Poliklinika za zaštitu djece: Prekinite medijsko „potpirivanje vatre“

Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba obratila se javnosti ponukana medijskim praćenjem današnjih događaja u Splitu. Stručnjaci upozoravaju da su konfliktni razvodi i sudske odluke o skrbništvu izrazito kompleksne situacije, stresne za cijelu obitelj, a posebno za djecu. Stoga pozivaju medije, ali i ostale članove društva, na odgovornost i profesionalnost, uz poštivanje djetetovog prava na privatnost.

Priopćenje stručnjaka Poliklinike donosimo u cijelosti:

Učestalo smo, a danas posebice, kao stručnjaci koji svakodnevno rade sa traumatiziranom djecom, pozivani da putem medija komentiramo pojedinačne slučajeve koji se nađu pod interesom javnosti. Budući etički kodeks naše struke jasno onemogućava govoriti o pojedinačnim slučajevima jer to može dodatno traumatizirati, obilježiti i na druge načine naštetiti dijete, ni ovom prilikom, bez obzira na pojačan interes medija to nećemo učiniti. Kad je riječ o visokokonfliktnim razvodima i ovrhama sudskih odluka o skrbništvu, željeli bismo skrenuti pozornost javnosti na dva ključna elementa.

Prvenstveno, želimo naglasiti kako su situacije konfliktnih razvoda, sindroma otuđenja djece pa onda i povremenih ovršnih postupaka koji iz njih proizlaze u psihološkom smislu – iz pozicije klijenata, i profesionalnom – iz pozicije brojnih uključenih stručnjaka, izrazito kompleksne.

To su situacije koje su iznimno stresne za cijelu obitelj, a posebice za djecu, a nerijetko mogu dosezati i razinu traumatskih. Situacije u kojima je donesena odluka o ovrsi uvijek su rezultat nedostatka kapaciteta roditelja da, iz različitih razloga, uvide poziciju djeteta, a onda i da postupe u djetetovu najboljem interesu. Upravo iz tog razloga one neminovno rezultiraju jednom stranom koja je nezadovoljna odlukom.

U tom kontekstu u većini slučajeva situacija ovrha, bez obzira na to što je ona određena nakon temeljitih uvida i analiza brojnih stručnjaka iz područja zaštite djeteta (psihologa, socijalnih radnika, posebnih zastupnika, sudaca, liječnika…) postaje traumatičnom za dijete koje se kontinuirano nalazi u poziciji u kojoj se za njega/nju vodi rat, rat između onih koji bi trebali biti glavnim izvorom podrške i osjećaja sigurnosti. Ovakav kontekst odrastanja neminovno ostavlja dugoročne posljedice na mentalno zdravlje djece.

Kao društvo, koje o ovim događajima čita,gleda i sluša u medijima, često budemo zgroženi, šokirani, ljutiti, razočarani. Drugim riječima naše su reakcije emocionalne pa su samim time takve i akcije koje članovi društva poduzimaju uključujući se u slučaj na različite načine prvenstveno, često i isključivo temeljem informacija iz medija.

Često govorimo o tome kako su djeca odgovornost svih nas i mi se s tim apsolutno slažemo.

Želimo apelirati, prvenstveno na medije, a onda i ostale članove našeg društva da promislimo o načinu na koji odlučujemo prakticirati tu svoju odgovornost. Smatramo da uključenost medija u bilo koji problem pa tako i ovaj može biti korisna ako se njemu pristupa stručno, etički, obzirno, a s namjerom edukacije, razumijevanja i suosjećanja, bez kršenja djetetovog prava na privatnost.

Obzirom da nas pitate što imamo za komentirati kao stručnjaci želimo reći ovo:

Pozivamo na prekid medijskih rasprava o pojedinačnim slučajevima, „potpirivanje vatre“, polariziranje situacije, neselektivno biranje sugovornika, davanje u javnost neprovjerenih informacija, praćenje događanja koja u centar zbivanja stavljaju dijete.

Umjesto toga pozivamo na stručnu raspravu o problemu konfliktnih razvoda i sindromu otuđenog djeteta. Pozivamo medije da iskoriste veliku moć, a samim time neminovno i odgovornost koju imaju kako bi se javnost educiralo, a javnu politiku kao i rad institucija dodatno usmjerilo ka najboljem interesu djece.

Jer, svi mi kao ljudi imamo pravo na emocije i emocionalno reagiranje no kao stručnjaci mentalnog zdravlja, pravnici i suci, socijalni radnici, ali isto tako novinari i urednici,  imamo i odgovornost reagirati u skladu sa spoznajama i etičkim kodeksom svake od naših struka, a u svrhu zaštite djece koju tako olako i na žalost često samo deklarativno nazivamo našom.