Kako bi nas prešli prijelaznom vladom?

U žarištu su ovih dana prijedlozi ili modeli izlaska iz društvene krize u Srbiji: prijelazna i ekspertska vlada. U čemu je razlika? Ne može jednostavnije: ekspertska je oblik prijelazne, ali takav koji ne bi uključivao (opozicijske) političare. 

S modelom prijelazne onda izlaze opozicijske stranke ili pokreti. Zeleno-levi front predlaže "Vladu narodnog poverenja", kao pljunuti ProGlasov prijedlog "Vlade društvenog poverenja", odnosno prijedlog Nove Demokratske stranke Srbije. Ne znam je li bilo još kojeg službeno, nisu mi te varijacije na temu nešto posebno interesantne. 

Za prijelaznu vladu agitira i dio liberalnog komentarijata, najznamenitije Sofija Mandić u članku "Zbor ili prelazna Vlada" (24.3.) i Dejan Ilić u famoznoj izjavi za TV Novu S (29.3.) zbog koje je nakratko strpan u ćuzu (9.4.).

S druge strane, dio studentskih plenuma odnedavno gura prijedlog ekspertske vlade. Inzistiranje da bude baš ekspertska znači da su ispostavili određene kriterije za izbor pojedinaca u takvu vladu, komada šest, od kojih je prvi i osnovni dosadašnje nesudjelovanje u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti, a odmah drugi opća nepovezanost s političkim strankama i pokretima. 

KIVNOST PODRŽAVATELJA

Prethodno gostovanju u studiju, zanovijetao je Ilić (25.3.) na dvostrukom standardu u tretiranju načina na koji je teška tjelesna ozljeda nanesena jednoj studentici (slomljena joj vilica) i mladom odborniku ZLF-a (slomljeno mu rebro). Ako si političar, nisi jednako vrijedan. Dijelom se radilo o kivnosti spram medija zbog različitog tretmana rebra i vilice, ali dijelom i spram samih studenata ("treba sačekati da plenumi odluče koliko vredi rebro stranačkog aktiviste"). A zamjerio im je i na izviždanosti odbornika grupe Kreni-Promeni od zbora građana (jer tko okuplja građane u zborove – studenti). 

Isti motiv varirao je i Igor Mihaljević u govoru na skupu podrške uhapšenim aktivistima grupe Stav i Pokreta slobodnih građana (4.4.) – koji je svoj ključan rukavac imao u zamjeranju nečega studentima. 

Imamo, upozorio je Mihaljević, opoziciju kakvu imamo, pa i "radimo sa onim što imamo". Poruka opoziciji: "nastavite da primate batine", ali "pružite ruku studentima, budite im na raspolaganju 105 procenata, nemojte da im se kačite, šutite, čekajte poziv, ali znajte, vaša logistika, vaše znanje, iskustvo, na kraju krajeva i pare, su neophodni činilac da ovome vidimo kraj". 

Poruka opoziciji bila je, međutim, hinjena kao zaista njoj, jer zapravo u funkciji poruke studentima, kao prave adrese kojoj se Mihaljević obraća s obje poruke. "Sve što radite skoro je genijalno" – i dabome, on je uz njih na svaki način – "bravo, naklon", divi im se. Ali (znali smo da će uslijediti to ALI) "dosta više ograđivanja od ovoga i ovoga", zagalamio je. Ne voli ni on tu i takvu opoziciju, ali (ALI!) "ta opozicija je lomila kičmu kada su hapsili studente, a kada su njih uhapsili na pravdi boga, evo, sada, nikom ništa. Izvinite studenti, to nije kul. Nije u redu. Ja vas volim, vi ste divni, ja sam sa vama, šetamo, pumpamo, radimo, ali ne može takav autizam sada i ovde. Znači, NE MOŽE,", galamio je još srditije. "Moramo ZA-JED-NO, građani, vi, opozicija i naravno" – zaključio je spisak aktera – "svi mi koji smo neke kvazi-javne ličnosti". 

Ilić je još kritičniji: "i od muka i od zviždanja više boli nešto drugo – spremnost žitelja Srbije ne samo da slepo slede nego i da oponašaju studente". Ni on nominalno nije protiv studenata – svaka im čast, "herojski rade sve što mogu, a mogu zaista mnogo" – ali postaju problem ako podstiču zazor "prema političkim strankama". Problematizira stoga mehanizam kojim studenti stiču povjerenje građana, formatirajući to kao kritiku građana koji neće da misle svojim glavama. "Sva ova zaljubljenost u studente, kako gledamo ovih dana, sve više liči na bežanje od vlastite odgovornosti. A studenti im spremno izlaze u susret i preuzimaju na sebe teret koji nije i ne treba da bude njihov."

KAPITALISTIČKI REALIZAM

Polemiziralo se recentno, u kontekstu iste teme, o kapitalističkom realizmu, konceptu Marka Fishera. Neoliberalizam je zombi nakon 2008., opaža on, ali zna se da je zombija teže dokrajčiti nego živo biće. Kako to? Obilježje kapitalističkog realizma je da ljudi prihvaćaju neoliberalne odnose, ali nevoljko – čisto zato što je stvoren privid da alternative ne može biti. Proglasila je to, istinabog, još Margaret Thatcher, kao programatski ukaz neoliberalizma (TINA paradigma parlamentarnosti). Ni u teoriji se ne radi o novoj misli. "Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma", reče Fredric Jameson u osvit Kraja Povijesti. 

Evo čak i klimatsku krizu uspijevamo ozbiljno shvatiti tek kad se ispostavlja – recentnom ocjenom osiguravajućih društava – da donosi sa sobom nepojamnost kraha kapitalizma. 

