Puzajući državni udar ili opet na repertoaru predstava koju smo već gledali 2001. godine

Malo tko se više i sjeća. Od te loše izrežirane masovne predstave bez happy enda prošlo je više od dvanaest godina. Redatelj je u međuvremenu završio u zatvoru, a lica glumaca – uglavnom naturščika - ni oni s najboljim pamćenjem više ne mogu dozvati u pamet. Uostalom, pokušali su isti performans reprizirati nekoliko godina poslije, ali nitko ih nije zarezivao dva posto…

A te 2001. nije tako izgledalo. Država se tresla, glavne ceste bile su blokirane, a mediji su izvještavali o «veličanstvenom skupu u Splitu na kojem se okupilo sto tisuća ljudi». Grmio je Ivo Sanader s govornice. Nije samo opominjao i prozivao, nego i vrlo otvoreno prijetio.

Želio je doći na vlast i zato je HDZ organizirao taj skup koji je po njihovoj zamisli zapravo trebao biti uvod u državni udar. Onaj puzajući. Najprije napraviš medijsku pripremu uključujući lažni intervju s tada uhićenim povodom. Namjerno pišem «povodom», jer Mirko Norac njima nije bio ništa drugo nego «povod» za cijeli onaj cirkus koji su napravili nakon što je optužen jer je, a to se danas zaboravlja, pravomoćno osuđen zbog zločina u Gospiću kada je tamošnjoj starici, čije je jedina otegotna okolnost bila krivo ime i prezime, sprašio metak u čelo i zatražio od ostalih sudrugova u zločinu da to naprave sa «svojim» Srbima, jer ako i jedan omane, «stvar nije više naša» i neće ostati «među nama». Ovi su ga, naravno poslušali. I pucali.

Haag je tražio svoje. Norac je bježao, pa se predao. A HDZ je organizirao.

I zaista, ma koliko se tadašnji premijer Ivica Račan trudio ne zamjeriti bandi koja mu je radila o glavi i to ne samo na splitskom skupu, nego i «berući kestene» pred vilom (da, vilom!) Janka Bobetka. Upeo se Račan tada smiriti strasti i održati državu na okupu. Ovi su ga pustili znajući da vrijeme definitivno radi za njih i već 2003., baš na temelju svih onih puzajućih udara koje su organizirali, na parlamentarnim izborima došli na vlast.

Situacija je danas potpuno jednaka. Samo je kontekst drugačiji. Opet HDZ koristi svoju mrežu da izvede ljude na ulicu s jedinim ciljem da se vrati na vlast. I pritom im ništa nije sveto. Ni država, ni hrvatstvo, ni zakoni, ni Ustav. Na sve su pljunuli baš jednako kao što su napravili 2001. godine. Ako netko zna kako upregnuti paraobavještajce i «staviti ih u funkciju» onda je to zasigurno bivši šef obavještajne službe i ministar policije Tomislav Karamarko.

Zato danas čitamo naslove poput «Ova Vlada tjera ljude na ulicu» ili «Opet su nas izdali» ili «Ćirilici nije mjesto u Hrvatskoj».

Zato je moguće da policajac čiju mjesečnu plaću dajemo mi, porezni obveznici, s ciljem da provodi zakone jer je zato i zaposlen, skine ploču u Vukovaru na kojem su bila ispisana imena hrvatskih institucija na dva pisma. I ćirilici, i latinici.

Zato je moguće da stanoviti Tomislav Josić umisli da je jači od države i da određuje kad se što i gdje mora napraviti i da pritom poziva Vladu na odgovornost, pa prijeti i proziva i zastupniku srpske nacionalne manjine poručuje da se «ne igra vatrom» kao i da mu ruku pritom drže tzv. braniteljske vođe poput Josipa Klemma i Mirka Ljubičića Švepsa.

Zato je moguće i da se Jadranka Kosor skine s liste počasnih građanki grada Vukovara.

Zato je moguće i da u Udbini, gdje su usred ljeta postavljene dvo-pismene table tada nitko ne reagira, ali zato nakon vukovarskog čina Karamarkove drame i ta ploča preko noći nestane. Ili danas u Vojniću.

Zato je moguće da im na pamet nije padalo osnivati stožere dok je HDZ bio na vlasti i uz pomoć istog onog SDSS-a kojem danas prijete donio odluku da ćirilica ide na table, a za koje danas tvrde da će ćirilični napisi – pazite ovo – otežati život Srbima u Hrvatskoj.

Zato je moguće i da se opet spominje 1991. i poziva na oružje i da opet cijela država počinje drhtati, iako se u Vukovaru – zajedno sa svim nevukovarcima – buni nekoliko stotina ljudi.          

Opet je to ona ista loše izrežirana predstava koju smo već gledali. Sad sve ovisi o publici.