Matija Babić
Gotovo svi oblici pristupa nekom tekstu inteligentniji su od tog, ali povremeno dobijem primjedbe zbog duljine, broja kartica – takve stvari. Sve je do opsega u tematskom zahvatu. No, prihvaćam, ne mora tematski ni misaoni opseg uvijek biti esejistički. Zašto se nekada tekst ne bi mogao sastojati i od samo jedne jedine proste misli?
Ima osam godina i kusur (27.12.2014.) da je Matija Babić na Indexu pustio člančić, potpisan s M.B., koji se sastojao od jedne jedine proste misli, u stilu fejsbuk statusa, pregnantno uobličene u zadnjem pasusu: "Banke kao jedan jedini veliki krivac zvuče odlično – za uzet ciglu i bacit im u izlog – ali što ako je pravi krivac vaša majka, sestra, stric ili prijatelj, uhljebljen u javnom sektoru, odakle siše zadnje kapi krvi privatnom sektoru? Na koga ćemo sa ciglom?"
Aktualna krivnja se tih dana odnosila na, kako ju je nazvao, "tužnu božićnu priču" deložacije zbog nemogućnosti otplate kredita – što se poopćeno postavlja kao pitanje stope nezaposlenosti. Nisu krive banke što deru ljude koji ne mogu naći posao, nego glomazan javni sektor koji posiše svu lovu, pa je privatnim firmama teže poslovati i, dakle, "davati posao".
Javni sektor je, vidimo, za društvenu osiromašenost okrivljen neizdiferencirano, u paketu, sve do zadnjeg random zaposlenog, štoviše s posebnim naglaskom na random majku, sestru, strica ili prijatelja, pri čemu je sama ta činjenica zaposlenosti sinonimizirana s uhljebljenošću. A nije izostala ni huškačka sugestija o zasluživanju cigle, amortizirana tek retoričkim upitnikom.
U međuvremenu je ispisana hrpa materijala o tome što sve točno ne valja s takvim objašnjenjem društvene osiromašenosti. Samo sa svoje strane dao sam obol prije godinu, prije dvije-tri, ili prije četiri, prije pet, ili uostalom odmah tada, prije osam, štajaznam, dosta puta, ovamo i onamo. Nadugačko i naširoko, stavku po stavku. Podvlačim ovu brojalicu za svoj slučaj, da se zna – za one koji žele znati više od onoga što ću ovom prilikom reći – kako ni sam nisam propustio smoriti na temu natenane, no razumije se da je svijet to elaborirao i onkraj mog doprinosa, moglo se i bez njega.
Nikakve demontaže diskursa iz čitavog velikog svijeta nisu, međutim, Babiću pomogle da si ga korigira. Ceterum censeo: koliko jučer (12.1.2023.) sročio je fejsbuk status u kojem na isti način kao onda adresira pitanje krivnje: "Zato da bi ti uhljebljen u HEP-u ili tvoj brat uhljebljen u HŽ-u ili tvoj stric koji se umirovio s 40 ili tvoja teta uhljebljena u općini ili tvoj omiljeni svećenik koji se hrani iz proračuna mogli drkati kurac na račun manjine koja radi. I zauzvrat glasati za HDZ."
U ova paramedijska vremena meke granice između medijskog sadržaja i objava s društvenih mreža, status je u stopu postao i članak, opremljen naslovom koji između drkanja kurca i češanja jaja bira uzeti valjda blaži idiom za parazitsko neradništvo: "Sve je skuplje u Hrvatskoj da bi uhljebi mogli češati jaja".
Sezona božićno-novogodišnjih praznika nije više ona 2014/15. nego 2022/23., a tužna priča, s pitanjem krivnje, koja traži odgovor što ga Babinjo daje, u akutnom je času Nove godine ona poskupljenja nakon prelaska na euro, odnosno osviještenosti o većoj komparativnoj skupoći nego u zemljama usporedbe. Ti mu se motivi, kao manifestacije isisanosti novca iz društva, mijenjaju u ovisnosti o aktualnosti s naslovnica, no objašnjenje isisanosti ostaje konstantno, i to tako što vazda ukućansko: ciglom po glavi brata, strica, tete, mame, sestre, ako ćemo od rodbine, plus kakvog prijatelja što navrati ili popa ako zađe posvetiti kuću. Sa zajedničkim nazivnikom "hranjenosti iz proračuna", izjednačene s uhljebljenošću.
Radi se o radikalizaciji kategorije kratkih člančića do maksimuma, tj. minimuma, ni od pola kartice – vidi se odmah da stil fejsbuk statusa, reduciranog na jednu jedinu prostu misao. Neka, tako i treba. Ostala je najjezgrenija jezgra. Babić tu svoju pokvarenu ploču ne može revidirati – nema tih godina koje prođu – zato što mu se radi o samom srcu ideološkog narativa.
Otkad je svijeta i vijeka, ili točnije otkad je stacionarnih civilizacija koje akumuliraju višak dobara, arhetipsko socioekonomsko raslojavanje ono je između budža i šljakera, s historijskim varijacijama na temu. U kapitalističkoj varijaciji govorit ćemo o sukobu rada i kapitala, jer se veliki budže, magnati, više ne ukazuju kao faraoni, prvosvećenici koji su kraljevi ili carevi s vlastelom, nego kao vlasnici sredstava za proizvodnju, plus – znao je to još i Adam Smith – njihovi politički serviseri. Što je ta varijacija pritom neoliberalnija u fazi, bit će nezakočenije prisutna inherentna svojstva kapitalizma: da biva plutokratski i da biva ortački. U ova hiper-crony vremena, isisavanje novca iz društva događa se – kako ono? Javni sektor pije krv privatnom? Ne, nego tako što budže iz javnog sektora istovaruju puste milijarde i svekolike javne resurse u džepove budža iz privatnog sektora. To se još kaže: corporate welfare; neka gugla tko nije shvatio Smitha. Ili neka sluša Cohena.
Što je najbolje, o toj sistemskoj praksi mogli smo čitati i na samom Indexu, npr. kada je Babićev portal prenio tekst o ostvarivanju prakse baš u RH (s redom veličina višekratnosti državnog BDP-a novca koji se otuđi u svega nekoliko godina) – samo formulaciju "corrupt politicians and their private partners in crime" prevevši kao "korumpirani hrvatski političari i njihovi kriminalni suradnici". Za svaki slučaj ispustivši odrednicu privatnog vlasništva kao odredišta krajnjeg profita u čitavoj crony aferi.
A što je najdražesnije, nema nijednog među Babićevim pajdašima ili bivšim pajdašima iz prvog ešalona libertarijanskih posvuduša da nije tijekom godina hvatan u uzimanju dijela tog astronomskog kolača, u bivanju odredištem privatnog profita slijedom nekih hapanja iz javnih kesa (s kulminacijom u samom mesiji Rimcu, glavom i bradom).
Ali pustimo nepojaman broj javnih milijardi koje završavaju u off-shore oazama (što nisu uhljebska posla, daleko bilo, nego legitiman biznis); moralnu paniku valja raditi zbog proračunske plaće svakog strica ili prijatelja (automatski uhljebske – po hranidbenom kriteriju tko uplaćuje u proračun, a tko prima iz proračuna, što je posebno šupljoglav moment narativa). Obavezno je do nemila i nedraga medijski ispotencirati – izaberite "uhljeba godine" – svaki slučaj nekog stvarno uhljeba, kakvog primjerice načelnika koji je pojeo općinski budžet. Premda se ili radi o kokošaru u pogledu napravljene štete – ako je samo jeo, a ne i pogodovao privatnicima – ili je to što je pojeo fraktal ukupne štete koju je javnoj kesi u svojoj nadležnosti napravio u korist biranih privatničkih profita. Svakako je dobro i zajahati na razdraženosti publike HDZ-ovim sistemskim lopovlukom, uvaljujući joj tobožnju fundamentalnu opreku svih hadezeova, s jedne strane, i posvećenja privatnih biznisa s druge (lažna dilema).
Babinjo će instinktom arivističkog budže, dok drka kurac i češe jaja po tajlandima, garniran dobiti od korporativnog oglašavanja via klikovi (što je toliko realan sektor da je već hiper-realan: sve nas ovdje on sam hrani vlastoručno, mumajući globalne delicije), u svakoj manifestaciji društvene osiromašenosti tražiti priliku za pokazati prstom na drkanje kurca i češanje jaja definirano svakim oblikom primanja iz proračuna, od zarađenih crkavica do socijalnih davanja, naspram "manjine koja radi" definirane samom pripadnošću privatnom sektoru.
Treba nekako relaksirati realnu klasnu tenziju (to je ona između šljakera i budža), tako da je se zamijeni konstruktom socioekonomskog antagonizma. Ciljana publika su šljakeri iz privatnog sektora (zaposleni ili samozaposleni, obrtnici, mali poduzetnici, prekarijat). Tko na kraju balade njima pije krv? Ideja ih je umjesto razdraženosti kontra budža (iz oba sektora), kao klasno uvjetovanog antagonizma njihovoj šljakerskoj tlaci, dovesti do nahuškanog ključanja kontra javnog sektora (obje klasne pripadnosti), kao antagonističkog njihovoj sektorskoj pripadnosti.
Babićeva fiksacija na onaj dio javnog novca koji ostaje kod, kako bih to rekao, "malih" ljudi, kao uzrok zašto nam je skuplje ili smo sirotiji, nije stoga slučajna, nego klasično "drž'te lopova" kao jezgra supstitucijskog narativa.
Samo to imam danas za vas: jednu jedinu prostu misao na jednu jedinu prostu misao. Ponavljam se, dabome. Ceterum censeo. U pojednostavljenosti do maksimuma. Pardon, minimuma – u okviru mojih mogućnosti minimizacije. Više je ovo za fejsbuk status, ali božemoj, vremena su paramedijska koliko i hiper-crony.
Možemo tako dovijeka ceterum censeo na ceterum censeo, nije problem.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu