Sve dok vi naftu budete trošili, mi ćemo vam je prodavati

"Isporučivat ćemo svijetu energiju sve dok bude potražnje". To je u lipnju, prema agenciji France presse, prkosno izjavila norveška ministrica za naftu Tina Bru. Drugim riječima: sve dok vi naftu budete trošili, mi ćemo vam je prodavati. Od tog stava valjda nema boljeg odgovora na odavna već goruće pitanje: ima li smisla da svatko od nas, na svaki mogući način, pokuša smanjiti potrošnju nafte, i time ograničiti vlastiti ugljični otisak? Očito ima: jer ako mi naftu prestanemo trošiti, proizvođači će je prestati crpsti. A to je, prema tvrdnjama najautoritativnijeg klimatskog foruma na svijetu, jedini način da unuke naše djece – ili već i naše! - ne dočeka spaljena, nenastanjiva Zemlja.

Ta projekcija – da će svijet u kojem živimo vrlo vjerojatno već u sljedećem stoljeću, za stotinjak godina, za ljudsku vrstu postati nenastanjiv – zastrašujuća je, ali zbog toga ne manje realistična vizija. O njoj je, s akribičnom znanstvenom temeljitošću bez presedana, izvijestio UN-ov međuvladin panel za klimatske promjene, u svom šestom izvještaju objavljenom 9. kolovoza. “Mnoge promjene zapažene u klimi nemaju presedana u proteklim tisućama, ako ne i stotinama tisuća godina, a neke, poput kontinuiranog rasta razine mora, nepovratne su za stotine ili tisuće godina”, rečenica je iz priopćenja za javnost objavljenog istodobno s Izvještajem. A sve su te promjene, dokazali su znanstvenici, posljedica ljudskoga općeg zagađivanja ekosustava stakleničkim plinovima, naftnom industrijom i smećem svake vrste, tim nužnim naličjem društva konzumerističke “sreće”.

Sudbina Zemlje, dakle – kako je efektno formulirao novinar Guardiana - “visi o niti zahvaljujući ljudskoj gluposti”. Jer, Izvještaj konstatira da je ljudska djelatnost u posljednjih stoljeće i pol u atmosferu ispustila količinu ugljičnog dioksida kakve u atmosferi nije bilo u posljednja dva milijuna godina. Zbog toga bi, prema procjeni Tima Palmera, sveučilišnog profesora s Oxforda, “klima u budućnosti lako mogla postati neka vrsta pakla na Zemlji”. Klimatske promjene već sada pogađaju sva naseljena područja na planetu. “Ako je netko i dalje tražio dokaz za to da promjenu klime uzrokuje ljudska djelatnost, ovaj Izvještaj donosi te dokaze”, izjavila je Corinne Le Quéré sa Sveučilišta East Anglia.

I sve mi to, manje-više, već odavna znamo. Znamo i to da je UN-ova globalna klimatska konferencija (CoP21) prije šest godina u Parizu okupila predstavnike većine vlada svijeta, koji su se usuglasili da će globalno zagrijavanje nastojati održati ispod razine od 1,5 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje, prije 1850. godine. Znamo, također, da taj cilj neće i ne može biti postignut. Znamo, povrh svega, da će sljedeća UN-ova klimatska konferencija, CoP26, započeti 31. listopada u Glasgowu, i da je već nazvana “posljednjom nadom za svijet”. Očekuje se da će vlade nepovratno odlučiti – kao samo jedan od mnogih ambicioznih ciljeva -  globalno zaustaviti proizvodnju i ispuštanje štetnih plinova do sredine stoljeća...

