Foto: Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unported
Prije dvadesetak godina prijatelj sociolog, netom nakon što je otišao u mirovinu, srknuvši gutljaj kave rekao mi je:
- Ovu zemlju može spasiti samo New deal.
Veliki zemljani radovi. Masovni iskopi bagerima. I onda polagati red penzionera, pa red kreča, red penzionera, red kreča...
Čini se da se to u svijetu zbog nepredviđenih okolnosti upravo događa. Virus u najvećem dijelu uzima stare i bolesne, a vlade diljem svijeta lutaju u dijametralno suprotnim strategijama kako se s tim boriti. Vrlo često iste vlade zauzimaju suprotne strategije u razmaku od nekoliko mjeseci. Je li to zato što su društva u kojima živimo u stanju predvidjeti samo petnaest dana unaprijed, kao i vremensku prognozu?
Stariji i pametniji brat mi je neki dan ukazao na posvemašnji nedostatak teorije u opisu društvenih pojava, ali i u svakodnevnom životu. Nije da se pojedini ljudi ne bave teorijom, ali do teorije naprosto nikome više nije stalo. Na stranu činjenica da je forma odavno preuzela primat u odnosu na sadržaj, navest ću sebe kao prvi primjer. Mnogi me smatraju piscem, a što se visokog obrazovanja tiče mogao bih o sebi napisati da sam se obreo na više fakulteta, ali se ni na jednom nisam pomaknuo dalje od 1. godine. I mnogi će reći da to nije važno ili barem presudno. Zato je tu "bogato životno iskustvo".
Odmalena sam se susretao s pogledima, mišljenjima i izrekama :
- Manje filozofiraj i više radi!
- Nema ništa od teorije dok ne probaš u praksi!
- Nema kruha bez motike!
Ne zanima nas ni pomisliti, a kamo li osmisliti u kakvom društvu bismo željeli živjeti. Zanima nas praktično i ekonomski opravdati svaku stavku državnog proračuna ili, preciznije, svatko svoj mali proračun. Ukoliko ti to nije najvažnije ne treba ni da živiš. Ovrha i gibaj dalje. Posljedica toga je da nam zemljom upravljaju knjigovođe. Ili je to što nam knjigovođe upravljaju državom uzrok?
Danas se filozofi i teoretičari proglašavaju uhljebima koji sisaju državnu sisu. Političari svih boja i društveni pregaoci, skoro bez ostatka, pričat će nam o tome kako treba dati naglasak na strukovne škole te temeljem toga:
- Obrazovanje prilagoditi tržištu rada!
A, recite mi tko je taj mesija koji će u današnjem svijetu ubrzanog razvoja, u kojem se, u sve kraćim intervalima, ponavljaju svjetske ekonomske krize, gdje se upravo uvela sintagma "novo normalno", a za koju godinu vjerojatno "još novije normalno", prepoznati za kojim će zanimanjima tržište rada imati potrebe? Ili, kada bi znali, koliko vremena treba da se takva reforma obrazovanja implementira? Recimo, deset do petnaest godina. Kako će izgledati svijet za petnaest godina? Možda bi to mogli naslutiti kakvi filozofi i teoretičari? Oni uhljebi koje smo prije spominjali.
Osim toga, nije li pametnije obrazovanje u nekom strukovnom zanimanju, koje će ubrzo zamijeniti robot, zamijeniti teoretskim znanjem posla koji taj robot treba napraviti, kako bi mu uspješnije i lakše otklonio kvar. I nije li, uz to, pametnije istom srednjoškolcu dati šire, univerzalnije obrazovanje, kako bi ga lakše mogao zamijeniti ili sam sebi stvoriti novo. Nije li automehaničaru potrebno znanje informatike, kad odavno kvarove detektiraju kompjutori, fizike kako bi razumio teoriju procesa termodinamike koji se odvijaju u motoru, zemljopisa kako bi posao potražio u nekoj udaljenoj zemlji gdje još traže njegova znanja.
Naposljetku, nije li tog mehaničara potrebno upoznati s kulturom, umjetnošću, biologijom, kemijom, poviješću, ali i socijologijom i filozofijom. Kako bi se naučio razmišljati i donositi ispravne odluke za sebe i društvo oko sebe. Možda bi se tada manje čudili tko nam uzastopno pobjeđuje na izborima.
Roditelji i djeca, ali ono što je posebno problematično i profesori, praktičnim će znanjima dati prednost, a teorija je nešto što je dosadno, nepotrebno i samo opterećuje. Danas će se prosječni gimnazijalac, o strukovnjaku da i ne govorim, bez ustezanja, srama ili osjećaja manje vrijednosti, profesoru pohvaliti da čita samo ono što mora. I, da se razumijemo, nisu oni tome krivi. Sijanje je to neznanja ili prakse nauštrb teorije koje traje od mog ranog djetinjstva. Samo smo sad krenuli u berbu. Pomažu zrenju plodova i uzori koje prepoznajemo u javnosti. Plemstvo hohštaplera koji su se statusa u društvu domogli praktičnom hrabrošću i bezobrazlukom kako stvari i pojave oko sebe pretvoriti u osobna materijalna dobra. Kriminala se neću ni doticati.
Uzmemo li za primjer visoku znanost, vidjet ćemo da je naglasak na njenoj primjenjivosti u tehnologiji proizvoda za tržište ili farmaceutskoj industriji. Znanstveni instituti i "centri izvrsnosti" takmiče se za financiranja privatnih kompanija vodeći računa skoro isključivo o primjenjivosti njihovih otkrića. Sve se to, naravno, pažljivo štiti i patentira, jer je mjerilo profit.
Teoretičare i filozofe vidimo danas kao ostarjele bradonje. Isposnike koji žive u pećinama bez nade da će postati sveci. Daveži koje nitko više ne čita. A, i kako bi, kad im misli ne stanu pod potpis slike na instagramu ili u onih nekoliko redaka prije nepotrebnog klika "prikaži više".
Teoriju i filozofiju smo potjerali u penziju i za te dvije penzionerke će se, na tragu nehumane i nekorektne šale mog prijatelja s početka teksta, umjesto zemljanih radova pobrinuti prirodna selekcija. Ili virus u staračkim domovima, mentalnim feudalnim društvima u kojima danas živimo brinući se da namirimo kralja, plemstvo i crkvenu desetinu.