Kao i većina mladih u Hrvatskoj, nakon diplome krenuo sam u potragu za poslom. Nakon godinu dana neuspješnih pokušaja i sitnih honorarnih poslova, odlučio sam se za opciju - inozemstvo. Ni u snu nisam očekivao da ću na kraju posao, i to još u struci (profesor hrvatskog jezika i filozofije), dobiti u nekoj drugoj zemlji, a kamoli da će ta zemlja biti Kina.
U Kinu sam došao sasvim slučajno, igrom nespretnih i sretnih okolnosti, nakon volontiranja u Konfucijevu institutu u Zagrebu, gdje sam dvije Kineskinje učio hrvatski jezik. Jednog poslijepodneva, nakon što sam završio predavanje, voditelj Instituta Krešimir Jurak upitao me želim li predavati hrvatski na Sveučilištu u Šangaju. Problem je bio što sam imao točno dvadeset minuta za odluku, a uspio sam ga nekako namoliti da mi da barem sat vremena. Bio je to ipak veliki životni korak.
O Kini sam u tom trenutku imao onoliko informacija koliko ih ima svaki drugi čovjek u Hrvatskoj. Znao sam da je riječ o najmnogoljudnijoj zemlji, da se u posljednjih desetak godina razvila u gospodarsku silu, znao sam za Kineski zid, nekoliko tisuća godina kontinuirane kulture, rižu, bicikle, Brucea Leeja... i još gomilu razbacanih ideja, predodžbi, predrasuda i mišljenja.
U roku od tri tjedna uspio sam napraviti novu putovnicu, izvaditi vizu, kupiti kartu, oprostiti se s prijateljima i obitelji te sjesti u avion. Letio sam u smjeru Šangaja.
Moram priznati da je brzina kojom se sve odigralo i pripomogla odluci da odem. Da sam imao više vremena za razmišljanje, tko zna bih li se uopće odvažio na takav pothvat.
U Šangaj sam stigao 1. listopada 2012., baš kada Kinezi slave svoj dan državnosti. Ulice su bile ispunjene ljudima koji su se slijevali iz svih krajeva zemlje da bi posjetili najveći kineski grad i ekonomsko središte azijskoga kontinenta. Kinezi, inače, u godini imaju tri važnija praznika: 1. listopada slave dan državnosti, zatim Jesenski festival, kojim obilježavaju početak kraja rodne godine, i Proljetni festival, odnosno ono što mi nazivamo Kineskom novom godinom. Svaki od tih blagdana obilježava se najmanje osam dana u kojima stotine milijuna radnika migranata odlaze svojim kućama kako bi ih proveli s obiteljima. Dio ih ide i na godišnje odmore i putovanja po Kini ili u inozemstvo.
Šangaj ima više od 20 milijuna stanovnika, tisuće i tisuće visokih nebodera i poslovnih zgrada, stotine kilometara autocesta i tračnica podzemne željeznice. Šangajci vole parafrazirati onu da je New York novi Pariz, pa kažu kako je Šangaj novi New York.
Živio sam u središtu grada u Međunarodnom hotelu za strance, a na posao u SIFT (Shangai Institute of Foreign Trade) putovao sam čak dva sata. U početku je to za mene bilo pravo malo putovanje, jer nama u Hrvatskoj treba toliko vremena da dođemo gotovo na drugi kraj države, ali s vremenom je i ono postalo dio svakodnevnog života. Podzemna željeznica je vrlo moderna i opremljena najsuvremenijom opremom i klimom, pa su putovanja zapravo ugodna i gotovo bez veće gužve.
Raditi na SIFT-u i predavati hrvatski jezik mladim studentima, koji će se nakon toga uputiti u Hrvatsku i tamo predavati kineski ili studirati na našim fakultetima, bilo je više nego zadovoljstvo. Većina njih nije ni čula za Hrvatsku, ali su zato, kao i većina Kineza, znali za naš nogomet, za Davora Šukera i slavnu nogometnu reprezentaciju iz ’98. Kad god bih rekao da sam iz Hrvatske, prvo bi počeli vikati: "Šukel!" i pokazivati palčeve u znak da je riječ o jako poznatom nogometašu.
U početku je sve bio pravi šok, ali sam ubrzo zavolio svoj novi grad, novu zemlju i ljude kojih stvarno ima iz cijelog svijeta. Ljudi koji su došli iz drugih zemalja imaju sličnu priču kao i ja – doma nije bilo posla, pa su ovdje u potrazi za boljim životom.
Nakon samo tri mjeseca rada na fakultetu, javili su mi se ljudi iz Hrvatske redakcije Međunarodnog radija Kine s pitanjem želim li raditi u Pekingu kao novinar, voditelj i lektor hrvatskog jezika. Opet sam se javio prijatelju i roditeljima – i oni su opet rekli da ne razmišljam i da prihvatim posao, jer je dobro plaćen, radit ću u struci i steći dobro životno iskustvo.
Nakon završenog drugog semestra, vratio sam se u Hrvatsku kako bih napravio novu radnu vizu, vidio roditelje, rodbinu i prijatelje. U tih dva i pol mjeseca najduljeg godišnjeg odmora obišao sam cijelu Hrvatsku, proveo uistinu lijepo ljeto i onda se 31. kolovoza oprostio sa svima, sjeo u avion i krenuo u Peking na novo radno mjesto.
Stigao sam u mjesecu koji se turistima preporuča za posjet gradu. Jesen još nije počela, temperature su ugodne, vrijeme je odlično za razgledavanje, a uistinu se ima što vidjeti. Mjesta za izlazak i druženja ima doslovce na bacanje i to za svačiji ukus, hrana je odlična. Kolegica je u jednom klubu čak čula i Severininu pjesmu! Sam više naginjem rocku i glazbi uživo, a takvih mjesta ima i više nego dovoljno.
Neke od stvari koje mi ne odgovaraju u Kini su visoka razina zagađenosti zraka, voda se mora kupovati, predaleko si od kuće (ali zato imamo skype i mailove!), ako se dogodi nešto poput vjenčanja, rođenja..., nikako ne možeš doći kući, ovdje se naši blagdani ne obilježavaju, pa nemamo ni Božića, ni Uskrsa ni bilo kojeg "našeg" državnog ili vjerskog praznika, ali zato imamo nekoliko kineskih, a s njima svaki put i slobodni tjedan.
Kina se pokazala kao vrlo dobar izbor, ne samo zbog novog iskustva u potpuno drugoj kulturi, nego i zato što vrijeme uglavnom provodim s ljudima iz cijelog svijeta, upoznajem kulture s kojima inače nikad ne bih došao u dodir. Do sada sam već slavio nekoliko novih godina - i židovsku, i "našu", i pravoslavnu, i kinesku, a uskoro i iransku. I što je najbolje, bit će ih još. Druženjem s novim prijateljima, čini se da je svijet uistinu mali, da svi imamo iste probleme, svima je dosta i političara, i politike, i svjetske krize i neprestanih ratova.
U svakom slučaju, svakome preporučam da jednog dana posjeti Kinu, ali i da okuša sreću u traženju posla, kojega uvijek ima.
A do tada puno pozdrava iz predaleke Kine!