Za ovo nije trebao ići na Yale

Doveden je kao zvučno pojačanje. Najavljen kao prava zvijezda. Čovjek od kojeg se očekivalo čudo. Pa kako i ne bi? Lazar Krstić svojedobno je na američkom sveučilištu Yale proglašen najperspektivnijim studentom treće godine. Osnovao je tamo Društvo europskih studenata i vrlo brzo postao član jednog od elitnih bratstava Delta čiji su, čisto da znate, članovi bili i otac i sin Bush te Bill Clinton.

Dakle, zlatna mladež, rekli bi kod nas, s tim da je Krstić volio zagrijati klupu. Diplomirao je matematiku, etiku, politiku i ekonomiju, završio nekoliko dodatnih programa Yalea i dobio usput četiri nagrade, govori isto toliko jezika, a proveo je i niz istraživanja po različitim europskim državama.

Odmah po završetku studija ovom Nišliji karijera je tekla također silovito, pa je vrlo brzo dogurao do pozicije financijskog stručnjaka ultrajake konzultantske kuće McKinsey. Lanjskog ljeta, sa samo 29 godina, postao je srpski ministar financija. U nepunu godinu dana prošao je tako dvije vlade – najprije Ivice Dačića, pa potom Aleksandra Vučića – da bi sada postao specijalni savjetnik premijera Vučića, koji ga je, uostalom, i doveo u vladu.

Krstić se odmah nakon završetka studija poželio vratiti u Srbiju. Razlog, naravno, nije činjenica da bi u Beogradu imao veću plaću nego u New Yorku. Štoviše, primanja u McKinseyu ne mogu se usporediti s ovim što imamo u regiji. Krstić se, naime, vratio jer se u Yaleu obrazovao za budućeg lidera. To je sveučilište, uostalom, i poznato upravo po proizvodnji budućih čelnika, ne samo u SAD-u, nego i po svijetu, pa ne čudi što se odmah nakon diplomiranja samoinicijativno obratio tadašnjoj srpskoj vladi koja nije bila zainteresirana za usluge ambicioznog mladca s viškom američkih veza, ali i manjkom iskustva i godina.

Vučiću je, međutim, bio zanimljiv. Ne samo zbog prve, nego i zbog druge činjenice. Amerikanci su Vučiću iznimno važni. Po Srbiji kolaju kuloarske priče da su mu baš oni izdašno financirali predizbornu kampanju na kojoj je premoćno pobijedio. Osim toga, narod k'o narod, voli pompoznost, pa je Vučić Krstića predstavio kao "mladog srpskog genija" koji će izvući državu iz blata u kojem se valja evo već gotovo 25 godina. U malograđanskim, zapravo zatucanim provincijalnim sredinama kakvo je ovo područje bivše Jugoslavije, svaki čovjek koji dolazi iz zapadnog svijeta s takvim referencama doživljava se ili upadljivo omalovažavajuće s iskrenom dozom prezira, jer "što si došao ovdje pametovati", ili ga se tretira kao neupitno božanstvo koje se spustilo s neba da bi objasnilo što nam je i kako raditi.

Nešto slično napravila je i koalicijska vlada nakon pada Slobodana Miloševića. Oni su iz Pariza doveli mladog i uspješnog Božidara Đelića, također kadar iz McKinseya, koji je kasnije postao i potpredsjednik vlade, ali nikakvog posebnog traga nije ostavio nego se prošle godine vratio u Francusku, gdje mu je ponuđena funkcija izvršnog direktora jedne od najprestižnijih svjetskih investicijskih banaka Lazard.

Radio je tako Krstić neko vrijeme. Praktički se može reći da više nije radio nego što je radio, jer nepuna godinu dana unutar koje su stali i izbori nijednom ministru financija na svijetu nije dovoljna ni da započne posao, a kamoli da ga dovrši.

I onda je izgorio. I to na prvoj težoj stepenici. Evo, naime, kako je nesuđeni srpski lider nakanio reformirati Srbiju: "Tražio sam da se provede težak program, nezamisliv za naše uvjete, a samo neke od njih su smanjenje mirovina od 20 posto minimalno, smanjenje plaća u javnom sektoru od najmanje 15 posto, otpuštanje u iduće dvije godine 160.000 ljudi i ono što nakon poplava moramo napraviti je odmah povećati cijenu električne energije 30 posto."

Za ovakvu reformu zaista nije trebao ići na Yale. Bilo je dovoljno tek iz Niša potegnuti u Beograd pa poput mu v. d. nasljednika Dušana Vujovića završiti tamo Ekonomski fakultet i rezanja skratiti na "tričavih" 10 posto niže plaće i mirovine, kako je u ponedjeljak predložio.