Dežurni tumači u panici

∫
  • putin_xi_trump.jpg
    Vladimir Putin, Xi Jinping i Donald Trump
    Foto: Sergei BOBYLYOV / POOL / AFP

Šok, nevjerica i zabrinutost…

Donald Trump, Vladimir Putin i Xi Jinping za istim stolom…

Tri predsjednika, tri velike sile i devedesetak minuta razgovora koji su, sudeći prema dijelu zapadnih komentara, izazvali pravu geopolitičku groznicu…

A onda je trojka objavila i zajedničku Deklaraciju o miru…

U četiri točke i četiri ključne teme: reforma Ujedinjenih naroda, stabilnost svjetske opskrbe energijom, imunitet državnih dužnosnika i nadležnost međunarodnih sudova te smanjenje nuklearnih rizika…

I zajednička poruka da se nuklearni rat ne može dobiti i da se nikada ne smije voditi…

Dakle, predsjednici triju nuklearnih sila barem su se načelno složili da međusobno uništenje nije naročito perspektivna budućnost čovječanstva…

Ali dio zapadnih komentatora nije impresioniran…

The New York Times u izvještavanju o susretu naglasak stavlja na njegovu političku simboliku i pitanje stvarnih diplomatskih rezultata…

Dakle, politički teatar…

Zanimljivo…

Kada se zapadni čelnici sastanu, rukuju i objave deklaraciju punu općih mjesta, to je povijesni diplomatski uspjeh…

Kada to učine Trump, Putin i Xi, onda je predstava bez konkretnih rezultata…

Razlika je, očito, u tome tko prodaje ulaznice…

Reuters i Associated Press u svojim izvještajima otvaraju pitanje konkretnih rezultata i političkih posljedica susreta…

Nema mira u Ukrajini, nema nuklearnog razoružanja, nema konačnog rješenja svjetskih kriza…

Devedeset minuta razgovora, a nisu riješili probleme koje međunarodna diplomacija nije uspjela riješiti desetljećima…

Kakva neodgovornost…

Hong Kong Free Press povlači povijesnu paralelu s Jaltom 1945. godine…

Tri velike sile ponovno bi mogle odlučivati o sudbini manjih država…

Odjednom je otkriveno da velike sile imaju interese…

I da o njima pregovaraju…

Kao da su Irak, Libija, Afganistan i Sirija bili rezultat općenarodnih referenduma…

Revolucionarno otkriće…

Le Monde naglašava diplomatsku simboliku susreta i politički dobitak Pekinga i Moskve…

Strašno…

Kina se ponaša kao svjetska sila, a Rusija, koju se godinama proglašavalo međunarodno izoliranom, ponovno sjedi za stolom na kojem se razgovara o globalnoj sigurnosti…

Najveća tragedija nije što je Putin ponovno za stolom…

Nego što su oni koji su godinama tvrdili da mu za tim stolom nema mjesta sada prisiljeni objašnjavati otkud mu stolac…

I kamo su, dovraga, nestale sve njihove višegodišnje geopolitičke analize…

A posebno je zanimljiva zabrinutost zbog dijela deklaracije koji se odnosi na Međunarodni kazneni sud i imunitet državnih dužnosnika…

Zabrinutost koja je sasvim razumljiva…

Jer međunarodno pravo ne bi smjelo biti utočište moćnika od odgovornosti…

Ali nije li upravo selektivno tumačenje međunarodnog prava jedna od najvećih bolesti dosadašnjeg svjetskog poretka…

Onoga čuvenog poretka temeljenog na pravilima…

Pravilima koja su sveta sve dok ne počnu smetati interesima onih koji ih tumače…

Tada se, uz odgovarajuću konferenciju za novinare, prilagođavaju okolnostima…

I tako dolazimo do najvećeg paradoksa…

Jedni komentatori tvrde da samit nije donio ništa konkretno…

Drugi upozoravaju da bi mogao označiti početak promjene svjetskog poretka…

Dakle, nije se dogodilo ništa…

Ali posljedice bi mogle biti katastrofalne…

Genijalno…

Naravno, deklaracija nije mirovni sporazum…

Nije zaustavila ratove…

Nije uklonila nuklearno oružje…

Niti je riješila duboke sukobe između Washingtona, Moskve i Pekinga…

Ali pokazala je nešto što se u posljednje vrijeme gotovo zaboravilo…

Da diplomacija ne počinje onda kada se protivnici slože, nego upravo onda kada se, unatoč neslaganjima, odluče sastati i razgovarati…

A možda je najzanimljivije ono što se u deklaraciji ne nalazi…

Europa…

Ne zato što Europa nije važna…

Nego zato što njezina politička težina očito više nije dovoljna da joj automatski osigura mjesto za svakim stolom na kojem se odlučuje o budućnosti svijeta…

I tu dolazimo do završnog paradoksa…

Trojica predsjednika sastala su se kako bi razgovarala o svijetu…

A dio zapadnih komentatora ponaša se kao da se svijet sastao kako bi razgovarao o njima…

Možda samit nije promijenio svijet…

Ali je pokazao koliko se svijet već promijenio…

Najveći problem većine zapadnih analitičara svjetskog poretka nije što se budućnost svijeta oblikuje bez njihova dopuštenja…

Nego što se svijet uporno odbija razvijati prema njihovim analizama i prognozama…

A što se malih država tiče…

Otkako nema Josipa Broza Tita, male više nitko ništa ne pita…