Donosimo program za kulturu koji je za SDP napisala Snježana Banović sa suradnicima, ali su ga u toj stranci ignorirali

 „Kultura se pomiče s margine u središte, postaje resor u kojem umjetnici i kulturni radnici, građanstvo i političari nisu na suprotstavljenim stranama već su partneri u razvoju. Na širem planu, kultura je za nas prostor obogaćivanja društva, širenja vidika i poticanja tolerancije, borbe protiv nasilja i nadasve - razumijevanja drugih i drugačijih.“

To je bila vizija koju je vodila Snježanu Banović, kao predsjednicu Savjeta za kulturu SDP-a, da se uopće prihvati posla vođenja stranačkog programa „Kultura i mediji“ napravljenog prije više mjeseci s krovnim načelima slobode izraza i jednakih i jasnih kriterija, a koji je u stranci bio, kako je kazala Snježana Banović, uporno ignoriran. Donosimo što je sa svojim suradnicima (nestranački Arsen Oremović, Tamara Babun, Ivana Bakal, Biserka Cvjetičanin, Krešimir Galović, Mario Gigović, Simona Goldstein i Saša Runjić te članovi SDP-a Karolina Leaković i Milan F. Živković) napisala u Savjetu za kulturu SDP-a od kojeg je njegova predsjednica Snježana Banović digla ruke? 

POGUBNE POSLJEDICE HDZ-OVE VLASTI

Upozoravajući na pogubne posljedice HDZ-ove vlasti, posebno za vrijeme uvođenja „nove kulturne paradigme“ Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića, u Savjetu navode da se zalažu za razvojnu strategiju koja će dugoročno i planski graditi resor kulture dovodeći ga na razinu kakva postoji u europskim zemljama s eksplicitnom kulturnom politikom kao što su Francuska, Švedska i Nizozemska. „Promjena je nužna u svim segmentima kulture, ali najvažnije od svega je odlučiti se ZA eksplicitnu kulturnu politiku reformskog tipa i prema toj odluci odrediti strategiju kulturnoga razvitka i mehanizme njezine provedbe“

Također se navodi da je u resoru neophodna što hitnija i što dublja analiza postojećeg stanja - po uzoru na Nacionalni izvještaj iz 1998. - potom izrada strateškog dokumenta i iz njega proizišla reforma urušenog javnogVsustava čije su javne institucije u velikoj većini staromodne, neinventivne, inertne, dezorijentirane i demoralizirane, lišene želje za reformom i pod snažnim utjecajem komercijalizacije, a što je direktna posljedica trenutnog sustava financiranja u kojem su prioritet hladni pogoni, a ne programi. Odnos je 9:1, čemu se kulturna politika mora suprotstaviti i preokrenuti prioritete u smjeru razvoja programskih i umjetničkih aspekata kulture.

KONGRES KULTURNIH RADNIKA

„Uvod u izradu sveobuhvatne analize bit će rasprava na Kongresu kulturnih radnika na kojem će organizacije i pojedinci iz različitih područja i usmjerenja otvoriti dijalog o kulturi po uzoru na onaj iz Trakošćana 2002. i iz kojeg će proizaći osnovna Načela nove hrvatske kulturne politike koja će iznjedriti i polugu za kulturnu ekspanziju i demokratizaciju društva. Da bi sve to postalo ostvarivo, politika mora smoći snage za Izgradnju povjerenja u kulturnu vrijednost“. 

Nužno je da se proračun za kulturu nakon gotovo desetljeće i pol napokon vrati na 1% ukupnoga državnog proračuna (ili,izraženo per capita, porast sa 72 na 150 EUR) te da do 2020. godine kada Rijeka preuzima titulu Europske prijestolnice kulture, raste za 0,5% godišnje. Za razvoj kulturnih djelatnosti i njihovo provođenje, nužno je i usklađivanje kulturne politike s fiskalnom, što znači – porezna rasterećenja svih kulturnih djelatnosti i porezne olakšice njihovim ulagačima – sponzorima i donatorima. Mecenatstvo, zaklade, nagrade, stipendije - sve su to uobičajeni vidovi financiranja kulture i umjetnosti koja žive u socijalno osjetljivim Razvijenim zemljama Europe. U Hrvatskoj su ovi oblici financiranja opsegom i razinom posve rudimentarni.

