Luđačka košulja nekorisnih teorija i još gorih politika

Tko god još čita, u ovakvim dugim, skupim, sušnim i prevrućim ljetima, osobito mu teško padnu beznadne analize prilika u kojima živimo.

Pa je teško odlučiti što više deprimira: Bićanićeva o manjem ili većem neznanju (ako je uopće riječ samo o neznanju!) onih koji nam u Hrvatskoj „kroje budućnost“, to jest, pripremaju nove egzoduse prema Njemačkoj, Irskoj ili – sad već – gdje god, samo da nisu tu. Riječ je o onom poznatom „glasanju nogama“. Događao se u prošlosti i u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, ali je bitna (nepovoljna) razlika u tomu što se sada iseljavaju čitave obitelji, s djecom, čime poprilično jasno „daju na znanje“ da se ne kane vraćati.

Sudeći po informacijama koje o aktualnim (svjetskim) ekonomskim teorijama i istraživanjima te, posebno, o stanju naše privrede, na koje stanje Ivo Bićanić sustavno upozorava i time omogućuje zainteresiranim nestručnjacima da raspravljaju o temi koja se uistinu ne tiče samo stručnjaka, za sada nema nikakvog izgleda da se bilo što promijeni. Osim nagore.

Iako su, kaže nam Bićanić, povremeno ekonomisti koji su se posebno bavili nejednakostima čak dobivali i Nobelove nagrade (Amartya Kumar Sen, Angus Deaton i Joseph Stiglitz, a i Anthony Atkinson bio je veoma utjecajan), glavna struja ekonomista dugo je držala da će se problemi ekonomskih nejednakosti riješiti same od sebe. Ako su te nejednakosti, naime, uopće važne – a po onom što znamo o glavnim strujama ekonomske misli, dugo se smatralo ne samo da nisu važne, nego i da su korisne. Kako god, porast zanimanja za a) probleme rasta i b) probleme konvergencije, uzdrmali su i izmijenili ranija mainstream uvjerenja (ne i u nas, jasno).

Nova istraživanja, međutim, u sve većoj mjeri ukazuju da nejednakosti – koje rastu - u velikoj mjeri utječu na efikasnost (da ju, naime, smanjuju), a u vezi s konvergencijom, iako još ima zagovaratelja apsolutne konvergencije, ima i rezultata o tomu da svjetski Gini raste (B: Milanović), a i onih koji – kompromisno – govore o uvjetnoj, β-konvergenciji, prema kojoj konvergira samo slična grupa zemalja.

Kako u vezi s tim stoji Hrvatska – ne zna se. (S tim da je ovdje, kaže Bićanić, „neznanje stvar izbora“ jer se time nitko ni ne bavi.)

Ovdje su naši ekonomisti i političari, čini se, koncentrirani na traženje „svetog grala rasta“ (a budu li iste sreće kao i ostali tražitelji…). Ne zna se na kojim izračunima, najavljuje se nastavak stopa rasta od oko 3 posto. Što, međutim, već duže vrijeme također ističe Bićanić, ne rješava ni jedan ovdašnji problem. S tom stupom dug nastavlja rasti, nema smanjenja zaostatka za vodećima, nema pripreme za lako moguće usporavanje šlepanja za razvijenijima i, jasno, nema sekularnog rasta (rasta dužeg trajanja).

Opet ne u nas, nego u svijetu, teorije rasta (nakon što su uzdrmane one neoklasične) neko su se vrijeme većinski vezale za ideju važnosti institucija. Njihova se važnost i dalje ističe, ali sve veću pažnju dobiva ideja inkluzivnosti, uključenosti. Na primjer, Robert Lucas kaže da su za rast potrebni „milijuni pobuna“, odnosno promjena i u očekivanjima i u ponašanju velikog dijela stanovnika. S ovom se tvrdnjom slaže i naš autor pa naglašava da „ukoliko svi ne vide neku prepoznatljivu vezu između registriranog rasta i povoljnu posljedicu rasta za njih do postojanog rasta neće doći.“ „Milijun pobuna“, prema tomu, mora biti i jest dio, a ne naknadna posljedica ubrzanja.

Kada je, pak, riječ o Hrvatskoj, za sada je očito da rast nije inkluzivan jer ne samo da se veliki broj ljudi iseljava (i to, kako naglašava Bićanić „ Iseljavanje se mjeri u nekoliko desetaka tisuća radno sposobnih pretežno mladih ljudi očito sklonih riziku i poduzetništvu, iseljavaju se cijele obitelji uključujući i djecu -  milijuni njihovih pobuna će stvoriti rast negdje drugdje. Ništa bolje ne stoje ni obitelji kojima pripada 330.000 blokiranih računa.“) nego će od rasta imati neku korist samo veoma mali broj vlasnika i poduzetnika. („Raspodjela imovine u svim društvima bez iznimke je izuzetno koncentrirana, mali broj ljudi posjeduje jako puno, što znači da će profiti generirani ubrzanjem ići samo vrlo malom sloju vlasnika.“) Daljnju sumnju u inkluzivnost rasta odnosi se na takozvane „strukturne reforme“ najavljene u području javnih usluga, dakle, zdravstvu, obrazovanju i upravi, mirovinskom sustavu i tako dalje, što sve zajedno povećava porast neizvjesnosti za veliki dio stanovništva, a time i isključenost te većine.

S ovim se informacijama u deprimirajućim očekivanjima mogu, možda, mjeriti još samo, također ovih dana objavljene, tvrdnje Gáspára Miklósa Tamása o jasnom porazu ljevice u Istočnoj Evropi i osobito na Balkanu. Ovdje se, naime, strastveno odbijaju ideje jednakih prava, konstitucionalizma, vladavine prava i liberalnog kozmopolitizma. Dominira „'religija nejednakosti', koja se odnosi na klasu, spol, etničku pripadnost, dob, vjeroispovijest i 'kulturu'. (…) Europska unija se na Istoku vidi samo kao novčana krava, ali je inače ismijavana kao hrpa imbecila koji smatraju muslimane, žene i homoseksualce ljudskim bićima.“ Sve u svemu, proizlazi iz Tamásove analize, opozicije vrijedne spomena – a osobito lijeve - gotovo ni nema: „Srednja klasa je na odmoru na dalmatinskoj obali, a siromašni su tihi i ignorirani. Etnonacionalizam će dostajati kao umirujuća ideološka podloga.“

Sve nam je ovo poznato, na žalost, već duže vrijeme. Zanimljivo je, međutim, što se sve ovo događa u razdoblju Trumpove vladavine koja se u najjasnijem obliku ovih dana pokazala u Charlottesvilleu, dakle u Sjedinjenim Američkim Državama. I gotovo da je sve navlas isto: i agresivna religija nejednakosti koja se odnosi na klasu, spol, etničku pripadnost, dob, vjeroispovijest i „kulturu“. I svi koji su protiv više se niti ne ismijavaju: njima se prijeti istrebljenjem. To više nije tek „hrpa imbecila koji smatraju muslimane, žene i homoseksualce ljudskim bićima“, nego je hrpa koju valja fizički uništiti kako bi „Amerika ponovno bila velika“.

Ovdje nije bez svakog značaja uočiti istost reakcije Trumpa i aktualnih hrvatskih „dužnosnika“, od Grabar-Kitarović do Plenkovića (da radikalnije ni ne spominjem), naime, njihovih tvrdnji da je a) riječ o slobodi govora i b) da je riječ o „ekvidistanci zla“ – lijevoj i radikalno desnoj. Jedno i drugo relativno se uspješno osporava na rijetkim mjestima preostale slobode (poput Faceebooka i ponekog, rijetkog portala - što je malo, ali veseli).

Ono što, međutim, nije uočeno jest posvemašnja zbunjenost u vezi s uzrocima.

Kada se pokušavaju uočiti razlozi hrvatskog beznađa, čak i najpoštenije/skrupuloznije/stručnije/dobronamjernije analize i razgovori završavaju na nabrajanju manjkavosti ovdašnjeg modela kapitalizma – klijentelizma, kroni kapitalizma, korupcije na malo i veliko… Pa se također govori o egalitarnom sindromu, autoritarnoj političkoj kulturi, nepostojanju tradicije otpora...

Uzmimo da sve to – kada je o nama ovdje na Balkanu riječ - stoji (mislim da ne stoji, ali to u ovom tekstu nije važno). Ali, zar stoji i za SAD? Pa riječ je o navlas istim pojavama! Zar desno nasilje i tamo pobjeđuje zbog ukorijenjenog socijalističkog mentaliteta, egalitarnog sindroma, autoritarne političke kulture i nepostojanja tradicije otpora?! Očito – ne . Manje površan pogled (frienda s fejsa, dakako, gdje bi drugo u nas?) ukazuje na bitno različite uzroke: u Sjedinjenim je Državama „globalizacija tržišta oslabila welfare state i uopće regulaciju, tako da su čitavi slojevi 'deklasirani', dok je u nas počelo od nacionalističkog obožavanja države i onda je ta država iznevjerila u svim društveno korisnim funkcijama (neovisno o globalnim kretanjima, naprosto zbog neodgovornosti moćne nacionalističke elite), a velik dio društva ju još uvijek nije spreman prisiliti na odgovornost.“ Dobro. Ali to nas obavezuje na slijedeće pitanje, a po mojem mišljenju i najvažnije: zbog čega je odgovor navlas isti? Naime, desni. Radikalno desni.

Stoga je jedini vrijedan prijedlog koji se u posljednje vrijeme čuje i u nas i u svijetu – onaj da valja sjesti i razmisliti. Sve ispočetka. Još jednom. Temeljito. Ovaj put, možda, s idejom da ljevice biti - mora. Pa čak i ako su pred nama stoljeća promjena. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu