Sve je još u kolovozu lani izgledalo jako dobro za Lamelu, a onda igrački fijasko: AVB i njegova koncepcija nogometa, 'gomilanje igrača istih karakteristika', engleski ni zucnuti, velika očekivanja, ozljede, Tim Sherwood, leđa, otmica mlađeg brata... Foto: tottenhamhotspur.com
Érik Manuel Lamela (r. 1992.) ispratio je svršetak Svjetskog prvenstva pred televizorom i definitivno zaključio turbulentno razdoblje svoga života iz sjevernolondonske perspektive. A ta perspektiva nije nimalo jednostavna. U njoj se, naime, ogleda čitav nogometni svijet.
Još se lani u ovo vrijeme mogao okladiti da će biti u sastavu Argentine. Možda ne baš u prvih jedanaest, ali u kadru za Svjetsko prvenstvo svakako. Skupio je par nastupa otkad je Alejandro Sabella postao selektor 2011. Ako mu se prilika ukaže, mislio je tada, neće je propustiti.
Jer, išlo ga je drugu sezonu u Romi. Napadački nogomet Zdeněka Zemana, sve se nekako posložilo, asistencije, golovi, pozivi u reprezentaciju. Francesco Totti je javno izgovarao rečenicu da je njegov nasljednik napokon pronađen. Aklimatiziran i zadovoljan, u dvadeset i drugoj godini života, ulazio je u najvažniju sezonu svoje karijere, onu pred Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
Dotad i nije imao previše sreće. Nakon dvije godine u prvoj momčadi River Platea (da, i nakon bolnog ispadanja u drugu ligu), prešao je u Romu 2011. za 12 milijuna eura. Prva sezona nije bila ništa posebno. Malo se mučio s trenerskom vizijom Luisa Enriquea, da, tog istog Luisa Enriquea kojemu je povjerena nova Barcelona. Nekad je Érik Lamela zamišljao da je Barcelona kraj svijeta.
Posljednjih se godina lakše nosi s Barcelonom u sebi. Bio je dvanaestogodišnjak kad je Barcelona ponudila njegovu ocu 120 tisuća eura na godinu (navodno su interes pokazivali i Real i Sevilla), selidbu u Kataloniju, stan, posao i školovanje djece (Erik je srednji od trojice braće). Dvanaest je godina imao Lamela kad su televizije snimale priloge o čudu od djeteta koje misli da je rođeno samo zbog nogometa i za nogomet i koje, poput Maradone, želi biti svjetski prvak. Uprava Rivera reagirala je racionalno, obitelj je otklonila ponudu i ostala u Buenos Airesu.
Dakle, sve je još u zadnjem tjednu kolovoza prošle godine izgledalo jako dobro za Érika Lamelu. A onda je Gareth Bale prešao u Real, Spursima je falio "colpo grosso", sportskog su direktora ionako zaposlili iz Rome i Lamela se preko noći, nevin od svakoga znanja, za 30 milijuna funti zatekao u sjevernom Londonu kao zamjena za Balea.
Teško je u Garethovu dresu jer dres ne trči i ne zabija sam od sebe. Umjesto potvrde, dogodio se igrački fijasko. AVB i njegova koncepcija nogometa, "gomilanje igrača istih karakteristika", engleski ni zucnuti, velika očekivanja, ozljede, Tim Sherwood, leđa, kraj sezone već u kasnu jesen 2013., otmica mlađeg brata u Buenos Airesu... Sabellin popis argentinskih igrača za Svjetsko prvenstvo imao je, zbog različitih razloga, tri zamjetna izostanka. Ne, nisu to bili Zanetti, Cambiasso i Milito, čuveni "Trio Stanley Matthews", njihovo je vrijeme ionako isteklo, nego Carlos Tévez, Javier Pastore i, naravno, Érik Lamela.
Triput je Érik Lamela skočio i opsovao pred televizorom te nedjeljne večeri, kao što je više puta zakolutao očima čitajući komentare finalne utakmice sljedećih dana. Jer jedan je prizor trebao biti njegov: onaj u sedmoj minuti prvog produžetka kad je Rodrigo Palacio umro od straha pred Manuelom Neuerom i promašio zicer. Tu je, s obzirom na stanje stvari prije jedanaest mjeseci, morao biti on.
Doduše, pomislio je Érik Lamela, umirali su i Nijemci od straha početkom drugog poluvremena, zreli za ..., ali toga se nitko više ne sjeća. Baš kao što su svi zaboravili poneku fusnotu uz taktičku genijalnost Joachima Löwa, osobito onu o sretnoj okolnosti da je Garayevo rame dotuklo Kramera ili pak onu, osobito izraženu u hrvatskim medijima, kako je inteligentno uveo Andréa Schürrlea u prvom poluvremenu da bi mu to ovaj vratio ključnom asistencjom u drugom produžetku. Ideja zbilja jača i od petogodišnjeg plana u zlatno doba socijalističke privrede.
Jasno je bilo Ériku Lameli da stvari ne izgledaju dobro još oko 70. minute. Nedostajalo je snage, manjkalo ideje, Leo je povraćao, Mascherano nije mogao sve, Agüero zapao u ozbiljnu nogometnu amneziju. Netko je morao kiksati i karta je, kao i uvijek, pala na Martína Demichelisa koji je, umjesto da pokrije igrača, odlutao na blok prema korner-liniji.
Kolutao je očima Érik Lamela čitajući sljedećih dana kako je sistem pobijedio genijalnog pojedinca, jer nije vidio ni sistem ni genijalnog pojedinca, nego odličnu utakmicu ravnopravnih momčadi. I najviše ga je nerviralo kad su se javljali likovi koji su govorili o dekadenciji igre, a čitavu su karijeru odigrali kao obični panjevi. Nervirao ga je i drugi komentatorski ešalon, onaj koji još misli da na Copacabani postoji jedanaest nepoznatih genijalaca koje treba samo uloviti mrežom i dovesti na natjecanje da uzmu titulu.
E, da je samo mogao zaigrati... On i još par njih, na primjer Manuel Lanzini, mlađi od njega godinu dana, koji je u Riveru, nakon posudbe u Brazil i nešto klupske konfuzije, zgrabio Lamelin dres s brojem 10 i odveo klub do titule nakon najgoreg razdoblja u povijesti.
Početak ljeta proveo je Érik Lamela u Buenos Airesu. Sam je odradio ozbiljne pripreme, Riverova vrata bila su mu otvorena. Još su se tada mogle čuti glasine da odlazi u Inter ili Juventus za cijenu upola manju od one što ju je dosegnuo prošlo ljeto. Onda se sve naglo smirilo, novi trener Spursa postao je njegov sunarodnjak Mauricio Pochettino koji je u par škrtih izjava nagovijestio da će upravo Érik Lamela biti jedan od ključnih igrača sljedeće sezone. Izgleda da su mu obećali i nešto komocije u vremenu dok ne posloži momčad za Ligu prvaka. Ok, još jednom isto.
Stvari su takve kakve jesu, zaključio je Érik Lamela, gledajući svijet iz sjevernog Londona nešto drukčijim očima na svršetku ozbiljno turbulentnog razdoblja u svome mladom život. Adebayoru su dijagnosticirali malariju, novi stadion je dobio zeleno svjetlo, BAE je još u klubu, Tottenham kreće na američku turneju, u petak je prezentacija dresova za sljedeću sezonu. Under Armour je ozbiljan proizvođač, nisu uzalud detektivi u Žici (The Wire) nosili njihove majice. Baltimorska firma za baltimorsku policiju. Eh, Žica, pomislio je usput Érik Lamela, svjetski prvak među serijama, zadugo i zauvijek.
Oni hohštapleri iz susjedstva kupuju ozbiljne igrače. Nakon Alexisa Sáncheza, navodno je sve dogovoreno sa Samijem Khedirom. Puma im je skrojila nove dresove, pa sad i Santi Cazorla izgleda kao da je Sulley Muntari ili Wilfried Bony. Ma, kako god, zna Érik Lamela, ionako će se oko nove godine pretvoriti u bolnicu (Wilshere će ziher prvi stradati), spasti na Artetu i Flaminija, krenuti nizbrdo i koprcati se oko četvrtog mjesta.
Dosta se ovih dana govori i o Dejanu Lovrenu, jedinom igraču kojeg je Roberto Soldado, drugi "flop of the season" velikog šopinga Tottenhama za Baleov novac, uspio predriblati za čitavo prvenstvo. Momak vrijedi kao Hummels ili Vertonghen (Lamela misli da je Belgijanac precijenjen), a glava mu je navodno već u Liverpoolu. I taj Liverpool kupuje kao da su Spursi prošle sezone. Samo neka kupuju, pomalo će zlurado u sebi Érik Lamela, ne uspijevajući sagledati nevidljivu ruku koja navodno ravna slobodnim tržištem.
Od gledanja nogometa bolje je samo kad ga igrate, zaključuje Érik Lamela, i zamišlja novu Argentinu, Rusiju 2018. i sebe kako...