Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (3)

21.4.2022. - 56. dan rata

Sad rat traje već osam tjedana. Jedna novinarka koja radi radijski program za njemačku manjinu u Ukrajini, tik uz slovačku granicu, za Hesenski radio kaže da je prvotni veliki val humanitarne pomoći splasnuo. U mjestu gdje radi bave se daljnjom distribucijom pomoći za cijelu zemlju, a zalihe hrane i higijenskih potrepština sve su tanje. Jučer je stigla nova Ivanova knjiga 'Pripadati ne pripadati'. Unutra je puno tekstova koje znam. Zaronio sam odmah u one meni nepoznate i uživao u njegovom stilu. On je veliki pisac. Dva sata čitanja bili su mi prva ne-ukrajinska lektira od 24. veljače.

Također, jučer sam na N1 nabasao na isječak stand-up intervjua novinarima Zorana Milanovića. Nešto strašno. Bezmjerna i šokantna vulgarnost sa znatnom dozom nasilničke agresivnosti, raspad rječnika i svake kulture govorenja. Kad nađe temu, ne može prestati s tiradom, fiksacija stvori vrtlog i tok te poremećene svijesti on izgovara virtualno u beskraj. Lice mu je izobličeno, mimika odgovara prostačkom tekstu koji izgovara i za koji je uvjeren da je istina. Iz njega se puši kao iz poklopljenog lonca u kojem vrije. To je tako neugodno za gledati da sam bio sretan što je bio pušten samo isječak. Apsolutna autonomija koju ima kao predsjednik Republike za njega kao oboljelog čovjeka nije dobra. Za bolest idealna situacija: ispadi ostaju bez pogovora i psihoza se repetira i akcelerira. Premijera zove plameni jazavac.

Iznenada je nazvao Erich iz Slatina na Čiovu. Nakon što je povukao znalačku paralelu između Miloševićevog i Putinovog rata i sovjetske vojne doktrine, na moju primjedbu da je naš rat bio mala uvertira, počeo je i nije prestajao govoriti o Bosni, sve uzbuđeniji dok nije izgubio dah, krajnje uzrujan. Da ga opustim, pitao sam ga o njegovom dokumentarnom filmu, na to je prešao u opsesivno pripovijedanje, s uzrujavanjima i to opet dugo, sasvim monološki. Sve drastičnije je vidljivo njegovo potonuće u bosansku ratnu temu, kao da je u živom blatu. Iz Bosne se nikad ni nije vratio u Njemačku, oženio se za Bosanku, napisao tisuće kartica o Bosni. Ostao je stanovati u temi, u nju emigrirao tako reći, ali stanuje i u traumi, da li zbog neke jedne ili ukupnog užasa kojeg je vidio i doživljavao, svejedno je. Živi ovdje već trideset godina, ali hrvatski samo sriče i ne razumije malo složeniji vokabular i sintaksu. Rekao mi je da će pročitati jedan moj tekst (o Praljku) uz pomoć Googleovog prevoditelja. Ta zapanjujuća činjenica mora da ima neku psihološku pozadinu, jer bez problema govori engleski, dakle nije jezični antitalent. Trideset godina je dugo, dok u Njemačku navraća rijetko, računam jednom, dva puta godišnje, kratko i zbog posla.

Po svojoj reakciji na Ukrajinu vidim dakako koliko sam i sam dijete onog rata, psihički i psihološki obilježen. A dosta godina rat mi je bio zatvoreno poglavlje. Mislim da bi se to moglo vidjeti po knjigama koje sam napisao. Spominje se samo na par mjesta i rubno. A sad, hopla. Svi senzoriji su proradili i pišem ovaj čisti ratni dnevnik. Meni inače sasvim strana djelatnost.

23.4.2022. - 58. dan rata

Jučer ogromno veselje, Ukrajinci iz Vodnjana nam poklanjaju mačka Đerija, kojeg Slađana zove Jere. Da u nedjelju, sutra, dođemo do njih na mezetluk i podignemo ga. Da je Jere nervozan, ne odgovara mu ništa a da su ga kod nas uvijek zaticali odlično raspoloženog. Nakon što su ga podigli, poslije osam godina, mora da im nije baš jednostavno. Slađana napominje da s djetetom i dvije mace u iznajmljenom apartmanu sigurno nije lako.

U kojem je to kontrastu prema strahotama koje se odvijaju u Ukrajini. U Marijupolu leševi po cesti, tko da ih krene sklanjati. Rusi vrše čisti teror. Bez ikakvog razloga, s dalekometnim raketama gađaju stambene zgrade u Odesi, tek tako. Pogode neki stan ili dva u kojem onda pogine pet ljudi, uključujući jednu bebu. Gdje god je ruska vojska, ili je bila, otkrivaju se masovne grobnice. Vide se iz satelita, ili se na njih nabasa. Divljanje kao u zadnjim mjesecima Miloševićevog rata, vidio sam sam jednu takvu hrpu svježih leševa nabacanih uz cestu odmah čim se izađe iz Sanskog Mosta prema Sasincima. Mladih muškaraca u civilu, postrijeljanih pri povlačenju Srba, valjda za svaki slučaj.

Ruski patrijarh u Moskvi pozdravlja ruski rat. Patologija od vrha do dna. Državna i nacionalna euforija ubijanja, pljačke, silovanja, uništavanja u daleko najvećem europskom narodu. Pekićevo 'Besnilo' koji je tada bio najava mahnitosti koju je proizveo Milošević a zvao se besciljna okrutnost kao sustav i svi smo bili zaprepašteni.

Besnilo i kao groteska. U Moskvi ili jednom drugom gradu policija je odvela mladog muškarca koji je među ljudima hodao pločnikom i vrlo neupadljivo nosio pred prsima bijeli list papira u formatu A4. Na njemu su vodoravno bila otkucana dva reda asteriksa. Tri gore, četiri dolje. Na fotografiji se vide tri policajca koji su krenuli za njim da ga uhapse.

25.4.2022. - 60. dan rata

Jučer smo posjedili malo kod vodnjanskih Ukrajinaca Marka i Oljese i pobrali mačka. Imaju sina od nekih osam godina koji od svoje treće, nakon neke infekcije, malo teže govori. To će se popraviti. Od ocjena iz jezika i književnosti je dispenziran. U Kosinožićima su si Ukrajinci i njihov krug napravili uskršnji roštilj na svoj datum.

Navečer izborni rezultati iz Francuske i Slovenije. Jedni i drugi glasači su se riješili mora Marine Le Pen i Janeza Janše. Ovo potonje meni je važno, jer se nakon Van der Bellenove pobjede u Austriji, u ovom dijelu Srednje Europe, stvari vraćaju u normalu. U Italiji su Berlusconi i Salvini svedeni na opoziciju, u Austriji je nedavno pao kancelar Sebastian Kurz, Slobodnjaci izgubili poziciju su-vladajućih, a vjetar im je decenijama puhao u leđa. U meni je Janšina politička Slovenija izazivala klaustrofobiju jer smo u stvari ista zemlja – samo za sklop Hrvatska i Slovenija funkcionira užasni pojam 'regija' - a opuštenost i negalamljenje, diskrecija i privatnost Sloveniji najbolje stoje. Uostalom, liberalna slovenska ljevica osamdesetih mi je bila politički jedina privlačna pojava u Jugoslaviji a poslije su predsjednici Kučan i Drnovšek imali autentičnost građana-političara.

26.4.2022. - 61. dan rata

SAD su danas ušle u otvoreno ratovanje s Rusijom. Nakon što je bio, skupa s američkim ministrom vanjskih poslova u Kijevu, američki ministar obrane Lloyd Austin sazvao je ministre vojske iz Europe, NATO ili ne, i odmah uvodno objavio da će Amerika pokrenuti nebo i zemlju, a Ukrajina dobiti rat. Na sastanak je pozvao u Ramstein, veliku vojnu bazu u Njemačkoj, vjerojatno najveću u Europi, duboko u Falačkoj, gdje je američka vojska odavno napravila uporište za prvi rat sa SSSR-om. Ramstein se jedva može naći na geografskoj karti i ime je svega što znači operativna vojna snaga Amerike, s NATO-m, bez njega, svejedno, odnosno američka vojska plus saveznici, riječ koja je u punom značenju uskrsnula zadnjih tjedana, i svi ju razumiju. SAD je sad u ratnom modusu, nikakvi Berlini ili Parizi, nego ravno u vojnu bazu tko želi, tko ne želi, taj je fuori muro pa neka izvoli. To su sad ta druga vremena, ona Scholzova, od njemačkog kancelara retorički savršena (od nekog sjajno napisana) riječ Zeitenwende: obrat vremena. O tom obratu, resetu, vraćanju na nulu bi se moglo pisati satima i danima, a ostaje da su za kontinentalnu Europu – Ukrajina je, sad vidimo, ta kontinentalna Europa par excellence - u rat ušli Velika Britanija, Australija i SAD, a Francuska prešutno, njene atomske podmornice krstare. 1939. je, hoće to čovjek ili neće, ali o tom obratu vremena nije odlučila deliberativna, dijaloška Europa već Rusija, ma što ona bila. Veliki trenutak u ominoznom, a po meni historijskom Ramsteinu je da je cijeli europski zapad sazvao Amerikanac crne boje kože, Crnac. Da je izdiktirao što će se nadalje raditi meni je veliki trenutak. Na drugoj strani vage je naime jedan Židov, ili bolje rečeno 'Židov', Vladimir Zelenski, iz polu-prezrenog zanimanja glumca, nitko i ništa za bolje bijele i ostale rasističke koktele, uključujući na moju ličnu sramotu i one akademske, gdje se 'kolege' Crnci i Židovi spominju samo karitativno, jer noblesse oblige. Glavno da ovaj čas nisu tu na koktelu. Ramstein dakle pamtim, senzibiliziran, jer u sebi odbrojavam zadnje tjedne/dane Ukrajinaca u našoj kući, koje ćemo na kraju izbaciti, 'žao nam je'. Osmero njih, dvije obitelji uključujući troje djece.

Imao sam pravo neki dan. Poljska je taj ruski mračni predmet želje. Neće im više isporučivati plin, dakle neka se smrzava. Ni Bugarskoj, zemlji i narodu koji Rusiju voli kao nijedan drugi. Kažnjavanje po emotivnom principu je konstituiranje Sarmatije, slavenske Europe koja će na kraju ispasti veća od Rusije.

27.4.2022., 62. dan rata

Christiane je ponudila pomoć JHJ-a za Ukrajince od kojih smo dobili mačku. Oni su iz novinarstva, ona aktivno piše kolumne za Al Jazeeru, CNN i sl. On je izobraženi novinar ali radi u sferi odnosa s javnošću, ili tako nešto. Trebao bih ih povezati. Nemam snage biti Djed Mraz, to je onda neko petljanje i pokvari odnos.

U dubini osjećam samo tugu. Na njenoj pozadini, na tom temeljcu, mi je akutan osjećaj nemoći. U njemu doslovno plivam, i u jednom i drugom. Vjerojatno zbog višedesetljetnog bavljenja s holocaustom, preživjelima između ostalog, imam točan osjećaj za dimenzije što se događa Ukrajincima. Nema ni trunke nekog veselja, prkosa ili ponosa da pomažemo. Kod Yed Vashema se sade drveća za 'pravednike među narodima', onima koji su pod cijenu života pomagali pojedinim Židovima u doba holocausta. Taj memorijal činio se do pred dva mjeseca jedinstvenim i zaključnim ako ne za čovječanstvo, a ono za Europu sigurno. Sad je to s najotvorenijim i masovnim zvjerstvima pred kamerama, live ili pola sata kasnije, ostao samo jedan gaj. Sad samo u Europi pomaže 500 milijuna ljudi, posredno, neposredno, a s baterijom treba tražiti one koji to ne čine.

To i kako to duboko seže, pokazuje raskol u pravoslavnoj umi zbog zvjerstava i masovnih progona. Zakazala je institucija službenog pravoslavnog boga. Nasljednik Sv. Petra ne stanuje u Moskvi. Što je kagebeovac Vladimir Putin odlično obavio nesvjesno, a iz starog refleksa.

U Neue Zuercher Zeitung piše da sad u Švicarskoj vrijednosti slobode i demokracije više znače nego neutralnost. To je stoljetni preokret u jednom mikrozmosu, koji je, mali kakav je, uvijek imao prioritet kako sačuvati svoje društvo od 'velike povijesti'. Sad Švicarska da traži putove kako da Ukrajini doturi oružje a da ne naruši princip neutralnosti.  Što kaže da se u Ukrajini i s njom dešava nešto fundamentalno. Civilnost se brani oružjem. Da sam to pročitao zahvaljujem bečkim novinama Der Standard. Znam jednog od urednika koji ih je osnovao, sjedili smo u bircu, i bio kao svi mi nekakvi iz Bugarske, Slovenije, Hrvatske. Danas to je novina koju čita cijela Srednja Europa do duboko u Balkan, i pretpostavljam još šire. Pri tome su više lijeve nego bilo što drugo, međutim izrazito usredotočene na kulturu, i kulturu feljtonizma: ništa se u njima ne može razumjeti bez austrijsko-bečke kulture i njene tradicije kao odrazišta. Der Standard je iz poetike slabog junaka, jer što je konačno Beč iz napuhanih vele-perspektiva – čak i Muenchena. Brojke čitanosti na internetu su međutim frapantne, stotine tisuća, milijuni sati čitanja – toliko stanovnika nema Austrija, dakle… Habsburška monarhija, što? U Njemačkoj ta je novina nepoznata, doslovno. U starom stilu, piše ih nekoliko novinara, imenom i prezimenom, što je kulturna poanta (kavanskog, urbanog) novinarstva da se smrzneš. Jutarnji list u Zagrebu ima više samo komentatora.

29.4.2022., 64. dan rata

Sarmatija. Jučer sam otišao na web stranicu poljske ambasade u Zagrebu i našao odmah vidljiv kvadrat u gornjem desnom uglu, pomoću kojeg se dolazi na veliki dio na ukrajinskom jeziku, pod simbolom ukrštene poljske i ukrajinske zastavice. I poljski i ukrajinski su mi nažalost preteški za odgonetavanje.

Ukrajina je dvostruko veća od Njemačke, a Poljska od Njemačke samo malo manja. To je ogroman prostor u kojem su poravnate sklopke.

Kako su neki dan dva najvažnija američka ministra u Kijev morala putovati vlakom iz Poljske, a taj je put na glasu kao dug, mora da su dobili osjećaj za teritorijalnu veličinu, kao da se u Americi četrdesetih voze kroz Ameriku, u predavionsko doba.

Od Harkova do Varšave cestom ima 1.300 km, vozi se šesnaest i pol sati. Kolima. Nešto malo manje i do Odese. Vlakom 21 sat. Vlakom od Moskve do Harkova putuje se vlakom preko petnaest sati. Dakle dubina poljsko-ukrajinskog prostora je sasvim ruskih dimenzija i po ratnim aksiomima vojno neosvojiva.

I predsjednik Ujedinjenih nacija, stanoviti Guterres koji je nakon razgovora s Putinom tako morao u Kijev. Kamo su mu za oproštaj Rusi poslali par raketa na Kijev, pa je čovjek sav potresen davao izjave lirsko-čovječnog tipa. Da se i prestrašio, ne sumnjam jer se sjećam kako su se Kvaternikovim trgom tresli i zavibrirali veliki izlozi na Nami a rakete su padale na Gornjem gradu i Tuškancu.

Što je pak u Kremlju, potpuno je izvan pameti. Kakvi bi to tenkovi trebali prevaliti prostor od Harkova do poljske granice? Kako bi se ti vojnici na primjer prehranjivali, jer osvajačke vojske uvijek se prehranjuju kod domaćeg stanovništva – a Rusi prvo popale sve pred i za sobom. Možda je u Kremlju uzor neviđeni prodor njemačke vojske do pred Moskvu i Lenjingrad 1941., koji je bio neka vrsta mega-blitzkriega, ali onda to u Kremlju čitaju kao Karla Maya. Ako ja znam kako je to išlo 1941., i da se prodor Wehrmachta slomio u trenutku kad je prestao surađivati s lokalnim stanovništvom, onda bi to valjda netko morao znati po svim tim vojnim institutima i univerzitetima u Moskvi. Dakle, Kremlj je u stanju van pameti, vlast je uzurpirala koalicija budala. Palo im je odmah na početku na pamet da konfisciraju sve civilne avione zapadne proizvodnje koje Aeroflot i ostali imaju na leasing. Nekih stotinjak. Sad imaju groblje aviona, jer objasnio je jedan stručnjak da stalne preglede mogu vršiti sam njihovi odnosno licencirani mehaničari i da su bez takvih servisa i žigova zabranjeni za letenje, a vrlo brzo i zauvijek, te da ih firme za leasing i dobiju natrag, ne bi ih ni prstom dirnuli. Čak i korištenje 'za dijelove' da je besmisleno i upotreba takvih dijelova još opasnija. Dječačke fantazije i dječačka rješenja kao kad pubertetlije. Ukradu kola pa se voze samo dotle dok ima goriva. Svi iz te koalicije od računam njih dvjestotinjak, su prostatični šezdeset i sedamdesetgodišnjaci. Na čelu s jednim koji je lukav.

Prvi tekst iz ciklusa Ukrajinskih bilješki Nenada Popovića možete pročitati ovdje, a drugi ovdje.

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku