upravljanja masama iznutra, s terorističkom moralnom panikom "nauka o braku i obitelji" – s posebnim naglaskom na kontrolu ženske seksualnosti, koja jedina garantira klasni interes: kontrolu i sakralizaciju privatiziranog vlasništva nad zemljom i dobrima. 

Otkad je svijeta i vijeka, ne samo da čitava šarada nije uopće do neba, nego je najdoslovnije do zemlje – do njene parcelacije – u vijeke vjekova amen.