Bitno je koncentrirati se na stihove, pronaći značenje, vratiti se u to vrijeme, staviti se u položaj onoga koji je preživio taj kritični moment i onda se potpuno prepustiti
"Samo je jedna Billie Holiday, a sličnosti su vjerojatno istaknute zbog pokušaja da se zapadnjačkoj publici sevdah bliže predstavi i usporedi s nekim žanrovima koji imaju određene podudarnosti"
Amira Medunjanin, slavna bosanskohercegovačka pjevačica sevdalinki, koju je kritičar Guardiana Garth Cartwright proglasio "bosanskom Billie Holliday", 15. svibnja nastupa u ZKM-u u sklopu 10. Vip Zagreb Jazz festivala. Na koncertu će promovirati najnoviji album "Silk and Stone", koji je snimila prošle godine u prosincu u maloj dvorani Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski" u izdanju hrvatske izdavačke kuće Aquarius. Album se najavljuje pjesmom i spotom "Eleno kerko", a na njemu su snimljeni sevdah standardi kao što su "Čula jesam da se dragi ženi", "Kradem ti se u večeri", "Što te nema" i "Iz banju ide šejtan devojče".
Amira Medunjanin nije jazz pjevačica, ali je bliska jazzu i surađuje s jazzistima kao što su Bojan Zulfikarpašić i Nenad Vasilić. Za nju se govori da je otišla korak dalje od pukog reproduciranja bosanske sevdalinke i da se posvetila istraživanju kreativnih mogućnosti izražavanja sevdaha, stvorivši svoj jedinstveni pristup. Neki su ga definirali kao "balkanski blues", drugi pak kao "džezirani sevdah bluzerskog okusa", a Times je o njoj napisao: "Glazba je nadmašila sva očekivanja. Dok je ugođaj uglavnom sjetan i suzdržan, Amirin glas, u kojem nema ni trunke umjetnog, glazbalo je iznimne čistoće." Budući da uz sevdah interpretira i autohtone pjesme Srbije i Makedonije, koje imaju sličan senzibilitet kao i sevdalinke, može se reći da je svojim senzibilnim interpretacijama skrenula pozornost svjetske javnosti na muzičku baštinu cijele regije.
Sevdalinku je prvi puta čula od majke, a debi je imala prije 11 godina, kada je s pjesmom "Mujo đogu po mejdanu voda" gostovala na albumu "A Secret Gate" Mostar Sevdah Reuniona. Kada su je čuli, obratili su joj se riječima: "Pa gdje si bila dosad?!” Svoj prvi album "Rosa" snimila je nakon dvije godine i za njega je dobila sjajne kritike u Velikoj Britaniji i ostalim europskim zemljama. Album je bio nominiran i za album godine. I tada je sve krenulo: koncerti, uspjeh, slava... Nakon toga je snimila još tri albuma – "Live", zatim "Zumra" na kojem je surađivala s međunarodno priznatom harmonikašicom Merimom Ključo, pruživši inovativan pristup muzičkoj tradiciji BIH, Srbije i Makedonije, te "Amulette". Njen rad je okrunjen nagradom za Najbolji ženski vokal 2012. godine, koju dodjeljuje francuska Fondacija Orange.
Na koncertima u ZKM-u u sklopu 10. Vip Jazz festivala promovirat ćete novi četvrti studijski album "Silk and Stone", koji ste snimali prošle godine u Zagrebu. Možete li ga predstaviti?
Bit ću potpuno iskrena, sve je proteklo bez većih problema. Lako smo prošli put od ideje do krajnjeg rezultata. Vjerojatno je ta lakoća bila rezultat suradnje s vrhunskim umjetnicima, a i veoma kvalitetne potpore izdavačke kuće Aquarius. Ideja se razvijala nekoliko mjeseci i sama realizacija uslijedila je odmah nakon sazrijevanja ideje. Bili smo svježi kada smo ušli u studio i sretni što možemo sve snimiti u cijelosti bez prekida. Željeli smo prenijeti na nosač zvuka, koliko je to bilo moguće, zajedničku energiju i radost koja dominira na našim živim nastupima. Ovaj put, uz Bojana Zulfikarpašića na klaviru, Nenada Vasilića na kontrabasu, Boška Jovića na gitari, pridružili su nam se i Yurdal Tokcan na udu, Hakan Gungor na kanunu i na kontrabasu Stjepan Horvat…
Uspoređuju vas s Billie Holiday, a drugi spominju sličnosti s fado, jazzom i blues-glazbom. Što vam je najvažnije u interpretaciji sevdalinki i kako postižete onu neophodnu emociju, kao da se "duša lomi"?
Rekla sam mnogo puta da je bilo kakva usporedba nemoguća. Samo je jedna Billie Holiday, a sličnosti su vjerojatno istaknute zbog pokušaja da se zapadnjačkoj publici sevdah bliže predstavi i usporedi s nekim žanrovima koji imaju određene podudarnosti. Suštinski je važno da se u potpunosti posvetim i koncentriram na stihove pjesme. Nema ništa ispred i iza toga. Pokušavam pronaći značenje, vratiti se u to vrijeme, staviti se u položaj te osobe koja je preživjela taj kritičan momenat i onda se u potpunosti prepustiti.
Poznati ste po inovativnom pristupu glazbenoj tradiciji BiH te Srbije i Makedonije. Kakva je vaša vizija sevdalinki, jeste li se plašili u zemlji sevdaha promovirati nešto drukčije od tradicionalnog poimanja te pjesme?
Mislim da su naši preci ostavili veliko kulturno bogatstvo. I zaista to moramo imati na umu kada govorimo o specifičnom kulturnom identitetu. Ako budemo cijenili svoju tradiciju i ako se malo potrudimo sačuvati i održati u životu stare, ali lijepe segmente iz naše kulture, apsolutno ćemo imati kvalitetniji život. Mene je sevdalinka fascinirala od ranog djetinjstva i mislim da to još traje. A kada je u pitanju drukčije viđenje u odnosu na tradicionalnu formu interpretiranja sevdalinke, o tome nisam puno razmišljala. Prvi album “Rosa” snimljen je na tradicionalan način. E sad, dosta je vode proteklo od 2003. godine. Kako vrijeme ide, ja sazrijevam, a i sevdalinka u meni sazrijeva. Izgleda mi kao da traži nešto novo, neki novi prostor ili drukčiji okvir.
Na kakvoj ste glazbi vi odrastali i kako se dogodio taj prijelaz prema baštini, tradiciji što nije uobičajeni put za mladog čovjeka?
Pojavom novoga vala osamdesetih godina prošlog stoljeća svi smo nekako bili sretni što ima toliko dobrih i raznolikih bendova, autora i glazbenika. To je bilo zaista interesantno i kreativno razdoblje. A ja, za sve to vrijeme, nisam se baš puno udaljavala od tradicije. Mene je to nekako vuklo istodobno. Sevdalinka mi je davala mir i tjerala me da više razmišljam o poetici i, što je najvažnije, pružala mi je mogućnost da se emocionalno izrazim. Kao da uvijek imate rezervnu varijantu. Kao da imate mjesto, neku logu, gdje možete biti sami sa sobom bez ikakvih vanjskih utjecaja.
Govori se da je sevdalinka izvorno ljubavna pjesma koju su pjevale žene čekajući muževe da se vrate iz ratova. Otkud zapravo potječe, kako je nastala i što vas kod sevdalinki najviše fascinira?
Da, to je autohtona glazbeno-poetska forma naroda Bosne i Hercegovine. Sam pojam "sevdah" u Bosni je dobio značenje čežnje, ljubavnog žara, neuzvraćene ljubavi, iako sama riječ potječe od arapskog izraza "sawda" - crna žuč. Sevdalinka je pjesma o ljubavi, o sevdahu i njezina se poetika na specifičan način bavi dubokim osjećanjima aktera u tim davnim vremenima ili opisivanju nekih važnih događaja u životu lokalne zajednice ili pjeva o gradovima. Kada uzmete u obzir da su se mnoge sevdalinke prenosile s koljena na koljeno i tako ostale stoljećima upamćene, onda shvatite kolika je snaga i ljepota svih tih pjesama, kao i utjecaj koji su ostavile na generacije prije nas. A što se tiče mene i moje fascinacije sevdalinkom, to bih vam morala otpjevati da vam na najbolji način pokažem kako izgleda ta povezanost.
Prije rata studirali ste ekonomiju, a od 1996. godine radili ste kao prevoditeljica i knjigovođa u uredu Europske komisije u Sarajevu. Što je na vas presudno utjecalo da napravite radikalan preokret u životu i posvetite se pjevanju sevdalinki?
Znate, teško je sjediti na dvije stolice. Možete probati, ali će vas uvijek nešto žuljati. Mislim da čovjek barem jednom u životu dobije šansu da pokuša poslušati samoga sebe. Ja sam bila u toj situaciji da nastavim raditi i živjeti kao i prije ili da krenem od početka u potpuno novom okruženju i potpuno drugačijoj profesiji. Naravno, potrebno je malo sreće i bolje je u tom procesu ne razmišljati gdje biste mogli završiti. Puno je lakše kada se ne opterećujete, bez obzira na poteškoće s kojima se suočavate.
Kako ste izabrali pjesmu "Mujo đogu po mejdanu voda" s kojom ste gostovali na albumu "A Secret Gate" Mostar Sevdah Reuniona" što je bio vaš prvi javni istup? Je li za to "kriv" Dino Šaran, frontmen sarajevskog benda Letu Štuke?
Ne, ja nisam izabrala tu pjesmu. Mostar Sevdah Reunion je u to vrijeme snimao album "A Secret Gate" u Mostaru i snimak je te pjesme, srećom, ušao na popis. Mislim kako je bilo planirano da violinist Nedeljko Kovačević otpjeva tu pjesmu. Ja sam ponajprije otišla u Mostar vidjeti postoji li mogućnost da se povežem s nekim od njih da snimim nekoliko sevdalinki. Dok je s Dinom Šaranom duga priča. To je ustvari početak svega. Na njegovo inzistiranje snimili smo jednu sevdalinku gdje oboje pjevamo, veoma interesantan aranžman, i oboma se to dopalo. Međutim, kako je u to vrijeme Dino pripremao prvi album “Letu Štuke”, a i ja sam radila svakodnevno, prošlo je vrijeme i nismo, nažalost, nastavili suradnju. Što ne znači da se nećemo opet naći.
Glazbeni kritičar Sunday Timesa proglasio je vaš prvi album "Rosa" albumom godine. Jeste li očekivali takav uspjeh?
Vjerujte da ništa nisam očekivala. Meni je sve to bio san jer se tada nisam bavila mišlju da se ozbiljno posvetim glazbi. Moja je namjera bila snimiti album s pjesmama koje su imale značaj u određenom razdoblju moga života. Osjećala sam obavezu to uraditi. I ništa više osim toga.
Koliko su vaši bliski suradnici kao što su harmonikašica Merima Ključo, s kojom ste radili na albumu "Zumra", zatim jazz pijanist Bojan Zulfikarpašić, pa Vlatko Stefanovski, utjecali na vaše izvedbe?
To su sve vrhunski umjetnici i svatko od njih ima svoje viđenje i drukčiji pristup tradicionalnoj glazbi. Meni je iznimno drago što sam imala priliku surađivati s umjetnicima koji dolaze iz različitih glazbenih žanrova, jer se uvijek dogodi nešto novo, nešto posve drukčije, što obično ne možete predvidjeti ili planirati. Da vam pravo kažem, sada ne bih mogla zamisliti “Jovku Kumanovku”, tradicionalnu makedonsku pjesmu, bez gitarske dionice koju je Vlatko Stefanovski odsvirao.
Puno ste nastupali na europskim i svjetskim pozornicama. Koliko je publika, koja ne razumije jezik, pa prema tome ni tekstove u sevdalinkama, razumjela poruku tih pjesama? Recimo lani na Trafalgar Squareu u Londonu? Je li doprla do njih?
Pa, iskrena da budem, nije jednostavno. Za sve treba vremena, i malo truda. Što se tiče Londona, to nije problem, jer je publika već dobro upoznata s raznolikošću kulturne baštine jugoistočne Europe. Opet, s druge strane, za nekoga tko ne dolazi s ovih prostora da uđe u samu bit ove poetike vrlo je teško ako ne znate jezik. Ali, vjerujte mi na riječ, to i nije toliko važno. Ljudi na koncertu osjete poruku pjesme kakva god ona bila. Glazba je univerzalni jezik i stvarno ne postoje nikakve prepreke kada je volite. Evo uzmite na primjer portugalski fado. Svojom neponovljivom interpretacijom Amalia Rodrigues natjerala me da naučim njezine tekstove pjesama kao i značenje. Jednostavno, kada vas nešto obori s nogu, ništa drugo ne preostaje nego da saznate o tome što više možete.
Jednom ste prigodom izjavili da ste radeći za Europsku komisiju imali priliku upoznati veliki broj ljudi iz Europe koji su dolazili u BiH s percepcijom Bosne kao polutamnog vilajeta poharanog ratom. Kakve su šanse da se BiH nametne Europi sa svojom sevdalinkom kao dijelom svoje kulture i tradicije?
Ja to promatram iz svoje perspektive, jer kad hoću upoznati neku drugu kulturu, narod ili regiju, uvijek želim saznati više o njihovoj glazbi, tradiciji, o njihovu načinu života. Kada dođem u neki grad, gdje nikada nisam bila, odem prvo popiti kavu, pa onda do pijace vidjeti što ima, pa onda prošetam gradom da vidim kako narod živi… Ja bih voljela kada bi sevdalinka imala malo veći utjecaj, ali za to je potrebna strukturirana potpora. Malo želje i mnogo truda moglo bi dati rezultate. Bilo bi dobro kada bi bilo više izvođača s ovih prostora na world music sceni.
Kako danas sevdalinka kotira u bosanskohercegovačkom društvu? Je li i dalje bitna za bosanski identitet, koliko je aktualna?
Sigurno da je veoma važna. Ali, isto tako je teško vrijeme za bilo što što nije od životne važnosti. Ekonomska situacija u BiH još je veoma loša, tako da su prioriteti u zemlji uglavnom vezani uz smanjenje nezaposlenosti i deficita. Ali, pojavljuju se mladi interpretatori koji daju svježinu i svoje viđenje sevdalinke. Ono što im je potrebno je potpora šire zajednice, jer, prije svega, njihovo vrijeme dolazi i svi moramo pomoći koliko god je to u našoj moći.