Čekajte – zaustaviti? Globalnu naftnu industriju? Do sredine stoljeća? Na cijelom svijetu? Pa kako to mislite učiniti? Ta će pitanja prostodušno postaviti svako tko je ikad čuo za toliko kompleksan problem kakav su klimatske promjene – a nitko od onih koji odlučuju neće mu znati uvjerljivo odgovoriti. U svijetu u kakvome živimo, naravno da to nitko ni ne može. Nije riječ o beznadnom defetizmu, nego opipljivoj, dokazanoj realnosti: u globalnome lockdownu prošle godine, štetne su emisije radikalno smanjene, pa je to i nehotice postala odlična proba za globalni obračun s manijakalnim konzumerizmom u kakvome živi današnji svijet. A opet, kao da klimatske krize nema ni na vidiku, cijeli je svijet jedva dočekao – i čeka još uvijek – da se sve opet, kako se to glupavo zove, “vrati u normalu”. Normalu? Kakvu normalu? Pa takvu “normalu” već iza prvog ugla čeka – globalna katastrofa.

Većina nas, od pojedinaca do država, živi, dakle, u onome što je britanski filozof  Qassim Cassam nazvao “bihevioralnim” ili “praktičkim poricanjem”: ne poričemo znanstvene argumente, i ne tvrdimo poput Trumpa da je klimatska kriza ljevičarska izmišljotina, ali istodobno ne činimo ništa kako bismo je zaustavili; riječ je o teškoj postmodernoj melankoliji, o dubokom osjećaju nemoći i potmule zebnje, predapokaliptičnom predosjećaju kakav ljudska vrsta dosad nije još poznavala, i s kojim se, uz istodobni osjećaj srama, prisiljen nositi svaki iole obaviješteni stanovnik ovoga planeta.

I doista, možemo li išta? Pa naravno da možemo – i to neusporedivo više, i mnogo jednostavnije, nego što mislimo. Treba jednostavno postati svjestan da je “vrag odnio šalu”, baš kao što će vam reći liječnik kada vas upozori da vam život ovisi o tome hoćete li nastaviti ili prestati pušiti. Kada to doživite – a sada upravo doživljavamo kao ljudska vrsta – lakše je prestati, i lakše odustati. Pa zamislite: koliko bi se postiglo kada bi svi stanovnici bogatog Zapada, i svi bogati stanovnici siromašnog Trećeg svijeta, autonomnom odlukom prepolovili vožnju automobilima, letenje avionima i jedenje mesa? A sve je to lakše nego se čini na prvi pogled. U Velikoj Britaniji, odricanje od mesa preraslo je u pravi pokret: Guardian je objavio kako je u siječnju ove godine veganizam na mjesec dana prigrlilo pola milijuna ljudi, sto tisuća ljudi više nego prošle godine.

A sve bi te promjene započele novi ciklus ozdravljenja: veganski pokret u Britaniji potaknuo je tržište na brzu prilagodbu, pa biljna prehrana postaje opće mjesto. Kada biste na posao, umjesto automobilom, krenuli pješke – kao što, za one sklone trendseterskom kiču, primjerice čini dizajner Davor Bruketa – oraspoložili biste se, smršavjeli ako treba, dan učinili sporijim i zanimljivijim, uštedjeli novac, i vjerojatno najvažnije – potkopali naftnu industriju. A kad bismo sve te male promjene formulirali u osobni svjetonazor, dobili bismo mali, osobni temelj za promjenu bez koje istinska prilagodba klimatskoj krizi neće biti moguća, promjenu koja mora stvoriti, ni više ni manje, nego -  novu etiku.

Jer politika i kapital, to je sasvim jasno, niti mogu niti žele učiniti dovoljno, ako učine išta. Kapital kakav znamo ovisi o nafti – na lijepe priče o električnim automobilima ne treba nasjedati, jer od čega će se proizvoditi plastika i čelik za automobile? - a vlade su ucijenjene i beznadno nemoćne: Guardian piše o ugovorima koje naftnim firmama omogućuju da zbog izgubljene dobiti tuže vlade koje im uskrate dozvole za bušenje, čak i godinama nakon što ti ugovori prestanu vrijediti; jedna je takva tužba nedavno podnesena protiv Italije.

