Finska s Rusijom ima odnose koji su tek nijanse visokog intenziteta

Prije desetak dana objavljeno je opsežno istraživanje javnog mnijenja o tome treba li Finska postati članicom NATO-a. Rezultati nisu iznenađujući – kao i u vrijeme rata u Gruziji, potpora potencijalnom članstvu razmjerno je porasla, ali je, baš kao i tada, finska javnost još daleko od jasnog i pretežitog "DA".

Zanimljivo je, međutim, ovih tjedana pratiti ne samo ponovno razbuktavanje rasprave o tom pitanju, nego i neke inače neuobičajene pojave, poput opsežne reportaže s palube minopolagača finske mornarice u baltičkim vodama, objavljene u vodećem dnevniku Helsingin sanomat. Istodobno, s ruske strane granice, u Kareliji, desetak tisuća ruskih vojnika izvodi vježbe čiji je cilj podizanje gotovosti u slučaju napada izvana. Nekoliko puta posljednjih godina iz moskovskih krugova se čulo kako bi se finsko članstvo u NATO-u smatralo prijetnjom.   

Da, prijetnja i obrana vjerojatno su najčešće riječi korištene u finskom političkom i medijskom prostoru u posljednje vrijeme. Događaji u Gruziji i Ukrajini pokazuju da je korištenje vojne sile i dalje realna opcija u Europi. Neke recentne tvrdnje o aspiracijama prema drugim susjedima svakako su pridonijele nesigurnosti i neizvjesnosti. A najduža granica EU-a prema Rusiji upravo je ona finska.    

Iako su odnosi Finske i Rusije dugi i (vrlo) složeni, možda će ovdje ipak biti najbolje izbjeći brojne povijesne reference i usredotočiti se na sadašnjost, točnije na stanje nakon Krima. Podsjetimo tek da je Finska desetljećima – pa tako i od 1995., kada je postala članicom EU-a – nerijetko bila svojevrsni medij za prenošenje ruskih poruka ostatku Europe i Zapada. Ovisno o tome tko je bio na čelu Finske – Kekkonen, Koivisto, Ahtisaari, Halonen ili danas Niinistö – ali i o okolnostima, Finska je s Rusijom imala odnose koji su tek nijanse visokog intenziteta, u svakom slučaju riječ je o najkompleksnijem dijelu finske vanjske politike.

Tijekom mandata predsjednice Tarje Halonen jedan je finski komentator ustvrdio kako su "ruski dužnosnici u finskoj predsjednici prepoznali nekoga s kime mogu razgovarati, nešto poput zapadnog konzultanta ili čak terapeuta. Njihova komunikacija s ostalim susjedima je mnogo drugačija, ako uopće postoji".   

Tijekom hladnoga rata Finska je, striktno se držeći politike neutralnosti, vodila opreznu vanjsku politiku, posebice u pogledu odnosa sa susjednim Sovjetskim Savezom. Zemlja se pozicionirala kao most između Istoka i Zapada. Istodobno, finsko gospodarstvo gotovo se u potpunosti oslonilo na izvoz u Sovjetski Savez, a kada se ovaj raspao, došlo je i do nezapamćenog kraha finske ekonomije.  

Dosljednim isticanjem svoje neutralnosti i pokretanjem nekih važnih međunarodnih mirovnih procesa (poput Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi sedamdesetih), Finska je tijekom razmjerno dugog razdoblja savjesno i usredotočeno radila na jačanju vlastite prepoznatljivosti u svijetu. 

Aktualni predsjednik Sauli Niinistö, kao i svi njegovi prethodnici, često službeno odlazi preko istočne granice i od tamo prima posjete. Rusija je značajan vanjskotrgovinski partner, ondje posluje čak 600 finskih kompanija, a razmjena dostiže 16 milijardi eura. Uvođenje sankcija nije jednostavno pitanje za Finsku.  

Predsjednik Niinistö je neutralan u pitanju približavanja NATO-u, iako je stranka na čijem je bio čelu – Stranka nacionalne koalicije (KOK) – prilično otvorena u svojoj potpori članstvu i, zapravo, jedina. Alexander Stubb, prominentni član KOK-a i aktualni ministar za europske poslove i vanjsku trgovinu, najotvoreniji je zagovaratelj približavanja NATO-u te je još 2009. komentirao kako je neutralnost riječ prošlosti. Njegov stranački kolega i prethodnik na ministarskom mjestu Ilka Kanerva jednom je, komentirajući odnos Finska-NATO, rekao kako je rasprava o članstvu u NATO-u "izašla iz kamenog i ušla u brončano doba, ali je još dug put do informacijskog društva".

O NATO-u se, dakle, često govori u finskom političkom životu. Početkom 2009. tadašnja predsjednica Tarja Halonen, koja je potekla iz redova SDP-a, rekla je kako nije sklona članstvu te kako "Finska mora biti spremna snositi odgovornost neovisne nacije za svoju obranu, što je konstanta, bez obzira kojoj uniji ili savezu zemlja pripadala i ne očekuje da bi bilo tko izvana mogao upravljati obranom". 

U isto vrijeme, dakle 2009., ministar za vanjsku trgovinu i razvoj Paavo Väyrynen (Stranka centra, KESK), u članku objavljenom u najuglednijem dnevnom listi Helsingin sanomat pozivao je na očuvanje tradicionalnog imidža Finske kao neutralne zemlje. Zagovaratelje članstva u NATO-u Väyrynen je optuživao za miješanje temeljenih pojmova, govoreći da Finska više nije nesvrstana otkad je članica EU-a, no članstvo u Uniji, pisao je, ne govori ništa posebno o položaju Finske jer se ona kroz Uniju identificira sa zemljama koje su daleko i politički i geografski. Upravo je Väyrynen ovih dana u Eduskunti, finskom parlamentu, u jednoj raspravi bio izričito protiv uvođenja sankcija Rusiji. 

Obrana i uz nju vezana izdvajanja postaju sve važnija tema, koja će svakako zauzeti mjesto ususret parlamentarnim izborima 2015. Finska je također suočena sa smanjenim mogućnostima ulaganja u obranu i  tradicionalno se okreće susjedima – prije svega Švedskoj – u obrambenoj suradnji. Nordijska obrambena suradnja, Nordefco, je djelotvorna. Finska, Švedska i Norveška provode brojne zajedničke aktivnosti, sudjelovanje u ISAF-u samo je jedna od njih. Suradnja na sjeveru logična je i zbog čvrstih ekonomskih veza.

Finski je stav da Europa treba sinergiju u obrambenoj industriji, jačanje suradnje, a ne konkurenciju NATO-u. Suradnja je nužnost, a ne način za uštedu. Finska u EU očekuje više zajedničke politike te fokus na upravljanje krizama i otvoreno obrambeno tržište. U posljednje vrijeme dinamizirao se i segment nabave, pa je objavljeno da će Finska nabaviti protuzračni sustav Stinger u vrijednosti 90 milijuna eura.   

Kao i u većini slučajeva kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi, finska vlada, predsjednik i parlament vrlo detaljno (i polagano) razmatraju sve opcije. U Finskoj je široki politički konsenzus o svim bitnim pitanjima conditio sine qua non. Prošle je godine finski predsjednik u svojoj ljetnoj rezidenciji okupio stotinjak finskih stručnjaka za sigurnosna pitanja i bilo je to prvi put da se o toj problematici raspravljalo na toj razini i s toliko sudionika. Obrambena i sigurnosna pitanja u Finskoj malo-pomalo zauzimaju središnje mjesto.