Što reče Fisher: lakše je zamisliti kraj svijeta nego ono što bi došlo nakon kapitalizma. 

Ne radi se o slučajnosti. Gramscijev koncept "kulturne hegemonije" i Althusserov "ideološkog aparata države" mislili su sličnu misao: ideološka hegemonija je ta koja čini da ne možemo pojmiti alternativu. Ograničava nam horizont razmišljanja. Status quo – na razini globalne ekonomske paradigme – jedino je što je moguće, bilo što drugo kršilo bi sam zdravi razum. 

POSUVRAĆENOST ZDRAVOG RAZUMA 

Liberalni komentarijat ubi se na sve strane od navješćivanja da je prijelazna vlada Jedino Rješenje, u čemu im se argumentacija svodi na tretiranje teze kao zdravorazumske samorazumljivosti. 

Mandić 24.3. sve konkluzije izvodi iz premise važećeg pravnog poretka, a kako "nitko još nije odlučio" da ga se ne treba držati, uzima to za osnovu obustave svakog problematiziranja treba li, pa pravi izraz lica kao da su joj i konkluzije eo ipso neminovne – i točka. Studenti se sad moraju priključiti "građanskom zahtevu", što bi značilo: prijelazna vlada do "slobodnih izbora"! Kad je premisa aksiomatska, sve što dalje kaže je samorazumljivo, nego što. 

Ilić je 29.3. decidiran o prijelaznoj vladi kao jedinom rješenju – i basta. Otkud mu to? Ha, pa zdrav razum kaže, nema tu! "Studenti uporno izbegavaju da prihvate ideju prijelazne vlade i izlaska na izbore. Njihov pritisak ide u jednu stranu. Opozicione stranke traže ovo što je zaista jedino logično rešenje, ali su u tome same, jer nemaju najjačeg saveznika, a to su studenti. Nastavnici i univerzitet su praktično pokidani između te dve strane i ne mogu da izađu jasno. Negde ih srce vuče ka studentima, a razum im kaže da je ovo jedini izlaz."

U članku kojim agitira za prijelaznu vladu (3.4.), Rastislav Dinić nema dvojbi: trenutak je "za koordinaciju svih antirežimskih aktera i ujedinjavanje oko jedinog rešenja koje može ugroziti Vučićev režim". 

Aleksandar Vučić (Foto: HINA/ FoNet/ Milica VUČKOVIĆ)

Mihaljević u svom govoru 4.4. poručuje opoziciji: "Bez vas promene nema, jer studenti neće vladati, neko mora." Neko mora? Zdrav je razum da će netko morati, dabome, i da će u buduću vladu morati biti uključena opozicija!

U članku "Ne dajmo da Vučić maltretira Dejana Ilića" (11.4.), Snežana Čongradin ispisuje kič panegirik Iliću, radeći od njega svetog mudraca nad mudracima (neugodno je za čitati, blistanju aure privedenog mučenika unatoč). Sve-sve-sve što je rekao, od prve do zadnje riječi – radi se, ruku na srce, o pustim baljezgarijama – naglašava da potpisuje i sama, jer to je prosto "racionalna misao". Jedina moguća. Iz sadržaja rečenog se vidi, kaže, da je "majstor javnih nastupa" time što samo dođe i kaže što misli, a misli to "kao običan i normalan čovek". Implicirano je da bi bilo što drugo osim Ilićevog pro-opozicijskog optiranja bilo nenormalno, protivno zdravom razumu.

Itede.

Elis Bektaš pak opservira o intelektualcima koje "zbunjuje to što studenti u Srbiji nikako da izađu sa konkretnim političkim idejama" (15.4.). Ne ide mudrijašima pa ne ide u zdravu pamet, pa se "nalaze pozvanim da iznose svoje ocjene protesta, čak i da daju nekakve savjete studentima". Bektaš vidi u tome "dokaz posunovraćenosti ovdašnjeg intelektualizma". Prirodu studentskih protesta nije u stanju razumjeti otuda što si ih mora prevesti na naučeni jezik partitokracije – zato ih "proglašava jalovim i bezidejnim i nudi im vlastita rješenja i savjete". Moloha partijske države, nastavlja Bektaš, "takav intelektualizam, čak i kada je kritikuje, ustvari samo legitimiše i opravdava". Napućuje ga za kraj da "pothitno treba da otrči do najbližeg ogledala, stane pred njega i samome sebi uzvikne – nisi nadležan!" 

Obradovalo me to, jer nema dugo (4.4.) da sam na ovom portalu režisera Stevana Filipovića i ostale koji se hvale kako obustavljaju šutnju da bi dobronamjerno posavjetovali studente zaglibile u momentima političke nezrelosti – matorci pod kobajagi konstruktivnim generacijskim nadnošenjem svisoka švercaju liberaško nadnošenje svisoka – naputio da je ogledalo to mjesto pred kojim bi im valjalo obustaviti šutnju i ukazati na greške političke nezrelosti.  

AKO ŽELIŠ DA MIJENJAŠ LJUDE, NE ODMEĆI SE

Apropo Fishera, Dinić je reagirao na neke tekstove koji su ga pogodili u živac gledanjem aktualne političke krize kao šanse "da transcendiramo predstavničku, parlamentarnu, liberalnu demokratiju". Da se nedajbože emancipiramo od kapitalističkog realizma.

Borisu Budenu je tako primijetio da je "lenj" svojim inzistiranjem (6.3.) na propasti liberalne demokracije kao historijski neminovne. Argument? Da time obezvređuje "nadanja, snove i ambicije svih koji se u Srbiji, ali i Mađarskoj, Gruziji, Belorusiji, i po cenu velikih ličnih žrtava, bore za vrednosti te iste liberalne demokratije". Što je ne samo patetično od Dinića nego i logički kratki spoj, circulus vitiosus, budući da za potvrdu Budenove intelektualne lijenosti uzima golo vlastito ulazno neslaganje s premisom o mjeri vrijednosti liberalne demokracije.

Saši Savanović je zamjerio evociranje Fishera (17.3.) na, po njemu, iskrivljujuć način. "Nevidljiva barijera kapitalističkog realizma" sprečava nas, docira joj, ne da vidimo horizontalne forme političkog organiziranja poput zborova i plenuma (Fisher s omalovažavanjem govori o "neo-anarhizmu"), "nego pre svega još uvek živu mogućnost da levica ovlada polugama državne moći i pokrene sveobuhvatnu transformaciju društva". Savjetuje nam Dinić stoga via Fisher preuzimanje "mejnstrim medija i masovnih partija koje su u stanju da preoblikuju društvo u interesu trenutno obespravljene većine". 

Po Fisheru, naglašava, ne smije se povlačiti iz borbe za institucije, jer takvo povlačenje predstavlja naličje kapitalističkog realizma, samo još jednu manifestaciju nevjerovanja u mogućnost promjene. Dinić ga citira: "Opasnost neo-anarhističke kritike sastoji se u tome što ona esencijalizuje državu, parlamentarnu demokratiju i 'mejnstrim medije' – ali nijedna od ovih stvari nije jednom zauvek data. One predstavljaju promenljiva polja oko kojih se vredi boriti i njihov sadašnji oblik je i sam rezultat pređašnjih borbi. Ponekad se čini kao da horizontalisti žele da okupiraju sve osim parlamenta i mejnstrim medija. Zašto ne okupirati i državu i medije takođe? Neo-anarhizam nije toliko izazov za kapitalistički realizam, koliko je jedna od njegovih posledica." 

Kul. Ne smećimo svejedno s uma: stara Štulićeva riječ o potrebi da se ne odmeće tko želi mijenjati ljude spada među najzloupotrebljavanije stihove u optjecaju.

KOMEDIJA ZABUNE

Za divno čudo, o Fisherovom kapitalističkom realizmu je prije tri godine pisao i Ilić, napravivši prikaz knjige. Lijepo je znao navesti da autora "zanima na koje načine kapitalizam osujećuje zamišljanje drugačijih poredaka i sebe predstavlja kao jedino mogućeg." A nije se sjetio toga šizeći neprestano zadnjih tjedana o prijelaznoj vladi kao jedinom mogućem rješenju – implicirajući postojeći političko-ekonomski poredak kao jedini moguć? 

Znao je uredno navesti i da je Fisherovo pitanje glasilo: "zašto ne možemo da zamislimo drugačiji svet, mimo kapitalističkog?" Danas pak Ilić evo sam maše bijelom zastavom, kapitulacijskom, očito potpadajući pod kapitalistički realizam, odustajući od svakog preispitivanja unaprijed dane realnosti poretka. Ali ne samo to, nego i dižući moralnu paniku u prenadraženom agitiranju da se istinu kapitalističkog realizma mora izvršiti, tj. pod mus prihvatiti prijelaznu vladu kao jedino moguće rješenje u našem svijetu neoliberalne demokracije, dok drugačiji ne možemo zamisliti.

Dejan Ilić (Foto: N1)

Prikaz je Ilić završio neobičnim pravorijekom (isisao ga je iz prsta?) po kojem sve to Fisherovo "neće biti zanimljivo domaćem čitaocu kao sažeta analiza ključnih osobina samog kapitalističkog realizma" (zašto ne bi bilo?), nego tek "kao mogući odgovor na jedan domaći problem – može li se više ovdašnja stvarnost zamisliti bez Vučića?"

Opa, tu li smo! Tek kad u formulu ubaci Vučića počinje Fisherovo umovanje za Ilića zadobijati ikakvu smislenost ili zanimljivost. Fundamentalno pitanje mogućnosti zamišljanja drugačijeg poretka, na ravni smjene samog političko-ekonomskog sistema, prenosi, zadržavajući tek strukturu pitanja, u sasvim drugačiji kontekst: mogućnosti zamišljanja smjene jednog vladajućeg lica drugim unutar jednog te istog neoliberalnog poretka. 

U nastavku Ilić navodi četiri ključne osobine kapitalističkog realizma, aplicirajući ih na "Vučićev poredak". I dodajući još neka završna smatranja. Koje su to osobine i kakva smatranja može pročitati koga je volja, ali za našu današnju temu dovoljno je konstatirati princip zabune: aplicira pitanje zamislivosti smjene sistema na puku smjenu nekog režima tako da sistem ostaje isti. 

Recimo i ovo: preinačivanjem pitanja tako da se odnosi tek na smjenu režima Ilić cementira nezamislivost smjene sistema. Koristi se upravo Fisherom da bi mu izvrnuo poantu i pridonio onome protiv čega Fisher piše. 

DRAŽESNE PARALELE

Kao što smo vidjeli, Dinić transformativni potencijal traži u postojećim polugama moći, u okviru važećeg sistema (mediji, partije, parlament) – evo samo da ljevica ovlada njima. Samoga sebe očito percipira kao predstavnika ljevice (a i poslanik je ZLF-a dok se gradi objektivnim novinskim komentatorom). Malo je bizarno vidjeti se ljevičarem pri stajalištu kojem pogled ne seže dalje od status quo paradigme – ali Dinić ne da da ga takva bazičnost omete. To su ti "zeleni ljevičari", to je taj dio opozicije kojem bi kao trebalo pokloniti povjerenje i kad nećemo onom odavno kompromitiranom. 

