Skoči na glavni sadržaj

"Sve su ovo moja djeca, nitko od njih neće završiti na ulici"

Saša Vejnović

<p>Uvjeren da svaki pravi novinar mora biti pošten prema sebi, iskren prema čitateljima, odan činjenicama, nepokolebljiv u otkrivanju istine. Društvo treba prave novinare, u to nema sumnje. Treba se nadati da će doći vrijeme kad će ih ponovno trebati i vlasnici medija</p>

sve-su-ovo-moja-djeca-nitko-od-njih-nece-zavrsiti-na-ulici-2141-2164.jpg sve-su-ovo-moja-djeca-nitko-od-njih-nece-zavrsiti-na-ulici-2141-2165.jpg sve-su-ovo-moja-djeca-nitko-od-njih-nece-zavrsiti-na-ulici-2141-2166.jpg sve-su-ovo-moja-djeca-nitko-od-njih-nece-zavrsiti-na-ulici-2141-2167.jpg sve-su-ovo-moja-djeca-nitko-od-njih-nece-zavrsiti-na-ulici-2141-2168.jpg sve-su-ovo-moja-djeca-nitko-od-njih-nece-zavrsiti-na-ulici-2141-2169.jpg

Dragica i Ivo Bakoš udomili su desetak djece. Svi osim prve djevojke bili su Romi
Foto: Saša Vejnović

"Moram priznati, imala sam predrasuda. Sjedili smo tu vani svi skupa i razgovarali što da učinimo. Odlučili smo na kraju da ćemo uzeti romsko dijete. I nismo požalili", kaže Dragica
Foto: Saša Vejnović

Nije "sivi dom": Elvis Kralj iza kuće u kojoj živi izgradio je još jednu da djeca koju je udomio imaju gdje živjeti dok se ne snađu i kada izađu iz sustava
Foto: Saša Vejnović

Grada Čakovec prodao je šarene kišobrane s gradskog festivala Porcijunkulovo i sav novac donirao u dobrotvorne svrhe, Udruzi udomitelja djece Međimurja, pa su djeca ovog ljeta otišla na more
Foto: TZ Čakovec

Malo međimursko selo Mačkovec zna jedinu istinu: sve što dijete treba su dom i ljubav
Foto: Saša Vejnović

Elvisa sva njegova djeca zovu ga tata, a njegovu suprugu mama. Nisu ih, kaže, na to prisiljavali, naprotiv, rekli su im da ih mogu zvati po imenima. Ali su ih djeca sama počela zvati roditeljima. Elvis ne može sakriti ponos zbog toga
Foto: Saša Vejnović

Otkrit ću vam jednu istinu: sve što dijete treba su dom i ljubav. To vam je jedina istina. Imala sam jednu djevojčicu, zapravo djevojku, bila je onako... malo problematična. Udomila sam je kad je imala 17 godina. Do tada je promijenila već sedam udomiteljskih obitelji. Ni s jednom nije išlo. Prihvatila sam je kao svoje dijete, pružila joj upravo ono najvažnije – topli dom, ljubav i razumijevanje. Jedan dan je iz škole došla s dvojkom iz nekog predmeta. Ja sam je zagrlila i poljubila. Nema veze, važno da je prolazna ocjena, rekla sam joj. Na tren je ustuknula, a onda priznala da se do tada nitko nikad nije radovao njenom uspjehu.



To je samo jedna od priča koju nam je ispričala Dragica Bakoš iz malog međimurskog sela Mačkovca. Dragica se zapravo ne razlikuje mnogo od većine nas. Godinama je radila u lokalnoj ispostavi Fine, no prije četiri godine u modu su došla restrukturiranja i racionalizacije. Bila je jedna od njih tridesetak koji su ostali bez posla. Završila je na burzi.



Tražiti novi posao u njenim je godinama čisti gubitak vremena. Pomišljala je da bi se možda počela baviti poljoprivredom. Ali jedna joj se misao stalno motala po glavi. "Puno sam razmišljala o udomljavanju djece. Moja je kćer već bila velika, unuke još nisam imala. Suprug mi je u mirovini i počeli smo razgovarati o tome da možda udomimo neko dijete. Krenuli smo se raspitivati, završili potrebne edukacije i u dom nam je uskoro ušla ta djevojka", priča nam Dragica.



'Ta djevojka' je zapravo ona s početka priče. Danas radi, svojim novcem plaća podstanarski stan. Često se javi telefonom (zvala je i za vrijeme našeg razgovora), ponekad dođe kod Bakoševih na ručak.



Od tada su prošle gotovo četiri godine, a kroz dom Dragice i njenog supruga Ive prošlo je desetak djece. Osim prve djevojke, sva druga udomljena djeca bili su Romi. "Moram priznati, imala sam predrasuda. Sjedili smo tu vani svi skupa i razgovarali što da učinimo. Odlučili smo na kraju da ćemo uzeti romsko dijete. I nismo požalili", kaže Dragica. Jedno je dijete od nje otišlo na posvojenje, neka su se djeca odlučila vratiti u romsko naselje, neka su otišla kod drugih udomitelja.



Udomitelji u Međimurju zapravo nemaju puno izbora. Udomljavaju se uglavnom romska djeca koja su iz raznih razloga oduzeta biološkim obiteljima. Prema službenim podacima, oko 1800 djece smješteno je u udomiteljskim obiteljima u cijeloj Hrvatskoj, no među njima je svega 99 romske djece. Ne želi svaki udomitelj romsko dijete – neki zbog predrasuda, drugi se boje problema s biološkim roditeljima djeteta i tko zna iz kojih još razloga. U samo tri županije, Međimurskoj, Varaždinskoj i Istarskoj, zbrinuto je 478 djece kod 287 udomiteljskih obitelji, no postoji potreba za udomljavanjem još 34 romske djece.





Kod Dragice su trenutačno dvije djevojke. Jedna je 15-godišnjakinja koja će za koji tjedan krenuti u osmi razred. Obitelj Bakoš njena je treća udomiteljska obitelj i ovdje je osam mjeseci. U prošloj obitelji joj se nisu svidjele odgojne mjere – udomiteljica ju je zaključavala u sobu da se ne bi viđala s dečkom u kojeg se zaljubila – pa je zatražila premještaj. Druga djevojka ima 18 godina i s Dragicom i Ivom je godinu dana. Malo je nedostajalo da izađe iz sustava socijalne skrbi jer je školu završila. Kako nema posao za nju bi to vjerojatno značilo povratak u romsko naselje, što ona nipošto nije htjela. "Uspjeli smo je upisati u večernju školu, izučit će za poljoprivrednog tehničara. Sad je na trećoj godini i jedna je od boljih učenica", ponosno nam priča Dragica.



Obje djevojke sjede s nama za stolom, povremeno se, vrlo pristojno, uključuju u razgovor. Pričaju o svojim obiteljima (starija ima 14-tero braće i sestara) i razlozima zbog kojih ne žele živjeti s njima.



Neugodno im je slušati kako ih Dragica hvali, postide se pa se osmjehuju. Dan ranije su došle s mora gdje su, zajedno s drugom međimurskom udomljenom djecom, ljetovale zahvaljujući pomoći Grada Čakovca. Prilikom nedavnog gradskog festivala Porcijunkulovo, u jednoj je ulici postavljeno oko tisuću šarenih kišobrana. "Ti su kišobrani bili ljudima zanimljivi i svi su ih htjeli kupiti. Stoga smo ih odlučili prodati nakon završetka festivala, a sav novac donirati u dobrotvorne svrhe, u ovom slučaju Udruzi udomitelja djece Međimurja. Ta su djeca, zahvaljujući ovim sredstvima, mogla ići na more", rekla nam je Boška Ban, voditeljica Turističke zajednice Grada Čakovca.



Uspomene s ljetovanja djevojkama su još svježe. Kupale su se i sunčale, plovile izletničkim brodom, sklapale su se nova prijateljstva, možda su se vratile i bogatije za poneku simpatiju. Zbog toga se, dok razgovaramo, svako malo zadirkuju kroz smijeh. A onda je mlađa počela brisati suze. Nije nam govorila zašto plače, ali ih je dosta dugo brisala. I kad smo odlazili maramica joj je čas bila u ruci, čas na obrazu. Kad smo otišli, svojoj teti Dragici je priznala zašto je plakala. "Kad čujem koliko vam je svima stalo do mene, ne mogu si pomoći, počnu mi suze same ići".



Iako prema novom Obiteljskom zakonu udomljena djeca imaju prednost pri zapošljavanju, u današnje je vrijeme ipak teško očekivati da će dijete nakon završene škole brzo naći posao. S poslom ili bez njega takva djeca izlaze iz sustava i trebali bi napustiti udomiteljske obitelji koje više ne dobivaju sredstva za njih. No, Dragica o tome razmišlja malo drukčije. "S novcem ili bez njega, to su moje cure i nikud one ne idu dok se ne snađu. Da ih bacim na cestu ili da ih vratim u romsko naselje? Ne pada mi na pamet! Pa to su moja djeca", govori Dragica.



Ona, kao i svaki udomitelj u Hrvatskoj, za svako školsko dijete dobiva mjesečnu opskrbninu od dvije tisuće kuna te udomiteljsku naknadu od 500 kuna za jedno dijete, odnosno po 400 kuna za svako iduće. Možda se nekome čini puno, no primjerice državni domovi koji smještaju djecu bez roditeljske skrbi, za svako dijete dobiju dva do tri puta veći iznos po svakom djetetu, a ta djeca uglavnom imaju i plaćena ljetovanja i zimovanja. Zakonski udomiteljske obitelji mogu uzeti najviše troje djece (osim u slučaju udomljavanja braće i sestara, tada ih može biti više), za to se moraju osposobiti, educirati, moraju dobiti licencu.



Iako su većina udomitelja Hrvati, postoji i nekoliko romskih obitelji koje pružaju dom djeci bez adekvatne roditeljske skrbi. Na području Međimurske županije udomiteljstvom se bavi 88 obitelji, od kojih je 12 romskih. Samo dvije takve obitelji žive u romskom naselju, dok su ostale integrirane u zajednicu i žive uglavnom u selima oko Čakovca.



Elvis Kralj i njegova supruga žive u selu Totovec. Većini nepoznato seoce, dok ga Međimurci znaju uglavnom po tome što je na njegovom ulazu smješten deponij otpada.



S njima u velikoj i lijepoj kući živi šestero djece, troje njihove i još troje udomljene. Dok smo mi razgovarali, veća su djeca s prijateljima iz

obližnjih kuća na velikoj livadi igrala nogomet. Povremeno bi došli u kuću popiti vode, ljubazno bi pozdravili. Dok nam Elvis nije rekao, nismo ni primijetili da neka od njih imaju problema u razvoju.



"I ja sam odrastao u romskom naselju, ali sam već negdje u četvrtom osnovne shvatio da želim nešto više od života kojeg sam imao tamo, a u srednjoj školi sam odlučio da više neću živjeti u romskom naselju. Već sam 12 godina zaposlen u osnovnoj školi u Pribislavcu gdje pomažem romskoj djeci u nastavi. Tako se valjda nekako u meni i rodio motiv, htio sam zajedno sa suprugom pružiti nekom pametnom i nadarenom djetetu uvjete da može postići maksimum u životu", priča nam Elvis o svojim motivima za udomljavanje djece. No, stvarnost je bila drukčija, pa je u njegovu obitelj stiglo dvoje djece s problemima u razvoju.



Ipak, ne djeluje razočaran. Naprotiv. Pokazuje nam drugu kuću koju je sagradio iza ove u kojoj živi. "Ovdje gore ću za najstarijeg namjestiti stan, da ima gdje živjeti dok se ne snađe i kad izađe iz sustava. Sve su ovo moja djeca, nitko od njih neće završiti na ulici, bez obzira na to do kad će biti u sustavu udomljena", odlučan je Elvis.