Možemo, dakle, i moramo sami. Sitna, postplanetarna, apokaliptična pojava djevojčice Grete Thunberg o toj istini govori s uistinu potresnom uvjerljivošću. Naša su djeca u opasnosti – o tome se naime radi, ni manje ni više. I zato, ne preostaje nam drugo nego osobnu novu etiku o kojoj je riječ nastojati pretvoriti u zavičajni, regionalni, kontinentalni i globalni program. I u toj se točki – a to je, politički, vjerojatno  najuzbudljivija ideja osobnog zaustavljanja globalne katastrofe – omasovljenje borbe za spas ljudske vrste susreće s Marxovom idejom borbe siromašnih, onih koji ne mogu izgubiti ništa osim vlastitih okova.

Jer, oči u oči s klimatskim promjenama, siromašni smo svi, osim manjine koja zarađuje enormne svote od uništavanja planeta. Tu manjinu, koja već traži utočišta pred katastrofom, treba zaustaviti – ali nikako nasiljem; to niti je moralno prihvatljivo, niti se može, niti bi pomoglo zaustavljanju klimatske krize; štoviše. Jedini je put globalna revolucija svojevoljnog, namjernog odustajanja. Svijetu je nužno, u pojednostavljenoj slici, da “prestane pušiti” - da odbaci štetni dim, da uguši naftnu industriju, i da odustane od svijeta smoga, buke, brzine i natjecanja. I nužna mu je, dakako, borba: pokreti poput Extinction Rebelliona, Sea Shepherda, Petka za budućnost, Greenpeacea... Potrebna nam je nova hrabrost, nova plemenitost, nova skromnost – novi mir.

U Hrvatskoj, o tome jedva da se govori; a i kad se govori, govor je to šturih, usputnih agencijskih izvještaja i fraza koje su vladini birokrati, uključujući Plenkovića, pročitali u teško čitljivim dokumentima Europske komisije. Zanimljiv je pritom primjer Možemo!: prije pet godina, zamjenica gradonačelnika Zagreba Danijela Dolenec bila je jedna od urednica prijevoda nadahnjujućeg zbornika o “odrastu” (engl. “degrowth”), rastućem globalnom ekološkom pokretu koji zagovara preoblikovanje i(li) odustajanje od vladajućeg kapitalističkog koncepta “rasta”, u korist aksiološko-etičkog, istodobno revolucionarnog i pragmatičnog, preoblikovanja ljudskog svijeta. Danas, Dolenec i Možemo! iz dana u dan postaju sve više prilagođen, uobičajeni dio hrvatskoga političkog “business as usual” okružja – a ne govorimo to kako bismo diskreditirali dobronamjerne aktiviste koji su stasali u političare, nego upravo obrnuto: kako bismo ilustrirali koliko je dubok jaz između gorućih potreba trenutka i sposobnosti političke klase da se uhvati ukoštac s istinskim problemima ljudskog svijeta, umjesto što se nadmudruje u patuljastim prepirkama koje, u usporedbi s klimatskom krizom, nalikuju brbljanju Štrumpfova.

Nema danas vlade na svijetu, uključujući i one u ekološki najprosvjećenijim zemljama poput Velike Britanije, koja je u stanju zaustaviti globalnu klimatsku katastrofu. Prepušteni smo, ni manje ni više, samima sebi. I zato, klimatsko siromaštvo svakoga od nas, apsolutna nemoć svakoga običnog čovjeka na ovoj planeti, može – ako išta može - postati osobna snaga, i prerasti u golemu, globalnu političku moć. Izbora uostalom nemamo. I zato - kako odustajanje osvijestiti kao spasonosno; kako ga pretočiti u život, vlastiti i zajednički, a potom i u politički program, te kako taj politički program pretvoriti u pobjednički, uvjerljiv, prihvatljiv i efikasan  – to će, htjeli mi to ili ne, morati postati ključna politička i etička dilema ovoga i sljedećeg stoljeća. Ako sljedećega bude.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu