Addio Pola! Ima zemlje za pisce, a sajma za knjige

Dodjelom Knjižne, ne književne, nagrade Kiklop u jedanaest kategorija, završen je u nedjelju četrnaestog prosinca, San(j)am knjige u Puli, dvadeseti po redu. Odrastao je tako, a nije narastao, Festival knjiga i autora u Istri i baš to što nije narastao može mu se, ma mora, upisati u vrline kojih svakako nema malo.

Tko je bio na drugim, ogromnim sajmovima što se održavaju na površini Šibensko-kninske županije, zna razliku između odrastanja i narastanja. Tko nije... valjda je vidio „Titanic“ – ne brod, naravno, već film Jamesa Camerona.

Netko je poodavno, nakon što je izašao iz kina upitan kakav je film,  odgovorio: „Impresivan“. I fakat, Cameron je potrošio golem novac, snimio produkcijski isti takav film, pa je ispalo da se o njegovom djelu i ne može govoriti onako kako se, inače, govori o filmovima. Što je, valjda, sasvim u redu kada je već u glavnoj ulozi brod.

Igra brojki je omiljena zabava organizatora kojekakvih sajmova, bez obzira na mjesto radnje i godine tradicije. Problem je što svi ti četvorni metri sajamskog prostora, broj naslova i posjetitelja i... i još nešto što se već računa, živu čovjeku znače koliko i ona izvješća s burze iz kojih bi se, kao, trebalo razumjeti da strelica u određenoj boji govori tko je danas bogatiji nego jučer, a tko je bliže suicidu nego poslovnom uspjehu.

Imaju sajmovi, razni, pa i knjiga, veliku manu - toliki su da dok se pogode prava vrata, iz memorije izvjetri pola onoga zbog čega se došlo. Bauljaju onda posjetitelji u jednom pravcu, pisci u drugom, nakladnici se grupiraju, dok ljupke hostese padaju s nogu objašnjavajući zainteresiranim put do mjesta toga i toga: lijevo, pa lijevo, onda pravo, zatim desno kod press centra i opet pravo, sve tako do hodnika... e, u njemu treća vrata vode do balkona velikog kao trafika, gdje se može pušiti. Iza četvrtih je WC.

Možda je, bit će i da jeste, nekome sve to skupa drugačije, jednostavnije, ali meni je, kada god me odvelo na kakav narasli sajam, uvijek bilo kao da sam maloprije izašao iz kina, nakon „Titanica“: impresivno, svakako. I daleko. Praksa je, uz ostalo, da se sajmovi, oni narasli, održavaju na za to predviđenim mjestima, udaljenim od bilo kakvog oblika života kao Bosna i Hercegovina od članstva u Europskoj uniji. Ima to, naravno, stotinu i jedan praktičan razlog, ali i poneki nepraktičan. Ugodnije je, jednostavno, popiti kavu s nekim među domaćim svijetom, makar ga ne razumjeli, i s boljim pogledom od onoga na štand sa slikovnicama za djecu do četiri godine ili knjigama iz Saudijske Arabije.

U Puli je sajam, festival, kako ga još službeno nazivaju, knjiga i autora, s naglaskom na autore, pa se to sve spojilo na najbolji mogući način: događaj je koliko pulski, toliko knjiški i još toliko autorski. U prijevodu, održava se na mjestu na kojem se odmah saživi s gradom, jasnim konceptom ne odmiče od davno i povisoko postavljenih standarda i još se na pisce pazi toliko da su na sajmu, ali – krajnje uvjetno rečeno - kao da nisu, pa i kada rade, u gradu su, među svijetom. I bit će da svi imaju koristi jednako, pa se navršilo cijelih dva desetljeća od prvog, s tendencijom da se na istom mjestu i u isto vrijeme dočeka još toliko – za početak.

Jasno je, valjda, iz maloprije rečenog, kako Magdalena Vodopija ne troši tuđe novce da bi odabrani tri puta dnevno jeli, jednom u deset dana nešto pročitali posjetiteljima i kućama otišli kao iz kakvog austro-ugarskog sanatorija: oporavljeni, odmorni i knjigama natovareni.

„Ono što publika uglavnom ne vidi, a na što sam posebno ponosna stručni su programi i radionice Sajma. Bez struke: urednika, prevoditelja, knjižničara, organizatora festivala, izdavača i bez njihovih povezivanja nema ni kvalitetnog sajma ni književnog festivala, ni dobrih međunarodnih veza kojima svi težimo. Dugogodišnji rad na tome da postanemo 'dio svijeta' najviše se očituje kroz Fellowship program Kumpanija od Libra/Book Folks i Međunarodnu konferenciju Nakladništvo – trendovi i konteksti koju ostvarujemo u suradnji sa Sveučilištima u Zadru i Osijeku. Knjižničari se okupljaju na Nultome danu već četvrtu godinu, a program stvara struka: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Odjel za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru“, piše direktorica Sajma Magdalena vodopija u „The Bookdreameru“, reviji pulskog festivala.

„...O tome sam razmišljao kada sam u nedjelju popodne zakoračio u oblak dima po backstageu  književnoga sajma u Puli, meni nesumnjivo najdraže literarne priredbe, koja ljetos slavi svoju dvadesetu obljetnicu. Nešto rockerskoga je u njoj, malko zato jer se odvija tik do znamenitoga rock kluba Uljanik, malko pak stoga jer je direktorica Sajma Magdalena Vodopija, uza sve ostalo, kći legendarnoga Boška Obradovića, pulskoga pjesnika i suosnivača kultne pulske rock skupine Atomsko sklonište,  a još ponajviše zato što tu vlada pravi rockerski backstage, sa svim tim pušačima, žesticom i ambientom  koji uz to ide. U tom backstageu naprosto morate oćutjeti da su nj prije već vas ulazili Orhan Pamuk, Umberto Eco, Mirko Kovač, Boris Pahor, Claudio Magris i Slavenka Drakulić, da su tu nekoć viđani  Bora Ćosić, Peter Esterhazy, Abdulah Sidran i Tomaž Šalamun, da su za jednim stolom ispijali biske Boris Dežulović i Predrag Lucić, a Irwin Welsh pivo, ili da su Miljenko Jergović i Ante Tomić tu upoznali Aleka Popova i Oksanu Zabužko. Vonj dima cigarete je upravo redovni vonj povijesti, vonj naših maglenih sjećanja na dobra i loša stara vremena, i tih nekoliko cigareta što ih zajedno popuše gosti, novinari i organizatori, možda bolje od ičega pomaže steći osjećaj da se nalazite u domovini knjiga... Da bi ljudi opet počeli čitati knjige, trebalo bi opet usporiti svijet, što je na žalost nemoguće. No nekima to barem na trenutke uspijeva, a nekima to uspijeva već cijelih dvadeset godina. Možda je to tek na nekoliko dana godišnje, možda je to tek privid, tek koprena od dima, na kojega nismo više navikli, ali pulski književni sajam, Sa(n)jam knjige u Istri, je bez dvojbe jedno od rijetkih mjesta, gdje  bi se čovjek usudio kladiti da će literatura živjeti vječno“, napisao je jedan od ovogodišnjih pulskih gostiju, slovenski pisac i redatelj, Goran Vojnović i, naravno, pogodio.

Tajna Pule, ove knjiške Pule, je u tome što nikada knjigu nije izjednačila s bananama, instant kavom, šunkom u ovitku, kineskim ukrasima za bor i kremama za ruke i pete; s mješovitom robom svake vrste i po akcijskim cijenama, a pisce, posljedično i sukladno ideji da se i tekst mjeri profitom, a ne sadržajem, s neposrednim proizvođačima teksta koje se nikada ne može dovoljno potplatiti i podcijeniti, jer će oni, u egzistencijalnom i svakom drugom strahu, trpjeti dok ne skapaju.

Kako je sve drugačije nego vjernici tržišta vole i žele, toliko je i dobro, bez obzira na stotinu i jedan razlog zbog kojeg je hrvatsko nakladništvo na samrti, a kupovna moć čitatelja odavno klinički mrtva. Da, onako je kao što je napisao Goran: tamo, u Istri, čini se da će literatura živjeti duže i od „Hajduka“ – vječno, pa još malo duže.

Opet se, eto, dvadeseti puta za redom, u Domu hrvatskih branitelja skupljao ozbiljan svijet, u centralnom programu se razgovaralo o onom ratu što su ga zvali Velikim, sve dok nije započeo Drugi, strip je, barem na nekoliko dana, dobio svoju ulicu, autori su čitali autore... trinaest programa započelo je i završilo za deset dana prosinca i okupilo puno, jako puno dobrih autora. Bili su, dakle, u Puli mnogi, Paolo Rumiz i Ljudmila Petruševska, Nina Bunjevac i Robert Donia, Igor Kordej i Claudio Magris, Marko Vešović i Ivan Lovrenović, Dragan Markovina i Alen Mešković, Dževad Karahasan i Dragan Velikić... i još mnogi, mnogi drugi, od kojih su, opet mnogi, u Puli kao na jedinom mjestu gdje trebaju biti.

Da, bili su tamo i predsjednik Ivo Josipović i ministrica kulture Andrea Zlatar, a da nekim čudom nisu, opet to o Sajmu ne bi govorilo ništa loše, kao što nije bilo bolje jer je Sa(n)jam knjige imao „visoke goste“. Dovoljno je, rekoh, odrastao i, na svu sreću, nije narastao, pa da se o njemu govori kao o svakoj drugoj megalomanskoj manifestaciji, dovoljnoj sebi. Kao o „Titanicu“...