Što se tiče financija, upozoravaju da prema projektnoj studiji „Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija“ koju je 2015. izradio Ekonomski institut u Zagrebu, one imaju udio od čak 2,3% BDP-a (oko 6,3 milijarde kn) ili tri puta veći od npr. drvne i tekstilne industrije, dvaput veći od kemijske i farmaceutske te su drugi punjač proračuna nakon turizma, što nam govori o značajnom gospodarskom potencijalu koji je zbog nepostojanja eksplicitne kulturne politike zanemaren i prepušten propadanju, umjesto da ga se postavi u samo središte transformacije Hrvatske.

SMANJITI POLITIČKI UTJECAJ

U Savjetu se zalažu da se jednokratno i ad hoc planiranje zamijeni strateškim planiranjem koje bi obuhvaćalo razdoblje od dvije do četiri godine, s ciljem da se iskorijeni kratkoročno odlučivanje, a uvede ttransparentno i autonomno odlučivanje, uz obvezne evaluacije pri donošenju odluka. „Usto, na početku je neophodno poduzeti i neke mjere interventnog odlučivanja: vraćanje financiranja neprofitnih medija na raniju razinu i hitno ispravljanje katastrofalnih posljedica nekontroliranih odluka na HRT-u, osobito na 3. programima Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija te udara na nakladništvo, časopise i elektroničke časopise“, stoji u programu Savjeta SDP-a.

Zalažu se i za dekriminalizaciju kaznenih djela protiv časti i ugleda (sramoćenje, uvreda, kleveta) jer su rješiva mimo kazneno-pravne zaštite - instrumenti građanskog prava pružaju dovoljno mogućnosti da se te kategorije zaštite. S tim u vezi, nužno je izmijeniti Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o HRT-u i Zakon o Hini kako bi se na najmanju moguću mjeru sveo utjecaj Vlade. Na izbor članova Upravnog vijeća Hine i Agencije za elektroničke medije Vlada ne smije imati presudan utjecaj - tijelo koje bira ravnatelja treba biti sastavljeno od predstavnika medijskih korisnika, medijskih stručnjaka, predstavnika Ministarstva financija. Zakonom je nužno ojačati i novinarsku udrugu (HND), davanjem ovlasti poput onih koje imaju neke druge cehovske komore čime bi se osnažila gotovo nepostojeća samoregulacija unutar novinarske struke.

O MEDIJIMA

Dio programa vezan uz medije temeljen je na Nacionalnom izvještaju o medijima, odnosno Nacrtu medijske politike, dokumentu koji je izrađen u Ministarstvu kulture za mandata Andree Zlatar Violić, ali ga je Milanovićeva vlada na žalost uspješno sama od sebe skrivala.

„Krizno stanje hrvatskog medijskog sustava karakterizira pad prihoda, drastičan pad novinarske zaposlenosti i pogoršanje radnih uvjeta novinarki i novinara u hrvatskim medijima što dovodi u pitanje ostatke njihove kulturne i demokratske funkcije. Dok je pad broja zaposlenih u hrvatskoj ekonomiji 2013. godine iznosio 16% u odnosu na 2008. godinu, medijske djelatnosti su u istom razdoblju, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, zabilježile pad zaposlenosti od 29%. Broj plaćenih zaposlenika u tiskanim medijima se istodobno smanjio za 53%. Tako velik pad novinarske zaposlenosti za posljedicu je imao smanjenje medijske proizvodnje, informativnosti medija i eroziju novinarskih standarda dotad nezabilježenih razmjera. (Nacionalni izvještaj o medijima, 2015.) Nadalje, u krizi je sloboda medija koja se iskazuje u oslobođenosti od bilo kakvih političkih pritisaka, kao i pritisaka nakladnika koji u želji za što većom zaradom forsiraju tabloidno novinarstvo bez društvene odgovornosti. Medije možemo razvijati samo ako u njih ulažemo kao u prvorazredna javna dobra dostupna svima, bez obzira na etnički ili spolni identitet, politički izbor, dob, ekonomski, geografski ili socijalni položaj.

Umjesto dualnog medijskog sustava javnih i komercijalnih medija, medijsku politiku je potrebno dugoročno usmjeriti ka mješovitom medijskom sustavu u kojem se razvijaju različite neprofitne i niskoprofitne strukture “trećeg sektora”. Ponovno ćemo financirati sve one nezavisne medije koji iskazuju pluralnost hrvatskog društva i uvesti tzv. program građanske medijske donacije. Direktne financijske potpore medijima treba usmjeriti u (1) medijski rad (2) medijski sadržaj i (3) njegovu  distribuciju. Direktne potpore ne mogu sufinancirati profit. Ograničenja u intenzitetu potpore treba ukinuti, ali i onemogućiti da se za istu namjenu dobivaju višestruke potpore. Kako je već i navedeno, osnovat će se javni fond za novinarstvo i medijski rad koji će se, uz sredstva državnog proračuna i proračuna lokalne samouprave, financirati prihodima iz poreza na sve vidove oglašavanja, elektroničke uređaje široke potrošnje, dijela prihoda od naplate pristupa internetu te korištenje i aukcije radiofrekvencijskog spektra.

O HRT-u

Posebno su se osvrnuli na rad Hrvatske radiotelevizije za koju kažu da, za razliku od drugih djelatnosti, imaju redovite i stabilne prihode od cca 1,4 milijarde kuna, ali je problem štto se za ta sredstva isporuči. „Ozbiljne analize govore da je u ovom trenutku, neučinkovitim i netransparentnim poslovanjem na HRT-u 'zarobljeno' oko 400 milijuna kuna godišnje, a za ta bi se sredstva primjerice moglo proizvesti 40 dramskih serija u 10 nastavaka kao što su 'Novine' ili 'Crno-bijeli svijet' ili čak 300 dokumentarnih serijala poput 'Betonskih spavača', 'Stambenog pitanja' ili 'Hrvatskih velikana“. Zadaća HRT-a kao javnog servisa nije samo proizvodnja programa od javnog značaja, već i stvaranje platforme za uključivanje samostalnih kreativaca u proizvodnju programa kroz sustav tzv. vanjskih produkcija, a time i značajan doprinos opstanka i razvoja sektora samostalnih umjetnika.

U ovom trenutku, problematičnim obračunavanjem sredstava uloženih u program, HRT ne ispunjava tu zadaću, čak ni u slučaju propisanog ispunjavanja obveza za 15% vanjske produkcije. Jačat ćemo neovisnost Hrvatske radiotelevizije, kao javnog medija, od ikakvih političkih kontrola i utjecaja. Uloga HRT-a nije samo u proizvodnji i prikazivanju audiovizualnih djela, nego i u  arhivi te glazbenom i izvedbenom segmentu. Vratit ćemo neovisnost i kvalitetu Trećeg programa televizije i radija koji su bili prepoznati i u Europi po svojoj visokoj kvaliteti, dosezima i gledanosti, odnosno slušanosti. Glavnog ravnatelja HRT ne smije birati parlament, a Programskom vijeću treba vratiti njegove izvršne ovlasti. Neophodno je razvijati suradnju javnih radiotelevizija i drugih javnih medija s medijima trećeg sektora.“

O KNJIŽNOM SEKTORU

Što se tiče nakladništva i knjižarstva, Savjet SDP-a pod vodstvom Snježane Banović, zaključuje da je cijeli knjižni sektor toliko iscrpljen da se može reći da je zakržljao tako da ne raste i ne razvija se - praktički je na izdisaju. Nepostojanje prave distribucijske i knjižarske mreže ugrožava izdavače, a posredno i sve ostale u lancu knjige – autore, lektore, prevodioce, grafičke urednike, ilustratore i druge. Za kreiranje društva koje čita, uči i razvija se potrebno je osigurati temelje za učinkovito promoviranje kulture čitanja, kvalitetnu knjišku produkciju, međusektorsku suradnju (Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja ali i druga ministarstva i agencije) kao uvjete za njegov oporavak, rast i razvoj.

Ključne točke u koje treba najviše i najhitnije uložiti sredstva su stabilne programske i razvojne potpore nakladnicima i autorima poput bespovratnih potpora, potpora kroz olakšice, infrastrukturu, edukaciju, sredstva za obnovu knjižnog fonda u knjižnicama, kao i rješenje problema s distribucijom koji zahtijeva ozbiljnu dugoročnu investiciju i suradnju svih dionika u lancu, razvoj neovisne knjižarske mreže, osiguranje opstanka i razvoja knjižara kroz povlašteni najam, porezne olakšice, bespovratne potpore za otvaranje knjižara i zapošljavanje, program samozapošljavanja i razvoja malog poduzetništva kroz edukacije i usavršavanje kao i specijalizirane kreditne linije ili drugi financijski instrumenti za razvoj knjižarstva.

O KAZALIŠTU

Na dalje, ustvrdili su da hrvatskom kazalištu može pomoći samo velika i temeljita reforma, a generator na kojem se mora započeti su nacionalna kazališta. „Reforma ponajprije mora krenuti u organizacijskom smislu jer su ona opterećena negativnim nasljedstvom iz prošlih vremena koja su se u svim segmentima društva promijenila, a jedino je kazalište ostalo zarobljeno u kombinaciji buržoaskog modela 19. stoljeća pomiješanog s bastardnim ostacima komunističkoga stila vođenja kazališta i kulture općenito“. S druge strane, nezavisni sektor je centraliziran (od 179 kazališta registriranih pri Očevidniku Ministarstva kulture, čak 120 ih je u Zagrebu) zanemaren, podfinanciran i u stvari na izdisaju.

Stoga će se najprije uvesti niz interventnih mjera te potom poraditi (kako je i rečeno u uvodu) na promjeni zakonskog okvira koji se tiče samostalnih umjetnika i njihova položaja koji je u potpunosti neravnopravan s položajem umjetnika zaposlenih u institucijama. Za rješenje su predloženi i neki novi programi i projekti, a nalaze se u zaključnom dijelu ovoga dokumenta. Ključne točke koje se pritom predlažu su promjena prakse financiranja modela i glomaznih ansambala, u korist programske orijentacije koja nude živo kazalište u dodiru sa stvarnošću, a u skladu s kriterijima izvrsnosti te stimuliranje sustava samostalnih umjetnika i ojačavanje fluktuacije umjetnika i propusnosti cijeloga sustava u cilju poboljšanja njihova položaja.

O  HAVC-u

Što se tiče audiovizualnih djelatnosti skromni trend matching financiranja HAVC-a s gradovima Splitom i Rijekom valjalo bi decentralizirati i tako omogućiti maksimalno iskorištavanje kreativnih, prostornih i ekonomskih potencijala filma, kao i zapošljavanje brojnih mladih filmskih profesionalaca, s posebnim naglaskom na očuvanje filmske baštine i osnaživanje HAVC-a koji bi trebao imati barem dvostruki broj zaposlenika više nego danas, a da bi se pokrila količina posla koju donosi uspješnost hrvatskog filma, kao i uspješnost izvoza hrvatskih audiovizualnih djelatnosti. Ono što je za HAVC potpuno neprimjereno je nužnost nule u bilanci na kraju godine jer se radi o sustavu koji financiranje planira na dulji rok i u skladu s time ima kompleksniji cash flow.

PET PRIORITETA

Na  kraju je istaknuto pet programskih prioriteta:

Projekt Rijeka – europska prijestolnica kulture koji mora doista postati i nacionalni projekt, a ne samo lokalni i međunarodni kao što je sada slučaj te s njom u vezi je i završetak Regionalnog centra Rikard Benčić

Pokretanje nacionalnoga centra za knjigu i Nacionalnoga centra za stvaralaštvo za djecu - svake tri godine bira se jedna organizacija, javna ili nezavisna koja postaje Nacionalni centar za djecu

Pokretanje Nacionalnoga centra za nezavisno kazalište i ples.. Obje institucije (fleksibilnog tipa) osnivaju se unutar projekta decentralizacije hrvatske kulture u kojem je prioritet upravo razvoj plesne umjetnosti,  nezavisnog kazališta i kazališnog stvaralaštva za djecu te jačanje sustava samostalnih umjetnika i Male hrvatske prijestolnice kulture – Inicijalna ideja za ovaj projekt proizlazi iz svijesti o našoj bogatoj zajedničkoj kulturnoj baštini kao dijelu europskog identiteta te potrebi da se izrazi nova vizija kulturne revitalizacije hrvatskih gradova kao prijestolnica kulture na lokalnom, državnom, ali i regionalnom i međunarodnom planu

S njim u vezi je i projekt Kultura u središtu u suradnji s Ministarstvom obrazovanja u kojem se kane uključiti sve djelatnosti (likovna, dramska, glazbena, audiovizualna…), implementacija kojeg se obavlja kroz cijelu godinu u muzejima i galerijama, kinima, kazalištima, festivalima, knjižnicama... Cilj je umrežavanje tih organizacija i kreiranje platforme za suradnju na nacionalnoj razini

Program Jedan posto za umjetnost i dizajn po kojem se kani od svake javne investicije odvajati jedan posto uložene svote za umjetnost osigurat će dodatni otkup umjetničkih djela. Dugoročna je to aktivnost koja bi uz pravilnu primjenu ne samo povećala ukupna izdvajanja za kulturu i umjetnost, već i značajno pluralizirala, demokratizirala i relaksirala fondovski ustroj cijelog sustava.

Cijeli program možete pročitati ovdje

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu