Grebo: Nije lako osmisliti kako artikulirano voditi bunt građana

Mjesec dana od početka prosvjeda u Sarajevu se i dalje svaki dan okupi stotinjak prosvjednika, ali umjesto da privlače sugrađane, ovih dana je pokrenuta kampanja protiv ometanja prometa i blokade raskrižja između Titove i Alipašine ulice. U utorak su dvojica prosvjednika ozlijeđena i prevezena u bolnicu nakon što ih je neki nestrpljivac udario automobilom pokušavajući se probiti kroz ljude, u čemu ga policijska patrola nije spriječila. Prosvjedne šetnje održavaju se i u Mostaru, barem u njegovu jednom dijelu - policija priječi prosvjednicima da prošeću zapadnom stranom grada. Nemirno je i u Banjoj Luci, gdje zbog loše socijalne situacije prosvjeduju boračke organizacije, ali njihova je retorika drukčija od retorike prosvjeda u Federaciji. Dok se u drugim gradovima inzistira na nenacionalnom karakteru prosvjeda, u Banjoj Luci se još nadmeću tko je veći Srbin, a tko veća izdajica i koliko je tko žrtvovao za Republiku Srpsku. Vladar RS-a Milorad Dodik ipak za sve, naravno, optužuje veleposlanstvo SAD-a, tvrdeći da radi na demontaži njegove republike. Grad koji, barem iz daljine, izgleda donekle saživljeno sa svojim prosvjednicima je Tuzla, gdje su demonstranti odmakli u uobličavanju zahtjeva.

Iako se prosvjednička atmosfera donekle stišala, a prva panika političke vrhuške malo amortizirala, pa se u Sarajevu sad svi nadmeću u retoričkom ulagivanju biračima prije jesenskih izbora, ne može se konstatirati da ništa nije postignuto i da ništa nije drukčije. Plenumi koji su proizašli iz prosvjeda s početka veljače ishodili su ostavke vlade Tuzlanskoga i Unsko-sanskoga kantona, Kantona Sarajevo i Zeničko-dobojskoga kantona. Također, od početnih skupova koji su izgledali kao čista grupna terapija, plenumi su se uspjeli organizirati po tematskim skupinama koje se pokušavaju baviti konkretnim područjima (boračka pitanja, zdravstvo, rad, socijalna zaštita, raseljeni i izbjeglice, obrazovanje, znanost, mladi, unutarnji poslovi, privreda, kultura i sport, prostorno uređenje i zaštita okoliša, stambena politika, pravda i uprava, financije i promet). I dalje se inzistira da se u radu plenuma neće dopustiti nikakve stranačke igre i da ni jedna postojeća nacionalna ili prikriveno nacionalna stranka ne uživa njihovu podršku. Među uspjehe može se ubrojiti već i to što su na političare nabacili sram zbog velikih zarada i "bijelog hljeba", odnosno prava na izdašnu naknadu još dugo nakon napuštanja javne dužnosti, a među zahtjeve kantonalnim skupštinama uvrstiti smanjenje plaća i povlastica te preispitivanje postupka privatizacije. Smanjenju tenzija nije pomogao ni nedavno objavljen podatak da je BiH zemlja u kojoj raste broj multimilijunaša, pa ih je sada u zemlji 90, s ukupnim bogatstvom od oko devet milijardi dolara (premda u regiji prednjači Hrvatska s 280 multimilijunaša koji su došli u tu kategoriju ćim su zgrnuli prvih 30 milijuna dolara).

Ovih dana plenumi izlaze s prijedlozima građana za nove mandatare te ministre kantonalnih vlada. Riječ je o - malo preširokom - nizu stručnjaka, profesora i inženjera raznih profila koji uživaju ugled u lokalnim okvirima. Oni bi trebali zamijeniti stranačko postavljene premijere kantona koji su pali kao žrtva nesretnog trenutka i platili za sav nerad i uhljebljivačku politiku zadnjih 20 godina.

Plenumaši kao svoj cilj ističu rušenje vlada u svim kantonima te na razini Federacije. Govori se, također, o potrebi promjena Ustava, što neki tumače kao uspostavljanje bolje funkcionirajuće Federacije (i Republike?) BiH, dok drugi u tome vide potencijalnu opasnost za majorizaciju manjih naroda - Hrvata i Srba.

"Nešto se bitno ipak dogodilo nakon prvih prosvjeda u Tuzli, koji su bili socijalni i u kojima su sudjelovali radnici propalih firmi. Tu u supstancijalnom smislu nije riječ samo o tome tko izlazi na prosvjede; održavanje plenuma je signal da se budi neka građanska svijest. Većina ljudi koji dolaze na te plenume u Sarajevu moji su studenti, ali čini se da oni ni sami nisu sigurni koliko oružje imaju u rukama, a imaju veliko", priča nam Zdravko Grebo, profesor na Pravnom fakultetu, koji je 7. veljače, kada su gorjele zgrade prvo u Tuzli, a potom i Mostaru i Sarajevu, prvi ustvrdio kako je riječ o "bosanskom proljeću". I sam je bio redovit i na prosvjedima i na plenumima, ali iako se proljeće još drži, nije siguran kako će izgledati "bosansko ljeto", a pogotovo "bosanska jesen". Za jesen su predviđeni redoviti izbori u BiH. 

"Lako je rušiti, ali problem je što se događa sljedeći dan. Nitko nigdje na svijetu ne zna kako horizontalni bunt građana artikulirati i voditi, a ako postoji mjesto gdje je to najteže, to je BiH. Ovdje vlasti svaki opravdan bunt lako mogu pretvoriti u spin, a od početka su ovdje prosvjede pratile laži i manipulacije", objašnjava, priznajući kako bi volio da je sudjelovanje građana u prosvjedima i na plenumima masovnije. Na Sarajevskom univerzitetu je 26 tisuća studenata, a tek ih je nekoliko stotina ovaj bunt prepoznalo kao svoj.

"Volio bih ja vidjeti 50 tisuća ljudi na ulici. Ne pozivam na nasilne prosvjede, ali želio bih da se taj apatičan svijet, koji je uništen, ipak probudi. Problemi su golemi, ova je zemlja proživjela veliku ratnu katastrofu, to što su ljudi ovdje prošli je strašno. BiH jest komplicirana zemlja, ali ako ste gladni, na isti ste način gladni. Sve bi bilo drugačije kada bi postojala ta vrsta solidarnosti. Ovdje se samo govori o tri naroda, a u međuvremenu se tranzicija završava besprimjernom pljačkom u pravoj maniri prvobitne akumulacije kapitala. Isti taj narod, branitelji, otpušteni, penzioneri birali su iste ljude na vlast, i tako 20 godina",  kaže Grebo, tumačeći to ratnim traumama i strahom da ne izgube i minimum koji sada imaju.

"Moja je elementarna dužnost podržati bunt mladih ljudi bez perspektive i na taj ih način ohrabriti da ne odustaju od borbe. Pitanje je modaliteta i formi, ali ne bih volio vidjeti da se cijela stvar izgubi, presudno je da se nešto dogodi u iduća dva, tri mjeseca. Pravi problem je postoji li tu kapacitet za promjene na višoj razini. Mladi bi ljudi morali stvar uzeti u svoje ruke, netko treba preuzeti vodstvo i odgovornost", upozorava Grebo, stari revolucionar koji je, priča nam, sudjelovao u demonstracijama 1968. godine, a tada je, svjedoči, policija opako mlatila demonstrante.

Da je prosvjedni val u BiH donekle splasnuo, smatra, gledajući s distance, zagrebački sociolog Dragan Bagić, i to prije svega zbog činjenice da je provedive zahtjeve, a pogotovo zahtjeve oko kojih bi se složile različite skupine u BiH, teško postaviti. Ako ne postoji jasan cilj, jasna alternativa koja izgleda ostvarivom, motivacija za prosvjede splašnjava. Iako se to pokušava zanemariti, važna je činjenica da prosvjedi nisu u jednakoj mjeri zahvatili sve dijelove BiH i da u njima nisu jednako sudjelovale sve tri etničke skupine, tumači Bagić.

"Plenumi su pokušaj artikulacije prosvjeda s obzirom na to da se prosvjedni val proširio bez jasne artikulacije ciljeva, osim samih zahtjeva za ostavkama i nekakvim promjenama. Mislim da sami plenumi ne mogu proizvesti neke značajne strukturne promjene iz više razloga. Jedan od njih je i taj što je institucionalni dizajn BiH izrazito složen, a zahtjevi i pogledi na način rekonstrukcije jako heterogeni. Socijalni zahtjevi plenuma i prosvjeda su takvi da ih nije lako realizirati, pogotovo na kratak rok. Vrlo je upitna i unutarnja konzistentnost zahtjeva. Međutim, prosvjedi, pa onda i plenumi kao njihov nastavak, mogu utjecati na dio bosanskohercegovačkih političkih elita da ubrzaju procese institucionalnih reformi države", smatra.

Razlog za polagano gubljenje zamaha objašnjava na sljedeći način: "Čim se ti zahtjevi maknu s terena socijalnih pitanja, otvaraju se stare podjele u BiH, prije svega po etničkim linijama, ali i svjetonazorskim ili ideološkim. U takvoj situaciji splašnjava motivacija za daljnje sudjelovanje u prosvjedima".

Prosvjedi u Tuzli bili su najuspješniji, ali mogu li radnici plenumaše stvarno pojmiti kao svoje prave predstavnike? Nisu li oni ipak organizirani preko Facebook-grupa kojima se ti radnici ne služe i ne shvaćaju ih kao svoje? Drugim riječima, imaju li organizatori "bazu"?

"Kad su prosvjedi krenuli u Tuzli, oni su imali konkretne sindikalne zahtjeve. Prosvjednici su štrajkali zbog neisplaćenih plaća, ali su onda prosvjedi prerasli u nešto puno šire, a samim time i manje definirano. Te šire zahtjeve su u priču unijeli drugi ljudi, a ne oni od kojih je sve krenulo. Sadašnji organizatori i koordinatori plenuma nemaju klasičnu ulogu vodstva, pa je onda i bespredmetno razgovarati o bazi", odgovara Bagić.

Na pitanje je li sve ovo rezultat krize političkog predstavništva, odnosno mogu li pokreti koji se odlikuju time što nemaju vođe imati dovoljno snage za prave promjene, Bagić podsjeća na prosvjede koji se u zadnjih desetak godina odvijaju u Europi, a u kojima se teži izravnoj demokraciji kontra predstavničke, koja nužno uključuje neku elitu.  "To pokazuje krizu i nepovjerenje u političko predstavništvo kakvo poznajemo na Zapadu. No, pitanje je što je prava pozadina tog nepovjerenja. Lako je moguće da je riječ o nepovjerenju koje je posljedica krize ekonomske učinkovitosti tog predstavništva. Takvi se pokreti slabije javljaju u onim zemljama koje su uspjele izbjeći ekonomsku krizu, što bi značilo da takvi pokreti zapravo zahtijevaju veću ekonomsku i socijalnu učinkovitost predstavništva, a ne nužno promjenu sistema. No, to je samo hipoteza koju bi trebalo provjeriti", sugerira zagrebački sociolog.