Ima on još motiva za udomljavanje romske djece. Ne voli, priznaje, što neki njegovi sunarodnjaci vlastitu djecu tretiraju nehumano, ne brinu se o njima, gotovo da su im samo važna zbog pomoći koju od države za njih dobivaju. "Takvi mene ne vole, govore mi da sam špijun, da ih prijavljujem socijalnoj službi. Nije mi bilo lako, ali sam se ohrabrio i rekao im da ću ih zaista prijaviti ne budu li se o djeci bolje brinuli. Dobro je kad se nekoj takvoj obitelji oduzmu djeca i zbog te djece koja će vjerojatno odrasti u boljim uvjetima, ali i zbog one druge koja ostaju. Tada Romi vide da im doista država može oduzeti djecu, pa iz toga izvlače neke pouke i počinju se bolje brinuti o njima", kaže Elvis.



Sva njegova djeca zovu ga tata, a njegovu suprugu mama. Nisu ih, kaže, na to prisiljavali, naprotiv, rekli su im da ih mogu zvati po imenima. Ali su ih djeca sama počela zvati roditeljima. Elvis ne može sakriti ponos zbog toga.



Iako smatra da je romskoj djeci bolje u romskim udomiteljskim obiteljima, o udomiteljima Hrvatima ne štedi riječi hvale. "Nakon što smo postali udomitelji, na Božić smo te prve godine došli dići darove koje Grad Čakovec svake godine dijeli udomljenoj djeci. Priznajem, do tada sam mislio da nas Rome svi mrze. A onda sam vidio našu, romsku djecu s tim Hrvatima udomiteljima, kako se grle i ljube... sav sam se naježio, skoro sam se rasplakao. Bila je to sasvim obrnuta slika od one koju sam si sam stvorio, a koju vjerojatno ima i većina Hrvata o Romima. Ima ljudi koji žele pomoći toj nesretnoj djeci i sreća da je tako jer oni inače ne bi imali priliku da uspiju u životu", priča Elvis, pa nabraja one kojima je to pošlo za rukom. Prisjeća se tako jednog Roma koji je odrastao s udomiteljima Hrvatima, a danas studira medicinu. I prva romska učiteljica bila je u udomiteljskoj obitelji, baš kao i dvije Romkinje koje u Zagrebu pohađaju studij sestrinstva ili kao jedan geodet...



I Elvis, baš kao i Dragica, ali i Marina Hoblaj, predsjednica Udruge udomitelja djece Međimurja, smatra da bi se u Hrvatskoj posao udomitelja trebao profesionalizirati, odnosno da udomitelji na osnovu toga dobivaju barem staž. Uostalom, to su učinile mnoge europske zemlje, od Slovenije, preko Austrije i Njemačke.



Hoblajevi, koji imaju petoro usvojene djece i udomljuju još troje, smatraju da bi država udomiteljima morala bar omogućiti da si mogu sami uplaćivati staž kao udomitelji, ako već ne ide drukčije. "Ovo je zapravo puno zahtjevniji posao od svih ostalih. Ovdje čovjek daje cijelog sebe i to 24 sata dnevno. Daje se i fizički, ali se daje i emocionalno i šteta što to država ne prepoznaje na pravi način", kaže Hoblaj. Njene emocije još uvijek nisu zaliječene od slučaja koji se dogodio prije nekoliko mjeseci.



Trogodišnja romska djevojčica, koju su udomili godinu i pol ranije, otišla je na posvajanje. Dok nam priča o tome jedva suspreže suze. Priznaje da se još nije oporavila od svega. "Vezali smo se uz dijete, kao uz svako dijete koje je kod nas. No, usvajatelji nas, nažalost, gledaju kao prijetnju iako mi nismo biološki roditelji i ne želimo im stvarati probleme. Međutim, onemogućili su nam svaki kontakt s djevojčicom. Poslije tog iskustva više nisam spremna uzeti malo dijete. Ovo mi je bilo prebolno", kaže nam Hoblaj.



Udomljavanje djece doista nije biznis i ne može se time baviti nitko iz takvih motiva. Pomoći djeci da pronađu pravi životni put nimalo nije lako. Ali nagrada je neizmjerno velika i nema nikakve veze s bilo čime materijalnim. Razmislite o ovome, o Dragici, Elvisu i Marini, kad se idući put budete pitali o smislu života.



Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.