TKO JE TU LUD, A TKO ZBUNJEN?

Dok nam je predsjednica izmještanjem svojega Ureda “posvetila” još jedan dio Hrvatske, te još jedan grad u Hrvatskoj proglasila, temeljem svoje prisutnosti u njemu, glavnim gradom države, premijer je posjetio Vatikan. Već uoči odlaska svi oni nesretnici koji su osuđeni na konzumiranje samo (dez)informacija što im ih nude hrvatski mainstream mediji, poglavito oni elektronski, znali su da će glavna tema razgovora premijera s Papom biti proglašenje svetim kardinala Alojzija Stepinca.

Današnji blaženik, a sutra (?) svetac, bio je u najmanju ruku kontroverzna ličnost, vođena iznad svega (vjeru uključivo) antikomunizmom i obilježena neskrivenim anti-pravoslavljem. To bi morali priznati, svemu usprkos, čak i oni koji u njemu već i danas vide sveca, zanemarujući očitu rezerviranost Pape što se očitovala i u inicijativi za formiranje zajedničke komisije Rimo-katoličke crkve i Srpsko-pravoslavne crkve što bi morala (a još nije ni prvi puta zasjedala) razjasniti sve nedoumice koje srpska strana ima u odnosu na “svetoga Alojzija”, uzimajući u obzir njegovo držanje u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Taj solunski dobrovoljac koji je postao nadbiskupom zagrebačkim zahvaljujući pristanku srpske (u ono vrijeme već jugoslavenske) kraljevske kuće Karađorđevića, koja je neke druge kandidate odbila, prvi čovjek Crkve u Hrvatskoj koji nikada, ama baš nikada, nije jasno i javno osudio ustaške zločine, da o osudi karaktera ustaške države i ne govorimo, pretvoren je danas, zahvaljujući povijesnim revizionistima i bezočnim manipulatorima istinom, u žestokog kritičara ustaške strahovlade, a uz “obavezni dodatak” koji nove generacije “uči” da su komunisti nakon pobjede 1945. u najozloglašnijem dotadašnjem ustaškom koncetracionom logoru Jasenovcu ubili daleko više ljudi, no što je to uspjelo ustašama u četiri godine terora što je provođen pod hrvatskim imenom (a čega bi se svaki iskreni Hrvat trebao stiditi).

Dakle, proglašenje svetim Alojzija Stepinca prezentirano nam je kao – ako ne glavna - a ono jedna od glavnih tema razgovora hrvatskog premijera s poglavarom Vatikanske države i prvim čovjekom Rimo-katoličke crkve. A onoga dana kada se premijer doista susreo s papom Franjom, to su egzaltirani izvjestitelji iz Rima i potvrdili. Čuli smo kako se razgovaralo o kanonizaciji blaženoga Stepinca, čuli smo (i vidjeli) premijerovu suprugu kako – ganuta do suza – čita Papi svoju “poslanicu” koja objašnjava što Stepinac znači za Hrvate i čuli smo još nešto: da je, naime, predsjednik Vlade Republike Hrvatske pozvao Papu da posjeti Hrvatsku, na što se on “osmjehnuo”, što je premijer protumačio kao prihvaćanje poziva. I to smo čuli od izvjestitelja koji  “zna” kako u ovakvim prilikama Papa malo govori, a više sluša i pita (što jednostavno nije istina!).

I ako nakon svega toga nikome ne padne na pamet da se, u skladu s onom ne baš pristojnom, ali često upotrebljavanom izrekom, zapita: tko je tu lud, a tko zbunjen, onda je nešto duboko i nepovratno otišlo u pogrešnom smjeru.

Idemo redom. Predsjednik vlade, bilo koje vlade, bilo koje zemlje, može doći u Vatikan samo kao političar (eventualno i državnik, mada je takvih danas iznimno malo), kako bi se susreo s poglavarom vatikanske države. Pa su za takav susret primjerene teme bilateralni odnosi, eventualni problemi u njima i – naravno – goruća pitanja svjetske scene (a da ih danas itekako ima – ima ih). Aktualni Papa upravo je idealan sugovornik za takve teme. Proglašenje svetim bilo koga ovamo jednostavno ne spada. O tome se može zanimati građanin i vjernik Orešković u  privatnoj audijenciji, ali ne u službenom susretu. Premijera i na službenom susretu može pratiti njegova supruga, ali ona u takvom susretu ni na koji način ne smije, upravo tako: ne smije nastupati kao sugovornik Papi. Ona naprosto za tako nešto nije legitimirana. Svoje afinitete prema ovome ili onome blaženiku ili mogućem sutrašnjem svecu može ona iskazati isključivo u privatnoj audijenciji, a hrvatski premijer – mada je poveo i svoje četvero djece – u takvoj audijenciji nije bio. Vidjelo se to lijepo i na televizijskim snimcima, jer su uz premijera, suprugu i djecu, bili i svi članovi službene delegacije.

Da ne bi bilo zabune. Praksa je da Papa s političarem koji ga posjećuje najprije razgovara sam, a onda mu budu predstavljeni članovi delegacije (pa i supruga, ako je nazočna). No, to je još uvijek službeni susret, a ne privatna audijencija. I tako dugo dok Hrvatska nije i formalno (mada stvarno nije daleko od toga) vjerska država, njezin premijer nema što govoriti o proglašavanju, ubrzavanju procesa proglašavanja, ili neproglašavanju bilo koga svecem. Blaženi i sveti pripadaju Crkvi i vjernicima. Premijer je u Vatikanu bio u ime Hrvatske, a ne u ime Crkve u Hrvatskoj i onih koji se deklariraju katolicima (bez obzira na to koliko ih je!). On je tamo bio, ili je barem trebao biti i u ime hrvatskih građana - pripadnika drugih vjeroispovijesti, kao i onih koji nisu vjernici, ili su u najmanju ruku agnostici.

A što se tiče famoznog poziva u posjet Hrvatskoj, netko bi ipak trebao predložiti premijeru (i onima oko njega) da pročita Ustav. Pa bi valjda shvatio da Papu kao poglavara Vatikanske države u službeni posjet može pozvati samo predsjednica. Premijer u najboljem slučaju može prenijeti, ili ponoviti njezin poziv. On poglavara druge države (a Papa je i to) pozivati ne može. Usput: u tzv. pastoralni posjet Papu poziva vrh Crkve u odnosnoj državi, ali to je onda drugi i drugačiji karakter posjeta. No, ako je vjerovati ushićenim izvjestiteljima hrvatskih medija, onda je zaista kanonizacija kardinala Stepinca bila jedna od glavnih tema razgovora u Vatikanu (nije slučajno Hrvatska biskupska konferencija istoga dana izrazila “nadu” kako će taj proces biti uskoro okončan), a Papa je dobrohotnim smiješkom naznačio da prihvaća poziv u Hrvatsku.

I to bi možda moglo još i proći, kada ne bi postojalo službeno priopćenje Svete stolice (od punih 16 redaka) o susretu Pape s hrvatskim premijerom. A tu se doslovno kaže kako je “također bilo govora o značenju što ga hrvatski vjernici pridaju osobi (figuri) blaženoga Alojzija Stepinca”. O kanonizaciji ni slova. O pozivu u Hrvatsku – ni slova. I – naravno – ni slova o tome kako je ispunjavanje ugovora s Vatikanom u postojećim prilikama za Republiku Hrvatsku sve teži, da ne kažemo nepodnošljivi teret, jer se tu temu premijer nije usudio ni načeti (kao što se to nije usudio učiniti ni njegov socijaldemokratski prethodnik).

Pa umjesto da ponudimo odgovor na pitanje iz naslova: tko je tu lud, a tko zbunjen, možemo samo konstatirati, i to – čini nam se barem - sa sve većom sigurnošću, kako su ludi oni koji smatraju da smo svi mi zbunjeni.

Ludi su, jer nas doslovno varaju vijestima o Hrvatskoj i aktivnostima onih koji su dobili demokratsku legitimaciju da je predstavljaju, varaju nas grotesknim “proizvodima” poput famoznog filma o Jasenovcu, varaju nas uporno ponavljajući mit (zaista: mit, za razliku od užasne istine o Jasenovcu kao simbolu zločinačke ustaške politike) o tome kako su komunizam – ako uvjetno prihvatimo taj izraz kao oznaku poretka nakon 1945. – i fašizam jednako zlo, te kako je jedina svrha onoga što zovu komunističkim režimom (a kojemu bi se štošta moglo predbaciti) bio genocid nad hrvatskim narodom.

Da, ludi su u svojem bahatom poigravanju sa sudbinama živih i prošlošću mrtvih.

Ludi su kada, opijeni arogantnošću vlasti, podcjenjuju i posljednje ostatke zdravoga razuma što su odoljeli četvrtstoljetnom ispiranju mozgova.

Ludi su kada nam podastiru laži o tome kako je sve u Hrvatskoj, ama baš sve, u rukama “djece komunista”.

A mi, koliko god dezinformirani, nerijetko i poljuljani u uvjerenjima što su nas vodila desetljećima, ipak nismo zbunjeni do te mjere da bismo prihvatili njihove laži i falsifikate, što se takvima razotkrivaju već dan, dva nakon što su plasirani u javnost.

Ne, toliko zbunjeni da bismo im povjerovali, to ipak nismo!

Tekst je objavljen u tjedniku Novosti