Vlada jednoglasna oko Istanbulske konvencije, ali to je tek početak

Nakon godinu dana odgađanja i sedam mjeseci nakon dovršetka javnog savjetovanja, Vlada premijera Andreja Plenkovića napokon je uputila u Sabor prijedlog Zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatiju kao Istanbulska konvencija.

Iako je riječ o značajnom koraku prema konačnoj ratifikaciji, posebno u kontekstu aktualnih pritisaka klerikalnih krugova, protivnika ratifikacije, zapravo je to tek prvi koraku s još uvijek neizvjesnim ishodom.

Današnja sjednica Vlade bila je svojevrsni 'školski sat' o Istanbulskoj konvenciji i po dužini trajanja te točke dnevnog reda – oko 45 minuta, ali i po edukativnim porukama koje su s tim u vezi poslali ne samo premijer Plenković, nego još 9 ministrica i ministara.

Svi su se zdušno trudili objasniti značaj Konvencije, nužnost borbe protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja koje je „ne samo hrvatski, nego i paneuropski problem“. Nisu štedjeli riječi ni u objašnjavanju da ona nema veze s 'rodnom ideologijom' niti da ne donosi ikakve obaveze Hrvatske vezano za to.

Uz već ranije najavljenu jednu rezervu na Konvenciju i famoznu interpretativnu izjavu, prijedlog ratifikacije je jednoglasno izglasan i proslijeđen u hitnu saborsku proceduru.

Nejasni - saborska većina, stupanje na snagu...

Po tumačenju Plenkovića, za izglasavanje ratifikacije dovoljna je samo obična saborska većina, dakle 39 zastupnika, pa prema tome ratifikacija – matematički - ne bi trebala biti problem, unatoč aktualnim previranjima u HDZ-u i premišljanjima u SDP-u.

Matematički ne bi, ali politički ishod još je neizvjestan.

Istodobno, pojavila su se u medijima tumačenja ustavnih stručnjaka da je ipak potrebna natpolovična većina svih, znači 76 glasova, što bi ipak moglo zakomplicirati izglasavanje.

Nije jasno ni kada će konačno Hrvatska biti dužna primjenjivati mjere iz Konvencije na koje će se obavezati, od edukacije i prevencije do zaštite žrtava i boljeg kažnjavanja počinitelja.

Naime, u samom dokumentu nema točnog roka u kojem će - nakon ratifikacije - Konvencija zapravo stupiti na snagu. Iskustva u nekim državama pokazuju da čitav postupak u bilo kojoj fazi može biti zaustavljen iz raznih razloga, prije svega političkih.

Također, ni izglasavanje u Saboru nije garancija da će Konvencija u kratkom roku stupiti na snagu i da će napokon početi njezina primjena u Hrvatskoj.

Krenimo redom.

U prijedlogu Zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije jasno piše da Konvencija neće stupiti na snagu danom ratifikacije u Saboru, nego da će datum njezine primjene biti naknadno određen, odnosno sukladno članku 30. stavku 3. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunaroodnih ugovora.

To znači da ako kojim slučajem u idućih mjesec dana Sabor i ratificira Konvenciju, zakon o tome ide prvo u Narodne novine, ratifikacija stupa na snagu osmog dana od objave, a datum početka primjene odredbi iz Konvencije će se naknadno uvrditi.

Upravo u tom grmu leži zec, posebno ako malo proučimo iskustva drugih država.

Bugarska odustala na pragu ratifikacije

Ima država u kojima je Konvencija stupila na snagu relativno brzo nakon što je ona potvrđena u nacionalnim parlamentima. Tako je u San Marinu prošlo malo više od 3 mjeseca, slično kao i u Belgiji, Estoniji, Finskoj, Gruziji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Švicarskoj kao i na Cipru i Malti.

Ima i suprotnih primjera, kada je ona zaustavljena na pragu ratifikacije.

Da će Plenkoviću i HDZ-u i dalje trebati prilično snage da se iskobeljaju iz kojekakvih javnih i tajnih koalicija s krugovima koji se oštro protive ratifikaciji, pokazuje nedavni primjer Bugarske.

Ratifikacija je u Bugarskoj, pod pritiskom tamošnje pravoslavne crkve, zaustavljena u samom parlamentu, praktički 5 do 12 prije ratifikacije.

Bugarska vladajuća stranka GERB, podsjetimo, povukla je u veljači prijedlog ratifikacije iz parlamenta pokleknuvši pod pritiscima vjerskih i političkih grupa koje su tvrdile da bi njezina ratifikacija mogla dovesti do 'moralnog rasapa'.

