"Ne misliš valjda da ćemo morat' postat' ljevičari?"

Socijaldemokracija. Koja lijepa riječ. Sve zvuči. Vokala koliko hoćeš. Sve pleše, uživa samo u sebi koliko fino leži u ušima.

I politički, ništa manje. Samo pogledajte: socijalno hoće reći da je društveno, da će pomoći gospodinu/drugu kojem, eto, ne ide. Koji je nezaposlen, koji je blokiran na računu, koji je invalid ili pripadnik neke manjinske zajednice, nacionalne, seksualne, neke treće, koji je bolestan, pa ne može sam. Društvo će mu pomoći. Društvo, to smo svi mi.

Demokracija, to hoće reći da nećemo pomagati tako da odluči jedan čovjek ili njegov komitet, nego da ćemo zajednički, većinom glasova, doći do odluke da pomognemo, najprije društvu, kolektivu, a onda i pojedincu.

Zato je socijaldemokracija lijepa riječ. Zvuči i vokalno i moralno.

E, ali nije!

Socijaldemokracija, barem onako kako je shvaćaju hrvatski socijaldemokrati – i tu, da se razumijemo, nisu nikakva iznimka u odnosu na svoje europske kolege – znači nešto sasvim drugo. Znači liberalizam. I to onaj koji se pogrešno naziva neoliberalizmom, a koji, opet, vrlo točno opisuje što se želi reći. Opisuje društvo u kojem nema mjesta za neuspješne, u kojem prolaze samo pobjednici, gdje se drugoga, onoga slabijega, gazi.

Složit ćemo se odmah da je uvod u reportažu s dočeka rezultata predsjedničkih izbora iz stožera dosadašnjeg predsjednika i pobjednika prvoga kruga Ive Josipovića – predug. Nema u njemu ni osobe ni ličnosti. Nema ni sugovornika ni protivnika. U ovoj antireportaži zapravo nema ničega. Jednako kao što nema ni u kampanji koju je vodio predsjednik. I tu mu se nema što zamjeriti. Ogoljeno do kosti, liberalno, neoliberalno, turboliberalno – bio je dosljedan sebi.

A tamo, u Hrvatskom novinarskom društvu, bilo je baš lijepo. Svi u odijelima, neki onako više casual, ali opet upicanjeni u vrlo skupa izdanja. Pa onda te curice. Otkud curice? Volonterke, što li? Uglavnom, sve divno i fino.

Doduše, da biste ušli u HND, gdje je Josipović dočekao tu sitnu pobjedu, morali ste proći pokraj automobila, što predsjedničkih, što Vladinih. Jedan od njih sve je vrijeme bio upaljen zadržavajući radnu temperaturu da bi ugrijano sjedište dočekalo velikopoštovanu predsjedničku stražnjicu.

Ali, da se vratimo na društvo. Zaista, sve lijepi ljudi. Neki sami od sebe, a neki onako. Jedni ćelavi, a opet lijepi, drugi debeli, a opet zgodni, svi sebi toliko divni da su, jebi ga, zaboravili na ono što se događa oko njih. Prvo razočaranje stiglo je s izlaznim anketama.

Ma nije moguće! Ma nema šanse! Ma kakvi! Da bi Josipović bio jedan posto ispred Kolinde, to mora biti prevara!

Pa onda još jedna anketa, pa šok, pa nevjerica, pa onda šok i nevjerica skupa. A onda karmine.

Što se dogodilo, gdje smo pogriješili, sve su se domunđavali međusobno ovi u odijelima i ove u kostimima sluteći nevolju. Eto ti, daš im sve, a oni to ne znaju prepoznati nego te odbace kao staru krpu. Kreteni - ne tim rječnikom, ali jako sličnim - komentirala je jedna ministrica odluku tričavih 17 posto birača.

S druge strane Kolinda Grabar Kitarović nudi da će se brinuti o svakom, ali baš svakom hrvatskom građaninu. Ona osobno! I da će svaku večer biti s hrvatskim braniteljima na Savskoj. Hm, na ovo prvo teško da bi netko rekao ne.

A onda čudo! Ne, ankete su bile krive. Nije istina. Vodimo 42 prema 34 posto. Bend uzima stvar u svoje ruke i zapjeva, sve živne, karmine završe. Veselo se pozdravljamo. Gdje si, kako si, dugo te nisam vidio, super ti je onaj tekst, nisi baš onako trebao, pa zašto napadate predsjednika, pamet u glavu, popij nešto…

Nego, kad će više predsjednik? Fotoreporteri deru pivo za pivom  računajući da, ako dođe, moraju biti spremni, a odužilo se. Još jedna. I evo ga. Ulazi, nešto se plješće, on pozdravlja. Grčić je očito znao, pa ga je dočekao prvi, a onda za njim cijela svita. Ima, da su došli samo iz Ureda, za fino popuniti dvoranu HND-a. Uostalom, sâm sam se uvjerio na ulazu, gdje je kontrola bila na razini Gestapoa. Jedan kaže: Ali ja radim tamo. Odbij! I još ga legitimira jedan iz službe. Zašto prije nisi rekao da ćeš doći?, viče treći s kata, stavili bismo te na popis.

Na popis?! Pa da, sve je u popisu. Ako nisi na popisu, nisi ni socijaldemokrat, hrvatski. Ako si na popisu, znači da imaš odijelo i kravatu, znači da si uspio, znači da si na funkciji. Ako nisi ti, onda ti je barem žena.

Evo ih opet, novi rezultati. Situacija se mijenja. Kolinda kreće u galop, a Ivo gubi korak. Do cilja je još dugo. Uzdaju se, ovi u odijelima i kostimima, u greške. Sigurni su u pobjedu. Dogodi se da se pogriješi. Pa onda krene munjevito. Nismo ni proljudikali s jednim od šefova pripadajućih stranaka, kad – evo ti ga. Jedva tri posto.

O čemu se sada radi. Što je razlog? Kako je takvo što moguće? Zar je ovaj narod toliko glup da glasa za onu budalu od Sinčića? Ne, krivi su Srbi! Otkud sad Srbi? Ha, kako si naivan, pa Srbi su glasali za Sinčića. Da, ali koji Srbi, pa nema ih u Hrvatskoj ni par posto. Ma ti ništa ne razumiješ.

Da, nemam blage veze.

Draga kolegica i ja odemo popušiti cigaretu, pa komentiramo. Kako je moguće da u državi koja ulazi u sedmu godinu recesije kreneš u izbore, a da u vidokrugu nemaš ljudsku nevolju? Smijemo se više sebi nego kandidatu, pa računamo: više od tristo tisuća blokiranih puta tri jednako je oko milijun ljudi. Više od tristo tisuća nezaposlenih puta tri jednako je – oko milijun ljudi. OK, neki se preklapaju, ali imaš barem milijun i pol onih koji bi sve skupa poslali u materinu.

Da, ali Sinčić je glup, kaže jedan od članova. Da, glup je, što da mu se odgovori.

Pa gdje su liberalni glasači, zavapi jedan zastupnik. Ili su otišli u blokadu, ili se zaposlili u javnom sektoru, ili rade kao prekarijat kod privatnika, ili su – uspješni. A koliko je uspješnih? Ma nije to baš tako. Da, nije, nego je i gore.

Dolazi i jedan ministar. I on se čudi.

Pa onda još jedan ministar. Taj se žestoko čudi.

Pa onda i treći. Ovaj je iz SDP-a. Taj jedini razumije, pa na naše podjebavanje jednako odgovara: Ne misliš valjda da ćemo morat' postat' ljevičari?