Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Nije revizija Drugog svjetskog rata samo problem u Hrvatskoj, kandidat za gradonačelnika Tuzle Bahrudin Bato Hadžiefendić poziva se na to da je unuk „legendarnog Muhamedage Hadžiefendića koji je bio već SS-Sturmbannführer! Foto: Facebook
Za tri mjeseca se u susjednoj Bosni i Hercegovini održavaju lokalni izbori, a jedan od mnogobrojnih pretendenata za načelničke i gradonačelničke funkcije je i tuzlanski liječnik, aktualni ministar u tamošnjoj županijskoj Vladi Bahrudin Bato Hadžiefendić. Kandidat je koalicije dvaju najvećih bošnjačkih stranaka: Saveza za bolju budućnost – čiji je član – i Stranke demokratske akcije, koje će ove jeseni pokušati ovladati gradom, često i s pravom nazivanim utvrdom SDP-a.
Tuzla je, naime, jedno od rijetkih mjesta u BiH u kojem nikada izbornu pobjedu nisu ostvarile takozvane nacionalne stranke: uoči rata, pobijedili su ondašnji Reformisti Ante Markovića, da bi zatim promijenili naziv u Uniju bosanskohercegovačkih socijaldemokrata i, nešto kasnije, ujedinili se sa SDP-om iz kojega dolazi i dugogodišnji gradonačelnik, Jasmin Imamović.
Naredni bi, kao i prethodni uostalom, izbori u Tuzli bili malo, ako ikako, zanimljivi izvan granica BiH da, kako je rečeno, SDA i SBB nisu odabrale Hadžiefendića, a on se odmah, prvom zgodom, uklopio u trend revidiranja povijesti i uloge vlastitog djeda u njoj. „Rođen 29.08.1977 god u Tuzli u uglednoj i jednoj od najstarijih Tuzlanskih porodica Hadžiefendić, gdje sa ponosom naglašavam da sam unuk legendarnog Muhamedage Hadžiefendića, te potomak drugog gradonačelnika grada Tuzle Mujage Hadžiefendića koji je ovu dužnost obavljao u dva mandata...“, tako sam o sebi na Facebook stranici i gdje god zatreba, piše Bahrudin Hadžiefendić. I tu priča postaje zabrinjavajuća koliko i aktualna u širem okviru od bosanskohercegovačkoga. „Legendarni“ Muhamedaga Hadžiefendić je, naime, bio nacist i to ne mali, već SS-Sturmbannführer!
„ ... Hadžiefendić je 07.12.1941. posjetio ministra vojske u NDH, Slavka Kvaternika u Zagrebu. U svom raportu o tome Hadžiefendić je napisao sljedeće: 'Tu sam izložio moju namjeru zamolivši vojskovođu da mi da potrebno oružje kao i ostalu opremu. Vojskovođa je u svemu prihvatio moj plan i odobrio mi formiranje jedinice kojoj sam dao naziv dobrovoljački odjel narodnog ustanka Tuzle“, piše u knjizi Esada Tihića i Omera Hamzića „Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji“, koju, kao i još neke, citiraju bh. portali nakon objavljivanja Hadžiefendićeve kandidature.
Iako je NDH nazivao svojom domovinom, primao njeno oružje, ordenje i povremeno klicao Anti Paveliću, Muhamedaga Hadžiefendić je nije doživljavao kao izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom, niti kao trajnije rješenje za troreligijski hrvatski korpus. On se, naime, zalagao za izdvajanje BiH i stavljanje te države pod direktnu upravu Trećeg rajha. Zbog toga je muslimansku miliciju kojom je zapovijedao, priključio SS-u.
Unuci nisu krivi za grijehe predaka, sve dok te grijehe ne pokušavaju umanjiti ili ih, kao u ovom slučaju, uopće ne smatraju grijehom. Bahrudin Hadžiefendić radi upravo to, pokazujući se kao veći politički diletant čak i od onih što ga nisu izbrifirali o onome o čemu, ako već nema što pametno reći, mora barem glasno šutjeti. Tuzla je, naime, grad izuzetne antifašističke tradicije u kojoj ljevičarski pokreti i ideje još od znamenite „Husinske bune“ imaju i bazu i potporu. Također, jedno je to od rijetkih mjesta u bivšoj Jugoslaviji gdje baš nije uobičajeno, zapravo nemoguće je, naći ulicu ili školu nazvanu po pripadnicima i sljedbenicima fašističkih pokreta u Drugom svjetskom ratu.
Oni što su u takvom kontekstu Hadžiefendića odlučili suprotstaviti Imamoviću i SDP-u su, da ponovimo, ili potpuni diletanti ili vjeruju u pravilo prema kojem se svaka negativna pojava iz susjedstva u BiH događa s manjim zakašnjenjem i, najčešće, u gorem izdanju nego u originalu. Računaju, bit će, na to kako bezbolno prolaze pokušaji rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji, a ne znaju kako je sada već odlazeća Vlada Hrvatske prošla zbog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, u diplomatskim i međunarodnim krugovima doživljavanog kao najopasnijeg u, na sreću, zaustavljenoj konzervativnoj i revizionističkoj revoluciji.
Zbog svog odnosa prema antifašizmu, daleko više nego zbog štete koju je uspješno činio masakrirajući kulturnu i medijsku scenu, Hasanbegović je, ma koliko o njemu suzdržano govorio Andrej Plenković, osoba bez političke budućnosti i tu mu ne mogu pomoći niti potpora članova HDZ-a, niti sve simpatije ovdašnje krajnje desnice, čijim bi se biračima, sasvim je sigurno, dopao netko tko je spreman nacističkog časnika nazvati legendarnim.
Takvi će, ukoliko se čudo dogodi i u Tuzli pobijedi Bahrudin Hadžiefendić, imati gdje na odmor. Tamošnja su slana jezera sasvim ugodna za kupanje, a vanpansionska ponuda izdašna i prihvatljivih cijena. Da, malo će se, možda, osjećati neugodno pred unukom čovjeka koji je htio pocijepati NDH-a, ali će se na kraju nekako dogovoriti.
Uostalom, već im je jednom išlo dobro, sve do dolaska tuzlanskih partizana, među kojima su, na opći užas Pavelićevog Zagreba i svih što bi danas NOB-u mijenjali karakter, bitnu, jako bitnu ulogu imali i tamošnji Hrvati i Bošnjaci, nimalo skloni kako ustaškoj, tako i nacističkoj državi...