Kritike su išle toliko daleko da su uvjeravali javnost da bi prihvaćanje Konvencije moglo potaknuti mlade ljude da se identificiraju kao transrodni ili treći spol te da ona promovira istospolne brakove. Buku su izazvali i zbog navodne rodne ideologije, kao što je slučaj i u Hrvatskoj.

Vladajućima nisu pomogli ni apeli iz Vijeća Europe ni podrška europarlamentaraca da Bugarska ratificira Istanbulsku konvenciju.

Vlada desnog centra premijera Bojka Borisova na kraju je odustala od ratifikacije i zbog prijetnje koalicijskih partnera iz stranke Ujedinjeni domoljubi da bi njezino usvajanje moglo dovesti do pada vlade i prijevremenih izbora.

Borisov je u konačnici ustvrdio da će do ratifikacije doći tek ako se postigne konsenzus u društvu.

Opasnost vjerskog fundamentalizma

 „Vjerski fundamentalisti su uspjeli zaustaviti ratifikaciju i u Litvi i u Slovačkoj, a sada pokušavaju ići na razvrgavanje ugovora u Rumunjskoj“, rekla je Marina Škrabalo iz Zaklade Solidarna, na današnjoj konferenciji za novinare više nevladinih organizacija i saborskih zastupnica iz pozicije i opozicije, od HDZ-a do SDP-a.

Prema njezinom mišljenju, istočna Europa je trenutno „strateška bojišnica za destabilizaciju Europske unije, gdje se susreću interesi Trumpovih, Putinovih, brazilskih propalih aristokratskih magnata koji zapravo preko investiranja ozbiljnih novaca u radikalne desne konzervativne udruge destabiliziraju poredak zaštite ljudskih prava u EU“.   

Ako Plenković s HDZ-om i preskoči sve te zamke, a u hrvatskom slučaju to su najavljeni prosvjedi i eventulani referendum protiv Konvencije pa i previranja u njegovoj stranci, bit će vrlo zanimljivo vidjeti kako će se među članicama Vijeća Europe i EU-a tumačiti „interpretativna izjava“ Hrvatske koja ide uz ratifikaciiju.

Što se tiče rezerve na sam tekst Konvencije, a vezana je za članak 30. st. 2 ugovora, to je jedno od pet dozvoljenih izuzeća i oko toga neće biti problema. Takvu rezervu stavile su i neke druge države koje su već ratificirale Konvenciju poput Andore, Cipra, Gruzije, Malte, Monaka, Poljske, Rumunjske, Srbije i Slovenije.

Pojednostavljeno, Hrvatska zadržava pravo da plaća odštetu samo hrvatskim državljanima ili onima koji imaju prebivalište u Hrvatskoj i koji su državljani država članica EU ili imaju prebivalište u državi članici EU, a i to pravo se - uz ostale ispunjene pretpostavke iz Zakona o novčanoj naknadi - daje samo ako je kazneno djelo nasilja počinjeno na teritoriju Hrvatske. S druge strane, Istanbulska konvencija obavezuje državu za nakandu štete svim žrtvama, državljanima onih država koje su potpisinice Konvencije, a što je puno šire.

Izuzeće se može tražiti na pet godina uz mogućnost produljenja. I u tome nema spora.

Mogući prigovori zbog 'interpretativne izjave'

No, spor može izazvati famozna „intepretativna izjava“ i to prije svega političke reakcije drugih država potpisnica Konvencnije.

U interpretativnoj izjavi koja će biti sastavni dio isprave o ratifikaciji, Hrvatska navodi:

„Republika Hrvatska smatra da je cilj Konvencije zaštita žena od svih oblika nasilja te sprečavanje, progon i eliminacija nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka.

Republika Hrvatska smatra da je Konvencija u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske, posebno s odredbama o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te će Konvenciju primjenjivati uzimajući u obzir navedene odredbe, načela i vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske."

Interpretativna izjava priložena je da bi Plenković umirio duhove u vlastitim redovima, ali i u javnosti sve do Hrvatske biskupske konferencije i njima bliskih udruga. Treba umiriti one koji forsiraju priče o bauku rodne ideologije, o tome da Konvencija glorificira transrodne osobe, promjenu spola i neke mješovite WC-e i ukida nazive 'mama' i 'tata', a uvodi „roditelja1“ i „roditelja2“ i slične konstrukcije.

Prema Zakonu o sklapanju i izvršavanju ugovora 'interpretativna izjava' nije isto što i rezerva na neki međunarodni ugovor.

Interpretativna izjava je „jednostrana izjava koja izražava tumačenje, objašnjenje ili preciziranje nekih odredaba međunarodnog ugovora u njihovoj primjeni na Republiku Hrvatsku ili iznošenje političkog stava“.

Za razliku od nje, rezerva je, prema istom Zakonu, izjava kojom država „želi isključiti ili izmijeniti pravni učinak nekih odredbi međunarodnog ugovora u njihovoj primjeni na Republiku Hrvatsku“.

Ukratko, interpretetivna izjava samo tumači međunaroodni dokument, ne mijenja njegov pravni učinak, a rezervom država na neki način suspendira dijelove međunarodnog ugovora na određeni rok i to ima pravni učinak.

Bez obzira što je i sam premijer Plenković na sjednici Vlade naglasio da u izjavi nema skrivenih namjera nego je ona samo želja da se razjasne dileme onih koji imaju dvojbe, ovako napisana izjava može biti doživljena i kao „prikrivena rezerva“.

To će prije svega ovisiti o tome kako će je protumačiti druge države potpisnice Istanbulske konvencije.

Tek ćemo vidjeti hoće li neka od njih uputiti prigovor na tako sročenu izjavu, a što je bilo, podsjetimo, u slučaju Poljske i njezine posebne izjave. Tada su reagirale Austrija, Finska, Nizozemska, Norveška, Švedska i Švicarska.

Poljska je u svojoj izjavi navela da će „primjenjivati Konvenciju u skladu s načelima i odredbama Ustava“, što je u jednom dijelu na sličan način ustvrdila i Hrvatska.

Ponovno 'rodna ideologija'

Kamen spoticanja mogao bi biti i spominjanje rodne ideologije u izjavi, koja zapravo ni ne postoji u Konvenciji, a Hrvatska je ni ne definira u priloženoj izjavi.

Na mogućnost da krenu prigovori drugih država potpisnica upozorava i profesorica ustavnog prava Sanja Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci.

„Može se očekivati prigovor ili, naprosto, ismijavanje Hrvatske koja i dalje barata neobjašnjenim terminom rodna ideologija“, rekla je Barić za Jutarnji list.

Premijer Plenković je poručio da ne očekuje prigovore drugih država te da se Vlada u formuliranju interpretativne izjave „temeljito konzultirala s pravnim stručnjacima“ istodobno „uvažavajući pluralizam hrvatskog društva i osjetljivosti jednog njegovog dijela čije mišljenje respektiramo“ .

Pored toga što je Hrvatska izjavom željeli objasniti kako shvaća Konvenciju, što je njezina bit i zašto je donosi - a to je sprečavanje nasilja nad ženama ii nasilja u obitelji - Plenković je posebno objasnio i zašto se u izjavi spominje rodna ideologija.

“To nismo donijeli na slijepo, nego nakon vrlo detaljnih konzultacija sa stručnjacima Vijeća Europe, gdje smo došli do zaključka da i u njihovim analizama nema pravnih učinaka kakve možemo čuti u raspravama u hrvatskoj javnosti. Nema pravne obveze za priznanje 'trećeg' ili neutralnog spola, nema pravne obveze za redefiniranje braka ni obveze uvođenja u nastavne planove onoga što bi se kosilo s4q o onim što smatramo da nije u skladu s našim vrijednostima. Na taj način razjašnjavamo dileme onih koji imaju rezerve“, objasnio je Plenković sadržaj izjave.

Dok politika taktizira, crne brojke se nižu

Bilo kako bilo, današnja jednoglasna Vladina podrška ratifikaciji tek je početak postupka prihvaćanja Istanbulske konvencije. Još se ne zna ni kada će ona biti raspravljena u Saboru, ni hoće li biti prihvaćena, ni kada će u konačnici stupiti na snagu te hoće li zbog dodatne izjave Hrvatska imati nekih problema s drugim državama.

U međuvremenu ostaje nam samo crna statistika, a brojke govore da je od 2013. do 2017. bilo 195 ubojstava u Hrvatskoj, od toga u 91 slučaju žrtve su žene. Njih 63 su ubile bliske osobe, od čega je njih 46 ubio intimni partner.

Dakle, svaka druga žrtva ubojstva je žena, a svaka četvrta žrtva ubojstva u Hrvatskoj je žena koju ubije muž ili dečko.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu