Građani, izgleda, ipak nisu budale s OIB-om, iako ne nedostaje onih što upravo s tim računaju. Dobro, uvijek se nađu spremni da im, tim što računaju, pokažu kako nisu skroz pogriješili u procjeni, ali ih, eto, nekim čudom i na svu sreću, nema dovoljno da pokrenu masovnu prodaju one stvari pod bubrege ili ambicije pod krinkom navodno veće demokratizacije društva.
U one što računaju s kolektivnim sljepilom i usputnim nerazmišljanjem spada Željka Markić, jedna neviđeno aktivna, uporna žena i živi dokaz da se za samopouzdanje treba izdavati oružani list ili kakva slična potvrda nadležnog organa.
Zapela je, dokazujući kako upornost nije uvijek vrlina, već često i oblik dosađivanja, Željka Markić da promijeni izborni sustav u Hrvatskoj, pa zbog toga krenula u prikupljanje potpisa za referendum. Nakupila ih je, nije da nije: više je imena na Markićkinim listama, nego stanovnika Zagrebačke županije, no, kažu, nije joj dovoljno. Da ima potporu cijele Splitsko-dalmatinske, e to bi već bilo nešto drugo, normalno gore.
Dok se „U ime obitelji“ bavilo poslovima u ime izbora, tu blizu, u Bosni i Hercegovina, izborna kampanja se približila svome kraju. Za koji dan, dvanaestog listopada, će i izbori, opći, za oko dvanaest – trinaest razina vlasti, trideset osam parlamenata, tri člana Predsjedništva i, valjda, nije nemoguće, Bosna je to, zamjene za povrijeđene nogometne reprezentativce – Seada Kolašinca, Sejada Salihovića i Ermina Bičakčića.
U Majci Domovini Svih Svjetskih Apsurda, nitko se, naravno, nije ni počešao zbog pokušaja „obiteljaša“ (ili se kaže obiteljlija; možda i obiteljaca, obiteljana...jezik je čudo, je li tako, tako je) da uvedu takozvano preferencijalno glasanje i smanje izborni prag na tri posto. A nije, jer nema razloga: sve za što se zalaže Željka Markić je, manje – više, više nego manje, prepisano iz izbornih zakona i pravila u Bosni i Hercegovini u kojoj pripadnici tri konstitutivna naroda i nacionalnih manjina, vrsta raznih, komada nepoznato, na biračkim mjestima ne dobivaju listiće, već cijele bilježnice.
Razina vlasti je, rekosmo prije nekoliko stotina znakova sa proredom, kao da je BiH veličine Indije, parlamenata i zastupnika bezbroj, a liste su otvorene i građani, kao, glasaju za kandidate, ne za stranke, preuzimaju odgovornost za birane zastupnike i dužnosnike i onda, nedjelja je, jebi ga, idu prati automobile proizvedene dok je Hristo Stoičkov vodio Bugarsku ka polufinalu Svjetskog prvenstva u nogometu, a ključno pitanje u bosanskohercegovačkom društvu bilo može li se četveročlana obitelj najesti od jedne konzerve ribe iz humanitarne pomoći i, naravno, kako.
Da, ponovit ćemo, skratiti, pojasniti, pa citirati: u BiH je izborni sustav najbliži onome zbog čega je Željka Markić zapela da organizira još jedan referendum. Evo, uostalom, što kaže „Vodič kroz opće izbore za 2014.“: „Otvorene liste nude mogućnost biračima da izaberu jednog ili više željenog kandidata unutar stranačke liste. Dajući prednost određenim kandidatima sa liste za koju glasaju, birači mogu uticati na raspored kandidata, te na taj način odlučiti ko će biti izabran na određenu poziciju... U raspodjeli tzv. direktnih mandata učestvuju samo oni politički subjekti koji pređu izborni prag od 3% dobijenih glasova u datoj izbornoj jedinici. U raspodjeli kompenzacijskih mandata učestvuju stranke i koalicije koje su prešle prag od 3% na nivou entiteta bez obzira da li su dobili direktan mandat“.
Svašta su međunarodni dreseri bosanskohercegovačkih naroda donijeli u tu malu, nesretnu zemlju, pa i izborna pravila koja su, je li, trebala povećati demokratski kapacitet društva, onemogućiti stranačkim liderima da kontroliraju raspodjelu mandata, pružiti građanima priliku da izaberu nekompromitirane, ratnom prošlošću neopterećene, nekorumpirane, sve u svemu, najbolje kandidate, omogućiti ulazak u politički život onima koji nemaju bogate donatore i izgrađenu stranačku infastrukturu... I? I, normalno, opet se pokazalo kako ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave.
Uglavnom, zahvaljujući takozvanom preferencijalnom glasanju i niskom izbornom pragu, ima po raznim parlamentima u BiH neviđenih idiota, pojava za koje nije sigurno da li bi prošli psiho test za prometnu dozvolu, kolosalnih neznalica i likova sigurnih kako je četvrto slovo abecede d. No, oni su zapravo nus pojava ovakvog sustava, često prolazna nepogoda, karikature koje su uskočile u prazan prostor dok se politika gadila pristojnom svijetu.
Za sve ove godine otkako se, kako se to kaže, preferencijalno glasa, nije se zapravo desilo ništa što se ne bi desilo da su izborne liste ostale zatvorene. Parlamentarni život u BiH je, kao i u Hrvatskoj, predstava za mase, dok se ključne političke odluke donose u stranačkim vrhovima i na međustranačkim dogovorima. Pri tome, krajnje je jednostavno riješen mogući problem s izborom onih koji ne uživaju podršku partijskih lidera, ali nisu mrski puku: takvi se uopće ne stavljaju na liste. Umjesto njih, tu su spremni na trgovinu principima i simpatijama u ime mandata. Pozicijom se, naime, plaća odanost i spremnost da se na kongresima i stranačkim saborima, kuloarskim radnjama i primjenom istog sustava na nižim nivoima vlasti, osigura podrška aktualnom stranačkom vodstvu.
Jednostavno kazano: kada se interesi isprepletu, nema tog izbornog pravila koje ne može poslužiti njihovom ostvarivanju. Tako i zato se, dakle, kroz privid mogućnosti da građani biraju zastupnike koje žele, zapravo nastavlja stara, u Hrvatskoj uobičajena praksa, i to, ako ne istim, onda sličnim sredstvima. No, ako se, nekim čudom, ipak desi da neželjeni stranački kolega dobije neočekivano visok broj glasova tada bude - ništa.
Kome nije jasno, neka se sjeti posljednjih izbora za Europski parlament i Tonina Picule, upisanog nisko na listu Kukuriku koalicije. Taj je Šibenčanin, podsjetimo, dobio najviše glasova, odmah zatim dao pet – šest velikih intervjua o situaciji u SDP-u, popio više kava s kolegama, jednako nezadovoljnim načinom na koji Zoran Milanović vodi stranku i otišao među onih sedamsto i nešto deputata što brinu o boljem sutra svih nas u Uniji. Zoran Milanović je, ako netko pita, dobro i tamo je gdje je i bio. Piculi je, u najkraćem, direktna podrška osigurala lijepu plaću i dug mandat u inozemstvu, a njegovim biračima ništa. Baš ništa.
Shvatilo je to, očito, devedesetak posto građana Hrvatska koje je Željka Markić pokušala uvjeriti da trebaju prvo vjerovati njoj, pa svojim očima ili iskustvima iz susjedstva, iz zemlje u kojoj se u praksi više puta potvrdilo da nikada nije do sustava, već je uvijek do ljudi. Kako onih najgorih, tako i pristojnih. Jer, dok se drugi premišljaju, prvi koriste prilike bukvalno shvaćajući pravo svih da biraju i budu birani. Naročito ovo drugo.