Ali nije to jedina bizarnost. Čovo nam kastracijski karakter kapitalističkog realizma mrtav-ladan prodaje kao nesposobnost da "sveobuhvatnu transformaciju društva" ugledamo u postojećem sistemu. Kako ne shvaćamo – čudi nam se – da je najsveobuhvatnija transformacija poretka u tome da poredak ostane isti?

Smiješno je i jer pritom uredno navede kako Fisher (nasuprot romantici anarhizma) "nastupa kao surovo pragmatični strateg borbe protiv neoliberalizma". Dinić to ističe kako bi nas nagnao da prihvatimo da valja biti pragmatičan – ali zaboravlja samog sebe povremeno podsjetiti protiv čega ono. Izmiče mu da prijepor nikad nije ni bio oko načelne razine dileme je li okej postupati pragmatično, već oko toga da sama borba protiv Vučića ne znači nužno borbu protiv neoliberalizma. A ako ćemo, kao što traži, ne iskrivljavati Fishera – mora se inzistirati na potonjoj borbi.

Završavajući prevođenjem pojmova na "srpsku situaciju", čovo podvuče kako "Vučićev režim već 12 godina ubeđuje građane Srbije da alternativa nije moguća". Upravo po principu kapitalističkog realizma – vuče poslanik eksplicitnu paralelu – "i Vučić sebe prodaje ne kao najboljeg, pa ni kao najmanje lošeg, nego kao jedinog mogućeg". Režim je u aprilu '25 već mrtav, ali nastavlja tumarati poput zombija otuda što je i dalje na snazi "'vučićevski realizam', izražen u ubitačnom pitanju 'a ko drugi?'". 

Uviđamo: Dinić "sveobuhvatnu transformaciju društva" izjednačava sa smjenom Vučićevog režima nekim drugim (valjda pitomijim) licima. Sigurno da je slučaj Vučić reprezentativan slučaj neoliberalizma na periferiji, ali kvaka je da Dinić traži samo druga lica – unutar iste paradigme neoliberalne nazovi-demokracije. Nije sila nju rušiti, već kroz nju rušiti Vučića. Htio bi da stvar svejedno nekako važi za sveobuhvatnu društvenu transformaciju – koju onda istovremeno priziva i ne priziva, šredingerovski. 

Pustimo sad nerealne tlapnje o smjeni neoliberalnog sistema samog – prekorijeva nas poslanik! Uzdiže, dapače, na pijedestal borbu "za vrednosti te iste liberalne demokratije", pa nas još prekorijeva i za obezvređivanje takvih borbi. A sve pozivajući se na Fishera! Istovremeno će soliti drugima kako iskrivljuju njegovu kritiku kapitalističkog realizma koji unaprijed odustaje od ideje o smjeni neoliberalizma.

Nego, nije li mnogo dražesna ova okolnost da Dinić radi s Fisherom navlas istu stvar koju je par godina ranije napravio Ilić? 

PAZI NA VRAT, DRUŽE

O kojem razmjeru izvrtanja je riječ? Pazi bisera: Fisherovu poantu da je sve lakše zamisliti nego kraj kapitalističkog poretka (ponovimo po stoti put samo za njega: ekonomskog sistema kao takvog!) izokreće u snebivanje kako je u Srbiji "lakše zamisliti kraj celog 'sistema': kraj parlamentarizma, kraj liberalne demokratije, kraj partija, pa i kraj kapitalizma, nego kraj Vučićeve vladavine". 

Ridikulozan salto mortale. Dinić bi trebao otići da mu netko pregleda vrat nakon ovakve paralogičke vratolomije.

Saša Savanović

Ali nije ni to sve od slojeva zbog kojih mu je interpretacija pogibeljna. Zamjerajući Budenu, Savanović i drugima da radije zamišljaju svakakve tlapnje "nego Vučićev poraz na izborima", propustio je primijetiti da se u neoliberalnim okvirima "demokracije" problem s izborima ne događa isključivo onda kad ih se diktatorski namjesti, pokrade, itd. I najslobodniji i najpošteniji u prebrojavanju glasova defakto bivaju farsa i lažna dilema, po difoltu, uslijed samih postavki TINA parlamentarizma. Slobodni smo jednom u nekoliko godina izabrati (pa dalje biti kuš), ali samo unutar dijapazona koji se naposljetku sistematski otkriva kao postpolitički duopol (liberali vs. konzervativci, ekonomski ujedinjeni u tačerizmu). Na suštinskijoj razini politički monopol Goldman Sachsa, ako ćemo primjerom Roberta Perišića. Ili kako je to formulirao David Harvey: prividan duopol Demokrati vs Republikanci treba shvaćati kao jednu jedinu Wall Street Party, pri čemu kvazi-demokratska šarada u kojoj nam je na izbor ostavljeno tek glasati za jedne ili druge (koje već tko smatra manjim zlom) upravo služi osiguravanju da kao stranka Wall Streeta ne mogu izgubiti nikada. A s kobajagi demokratskom legitimacijom!

Savanović je Diniću odgovorila preciznim pogotkom u srce magle koju je pustio. Pravo pitanje "vučićevskog realizma" mora biti vraćeno s glave na noge i postulirano kao klasično pitanje kapitalističkog realizma: ono ne glasi "a ko drugi", već "a šta drugo". 

Nezamislivost promjene nije u nemogućnosti da Vučić jednom siđe s vlasti i da ga zamijeni kakva druga garnitura. Pravljenje velike buke oko toga kako si tobože nitko nije u stanju predočiti kraj Vučićeve vladavine je patetično prenemaganje. Upitno je naravno kad, ali ima li ikoga kome nije jasno da se prije ili kasnije mora dogoditi? Ničija nije do zore gorila. Nezamislivost promjene odnosi se na ono nakon što Vučić siđe s vlasti. Dalo bi je se nazvati nepovjerljivošću prema mogućnosti da bi dolazak novih lica na vlast urodio istinskom promjenom. Skepsa o kojoj govorimo nije neka kolektivna sklonost pesimizmu da bi se zaista moglo srušiti diktatora, već objektivno proizlazi iz sistemske uvjetovanosti – vratimo se na prethodni pasus – TINA parlamentarizma. 

Ako tko puši priču da bi nakon Vučića, u slučaju da sistem ostane isti, zajašio kakav vlastodržac kojeg ne bi programirao Goldman Sachs, odnosno ne bi bio komprador, kolonijalni upravnik, neka mi se javi oko nekih kuna koje ću mu povoljno dati za eure (može i dinare).

Dinić izmišlja fundamentalan anarhizam kao ono s čime će raspravljati, dočim se i kod onih koje napada upravo radi o preuzimanju institucija ili reviziji uloge partija da bi zaista zastupale pobunjene društvene grupe. Nigdje ne piše da bi to iz principa isključivalo izvršnu vlast. Ono što se kaže je da su plenumi i zborovi, za razliku od važećih partija, donijeli demokratske prakse, a ne da moramo iz principa raskinuti s bilo kakvim oblikom partija, pa čak ni parlamentarizma ili države. Raskid se traži s njihovom postojećom neoliberalnom konfiguracijom. A kakva bi alternativna konfiguracija mogla biti? Tko da pretendira na imanje svih odgovora u ovom času, ali raščistimo barem da je predmet upravo to "kako institucionalizovati demokratsku politiku na koju danas nailazimo na svakom koraku" (studentima hvala), a ne tobože principijelno odbacivanje same ideje institucionalizacije. 

HUŠKANJE NA STUDENTE

Režimski mediji su privođenje Ilića popratili spinom po kojem je prijetio krvoprolićem. Valjda onim koje će – nad vlašću, građanima, kime? – izvršiti pobunjenici? Obrnuto je, jasno, sugerirao: da će režim u obranu svoje vlasti izazvati krvoproliće nad pobunjenicima – u slučaju da se kriza ne razriješi prijelaznom vladom. Javno tužilaštvo je osnovu zadržavanja našlo u tome što je navodno "iznošenjem lažnih tvrdnji izazvao paniku" (nije). 

To što režim mahnita nedotupavim hapšenjem (elaborirala recimo Mandić, 11.4.), ne znači da Ilićeva izjava ne podvaljuje. Nisam prije vijesti o privedenosti čuo za njegovo gostovanje, inače bih se pišući 4.4. o onom Stevana Filipovića od samo dan kasnije (30.3.), u paketu osvrnuo i na Ilićevo. Radilo se o istovrsnim potezanjima latencije nasilja kao instrumenta apriorne diskvalifikacije bilo kakve linije razmišljanja koja bi odstupala od tzv. Mirnog Rješenja. Ta ne želite valjda revoluciju – podmetao je Filipović studentima što zdrav razum kapitalističkog realizma nalaže da ni pod razno ne bi mogli željeti – dakle, što čekate, izvolite nam artikulirati "politički" cilj unutar zadanog sistema. Mirno Rješenje – pripisivao je tzv. "političkim rešenjima" inherentno svojstvo Mirnosti – eo ipso predstavlja Jedino Rješenje izlaska iz krize.

A Ilić sluša, kako kaže, "ove rasprave o prijelaznoj vladi", i najjači argument protiv nje glasi "pa nećemo valjda da sedimo u vladi sa ovima iz, je li, tekućeg režima". Vadi odmah spreman odgovor: okej, ali ako prijelaznom vladom ne otvorimo SNS-ovcima "vrata da se sklone" (sic! – da ne kažem šic!), morat ćemo se "pomiriti sa tim da će teći krv ulicama, da ćemo izgubiti ne znam koliko života, i ne znamo čije živote". 

Ilić, dakle, ne krije da zagovara rješenje koje, dok puca na skidanje SNS-bande s vlasti, istovremeno predstavlja i odstupnicu banditima. Izgleda da ništa nije naučio iz epizode s petooktobarskom prijelaznom vladom. Ali pustimo i to. Kako se nije shvatilo da se zaista radi o zastrašivanju krvoprolićem – samo u svrhu ušutkivanja studentskog odbijanja ideje prijelazne vlade? Ne plaši on vlast mašući krvavim scenarijima, nego plenume koji inzistiraju na ograđivanju od opozicije, odnosno odbacivanju "političkih rješenja" kakva bi ostajala unutar dane političke paradigme. Manipulativno straši i sve one građane koji bi – kako je subliminalno podmetnuo – mogli stradati zbog plenumske radikalizacije koja odbija Mirno Rješenje. 

Što kad bismo to nazvali huškanjem na studente? Ne znam je li prejaka riječ, ali mučki, pasivno-agresivni karakter istupa u svakom se slučaju sastoji u inkriminiranju studenata pasivnom krivnjom. Ne, dakle, za nasilje koje bi sami izazvali (ušlo je već u legendu da za sobom ne ostavljaju ni razbijenog prozora ni papirića na cesti), već za represivno nasilje koje bi vlast zbog njihove neodgovornosti vršila nad tko zna kime svim. Ilić moralnu paniku diže preko uvaljivanja krivnje svakom onome tko ne želi postupiti po Jedinom Rješenju onako kako su si ga zamisliti on i ostatak liberalnog komentarijata. Prozirno je to kao pokušaj okretanja bila naroda protiv nerazumnih studentskih radikala. 

DEJAN PROTIV ILIĆA

 U aprilu mu se i pogoršalo.

Na vijest da su studenti ispostavili peti i šesti zahtjev, spočitnuo im je (8.4.) što "svoju ogromnu pamet i strast" troše na to umjesto na "sada mnogo važnija pitanja: mogu li da se dogovore sa drugim akterima pobune", odnosno "šta bi to bio najmanji zajednički sadržalac pobune oko koga je moguć dogovor". 

Čekaj, nije li ono 25.3. isti taj Dejan Ilić, kad mu nije pasalo da studenti okupljaju ljude u zborove i utječu na njih dizanjem zazora prema opoziciji – kada ga je onoliko boljela spremnost građana da slijede u tome studente – proklamirao kako nije na studentima da preuzimaju na sebe teret političkog organiziranja i vođenja građana, jer moraju građani sami? Dočim dva tjedna kasnije, kad mu se učini da je u igri organiziranje pod ruku s opozicijom, prigovara što nisu dovoljno proaktivni u preuzimanju tog tereta na sebe.

Ako će biti izravniji: umjesto da novi zahtjev bude onaj za prijelaznom, ekspertskom ili studentskom, kakvom god, vladom povjerenja, studenti recikliraju strukturno istu neispunjivost dosadašnjih zahtjeva. Vršenje pritiska na institucije uzaludno je, osjetio je potrebu podučiti ih, dok se ne smjeni režimske osobe koje "svoju hirovitu volju predstavljaju kao rad institucija". Tek kad "sklonimo te osobe, institucije će, možda, početi da rade svoj posao kako treba". 

Dobro jutro, Kolumbo. On još uvijek nije shvatio osnovnu stvar o studentskim zahtjevima: da se radi o finti koja namjerno ne ide na ispunjivost, ali da se time ne gubi smisao protestiranja u protestiranju samom. Kao što je, prije i Budenove elaboracije tog smisla, kadikad obznanila jedna studentica: "može cela Vlada da da ostavku, izbore možete da raspišete, prelaznu vladu da formirate, da dovedete na čelo države Đilasa, pa čak i mog rođenog ćaću, mi ćemo i DALJE da protestujemo!"

Glavi Dejana Kolumba je takvo što, naravno, neshvatljivo. Po nekoj Dunning-Kruger osnovi će pritom biti uvjeren da nije problem u njemu kad ne shvaća, njegovoj potpalosti pod kapitalistički realizam, nego u nekonstruktivnosti studenata – da protestiranje radi protestiranja objektivno ne može imati nikakvog smisla i točka.

KONJSKE NAOČALE

Objavivši članak pa shvativši da je dio plenumâ prethodne večeri (7.4.) ipak divergirao od takvog programa i odlučio se za ekspertsku vladu, Ilić se bacio na rešetanje njihovih kriterija (11.4.). 

Novi članak počinje veleumnom rečenicom: "Da se vratimo na bitne stvari: prelaznu vladu." Odmah nakon toga se gradi da ne pravi razliku između ekspertske ili prijelazne ili vlade povjerenja, "nazovite je kako god hoćete". Na prvu toplo pozdravlja plenumski prijedlog, zbog toga što se u mnogo čemu "poklapa s predlogom Proglasa i opozicije", koji su to od njih "upravo jedva čekali"; što su se dakle studenti konačno "uključili u razgovor". Last but not least: "i parlamentarne stranke i pokreti koji nisu stali uz predlog opozicije, sa uključivanjem studenata postaju deo jedinstvenog fronta: Demokratska stranka, ako sam ih dobro razumeo, čekala je studente."

Rastislav Dinić (Foto: Zeleno-levi front/FB)

Opozicija-opozicija-opozicija, ad nauseam. Ilićeva je prizma sva samo u tome u kojoj mjeri je uključena opozicija. To mu dođu konjske naočale. E, ali ideja ekspertske vlade po definiciji opoziciju ne uključuje! Zato gleda gdje će joj naći rupe. Što je to "šira javnost" iz kriterija 6, pita se retorički. Spadaju li u nju "i opozicione stranke", pita dalje, pa zaključuje da se "one moraju tu naći". Primjećuje da je kriterij 4 (o dobrom poznavanju rada u državnoj upravi) tobože u koliziji s kriterijem 1 (o prethodnom nesudjelovanju u vlasti), pa zaključuje da bi iskustvo opozicije bilo "od koristi da se ta kolizija izbegne" te bi o tome "studenti trebalo da razmisle i možda razgovaraju sa opozicijom". 

Naglašava da mu nije namjera bilo što zamjeriti studentima, nego mu "komentare treba videti kao sliku jednog mogućeg razgovora o uslovima". Tu ipak prekorijeva plenume koji se još nisu odlučili, da šta oni misle, jer "sve i da sutra prihvate ekspertsku vladu, gotovo da neće biti vremena za razgovore"; naime, "režim podiže meru nasilja". Trebali bi shvatiti da ne smiju svi skupa novi val represije "dočekati razjedinjeni i bez cilja" (pljunuti prigovor i Filipovićev ili recimo Mihaljevićev, koji studente, sve ih jako voleći, opominje kako "bez krajnjeg cilja možemo da šetamo do sudnjeg dana"). Što će reći da s obzirom na ono "šta se sprema kao alternativa" nema boljeg rješenje od prijelazne vlade. Najednom više nije svejedno kako ćemo je nazvati, nego mora biti baš prijelazna, pa je i u naslov članka izvučeno: "Bolje je s prelaznom vladom". 

LIBERAŠ GUBI ŽIVCE

Jedva je prošao koji dan, silno konstruktivni Ilić u najnovijem članku dodaje gasa moralne panike do točke na kojoj studente sad već proziva bez zadrške (15.4.). Ni manje ni više nego – uspoređujući ih s Vučićem! Tvrdi da "od njih možemo očekivati samo najgore, baš kao i od Vučića". Zato što, poput njega, "misle da je spas u ekspertima". I poput njega da se bahate pozivanjem na vlastitu političku snagu kako bi uzurpirali ekskluzivno pravo na postavljanje uvjeta i biranje nove vlade. Naziva njihov prijedlog ekspertske vlade – studentskom; jer da studenti kao biva misle na same sebe pod tim ekspertima, da sebe instaliraju. 

Radi se, providno je, o pustoj pasivnoj agresiji zbog toga što im ne pada na pamet uključiti Opoziciju & ProGlas.

Možemo drugom prilikom podrobnije o tome zašto bi i u prijedlogu ekspertske vlade baš sve bilo problematično, samo kad bi doista i postala vladom. Ali Ilić ne kritizira tu potencijalnu problematičnost – niti mu je dano da bi mogao, tako ograničen kapitalističkim realizmom – već upravo suprotno: kritizira studentski prijedlog zbog njegove impotencije (uslijed uvjetovanosti nerazumnim kriterijima) da se u vidu nove vlade i ostvari. Skreće studentima pažnju da nije razborito očekivati da će se Vučić, koji još uvijek komandira parlamentarnom većinom, dobrovoljno odreći moći. Nema šanse da potvrdi studentsku vladu. Moglo bi ga se – na temelju promijenjenih odnosa snaga, gdje SNS još ima poluge moći, ali ne i kontrolu nad društvom – prisiliti tek umjerenijim, kompromisnim prijedlogom. "Ideja prelazne vlade – a ne ekspertske vlade – podrazumeva dogovor između vlasti i pobunjenog društva." 

Nikako drugačije nego studentskom sljepoćom nisu Kolumbu objašnjivi njihovi "novi i novi zahtevi" u situaciji u kojoj diktator doduše jest oslabio, ali nije spreman odstupiti i mora ga se razboritim dogovorom dovesti do predaje. A možda bi to što Iliću nisu objašnjivi moglo stajati u kakvoj vezi s požaljenjem u istom članku na to da ponašanje studenata "nema nijednu dodirnu točku" s liberalnom demokracijom? Možda mu nisu objašnjivi otuda što polazi od pogrešne pretpostavke – zdrav razum mu ju je usadio – po kojoj studentima cilj ni ne može ne biti da ishode povratak te tzv. liberalne demokracije u Srbiju? Da im isključivo ima na pameti biti smjena režima, unatoč kontinuiranom, opetovanom i opetovanom naglašavanju studenata da im to nije ni isključivi ni primaran cilj? 

SLON U SOBI

I taj posljednji istup sidrio je Ilić ucjenjivački u simuliranju Jedinog Rješenja uslijed nepostojanja alternative osim krvoprolića. "Umesto sukoba na ulicama, bolje je napraviti prelaznu vladu." 

Vratimo se časkom do opozicionara Dinića. U sklopu svoje vratolomije, istakne on kako "različite forme direktne demokratije" do kojih je došlo možda i "deluju ohrabrujuće jer pokazuju da su ljudi spremni na otpor, na solidarnost, na zajedničko delanje", ali mistifikacija "vučićevskog realizma" sastoji se upravo u tome što dopušta svaku pobunu dok god se "ne posegne za pravim polugama moći koje se nalaze u vladi i parlamentu".

Pišimo si to: one prave poluge, kojih se režim boji, po Diniću nisu plenumi i zborovi, nego postojeće partitokratske poluge.

Pisao je Dinić još jedan članak – i on, poput Čongradin i Mandić, u obranu i slavu privedenog Ilića (12.4.). Podizanjem optužnice, izvodi, "Vučićev režim je pokazao čega se najviše plaši i šta ga najviše boli". Jedina panika koju je Ilić izazvao je ona "u redovima vlasti".

I Dinić – čija stranka izlazi s prijedlogom prijelazne vlade – odbacuje kritike da se radi o "pojasu za spašavanje" režima. K tome je još malo direktniji od Ilića o ucjenjivačkoj logici poruke kritičarima: "Ako niste otvoreni za razumno rešenje koje je na stolu, onda morate da preuzmete rizik i za potencijalno nasilne ishode aktuelne krize". Prolije li se krv, vi koji odstupate od jedinog zdravorazumskog rješenja – vi ćete biti krivi za to! "Tačno, kompromis sa režimom nije privlačan, ali sve alternative su gore." 

S druge strane, "pravi razlog zašto se Ilić našao na meti" – ističe Dinić – "je mirno, konstruktivno i kompromisno političko rešenje aktuelne krize za koje se u svom nastupu založio". A da? Zašto bi na meti režima bio baš netko tko se zalaže za pomirljivo rješenje, za to da režimu baci pojas za spašavanje? Pa zato što se prijelazne vlade režim najviše plaši, baš ta mogućnost ga najviše boli, jer predstavlja realnu prijetnju! Logično, zar ne? Upravo je "predlog prelazne vlade i poziv na okupljanje svih antirežimskih društvenih i političkih aktera" toliko uplašio režim da je "pokrenuo tabloidnu hajku na Ilića i njegovu izjavu".

Citira tu Dinić i samog Vučića u dreci kako životom svojim garantira da prijelazne ni ekspertske vlade neće biti. Iz čega poslanik još jednom izvlači zaključak kako nam nenadležna institucija time "sasvim iskreno, istrajno i uporno poručuje čega se najviše boji i šta po svaku cenu želi da izbegne".

I svejedno im ne uspije zbrojiti dva i dva!

Još jednom za sporije. Po ucjenjivačkoj logici Ilića & Dinića, na nedokazne koji odbijaju Jedino Mirno Rješenje krivnja za krvoproliće pada zato što tim odbijanjem izazivaju režimsku represiju. Ali istovremeno se Dinić & Ilić kurče upravo time kako prave represivne odgovore režima ne izaziva ovo bezvezno plenumsko ili zborovsko zasjedanje unedogled, nego tek  potezanje ozbiljnih poluga moći, kakve predlaže opozicija, koje zaista mogu ugroziti Vućića, koje su mu stvarno trn u oku i izazivaju mu paniku – za razliku od studentske jalovosti!

Ako je latentna krivnja zbog krvoprolića koje bi izvršio režim na onome tko izaziva represivne mjere, a hvalite se da ih vi vašim prijedlogom izazivate – izvolite izvući konzekvence. Kako onda, Diniću & Iliću, ne trebate baš vas dvojica preuzeti odgovornost za potencijalnost krvavih ishoda? Zašto bi veći povod za krvoproliće predstavljalo nešto što nazivate jalovim u nastojanjima da se obori diktatora, od tog vašeg vrhunaravno potentnog prijedloga?

DEFINICIJA PROMJENE

Dinić Ilićevoj formuli dodaje sloj: "prelazna vlada je pravo rešenje ne zato što je alternativa krvoproliće, nego upravo zato što krvoproliće nije nikakva alternativa i ne bi vodilo nikakvoj promeni". On to iz načelnijeg uvjerenja da politička radikalizacija ne vodi nikuda i da je jedini put promjene onaj kroz demokratske izbore: "spremnost da se glasa protiv vlasti".

Vidimo i premisu u podlozi: kad govori o promjeni, na umu mu je automatski promjena neke određene vlasti. Nikad promjena šireg sistema. Vrćenje u krug u koji upravo upadamo podcrtat ću problemom koji poslanik previđa i kad zaziva izbore kao instrument promjene. Savanović mu je ukazivala na to: tzv. liberalnu demokraciju "ne odlikuje samo parlamentarizam, podela vlasti, vladavina prava, građanske i političke slobode, već i tržište i privatna svojina (da ne govorimo o neo-kolonijalizmu liberalnih demokratija centra) pa je ona neizostavno kapitalistička."Izbori ne mogu biti stvarno slobodni samim time što ne mogu biti slobodni od toga. Nalaziti da je nekakva suštinska promjena izvediva kroz zadanu liberalno-demokratsku institucionalnost (koju Dinić paradoksalno pokušava advocirati Fisherom) nemoguće je bez upadanja u kapitalistički realizam.

"Čak i kad su neposlušni režimu, domaći intelektualci u pravilu su i dalje nečiji poslušnici", opaža Bektaš. 

Ono što bi htjeli Ilić, Dinić, Mandić, Filipović, Mihaljević, Čongradin i brojni drugi matorci liberalne utrobe je reducirati ime tlačitelja na Vučića & SNS. Radi se o par ekselans refleksu kapitalističkog realizma, jer služi tome da kao tlačitelji protiv kojih valja ustati ne budu imenovani Vučićevi gospodari. Narod po periferijama kinji domaća kompradorska elita, ali za račun ne tek svoj, nego u ime globalne oligarhije. Samo što i većina opozicije pripada kompradorskim elitama. 

Anketu o stupnju podrške pobuni Ilić tumači na način da žali što ima onih "koji su samo za studente a ne zanimaju ih opozicione stranke", jer osobno bi volio "da ih nema uopšte, da svi koji su za studente su ujedno i za opozicione stranke". Apsurdna stvar za reći jer bivanje za opoziciju iz temelja poništava ono zašto bi se uopće bilo za studente, sukladno onome kako je studentski pokret otpora konstituiran. Ne može i jedno i drugo.

Okupirana Srbija (Foto: HINA/ FoNet/ Milena Vlajić)

U zadnjem se članku požalio javnosti na studente i zbog toga što se bahate, šatro, "prema saveznicima u redovima pobunjenih žitelja Srbije". Kako su definirani ti pobunjenici? Kao saveznici "u frontu spram vlasti" – pa onda, deducira, nije u redu da se "od opozicije i ostalih aktera pobune ne očekuje ništa izuzev slepe poslušnosti". Iliću je ovako kenjkati moguće isključivo zato što si je uvrtio u glavu da se uopće radi o frontu spram režima, premda studenti to nikada nisu tako postavili. Da kojim slučajem jesu, tek onda bi se moglo razglabati koliko je neka opozicijska stranka akter iste pobune. Kako se, međutim, radi o frontu spram sistema, opozicijske stranke su u tom sukobu po definiciji na istoj strani barikade s Vučićem; kao dio istog establišmenta liberalne kvazi-demokracije protiv kojega je ova pobuna. 

Za neke od partija možda i ne znamo da bi radile za globalnu oligarhiju, kao kompradorske elite? Možda, ali poanta ne staje na tome. Samim participiranjem u poretku legitimiraju paradigmu, uz to što je ne preispituju čak ni programski. Ne nude odgovor na ono temeljno pitanje: "a šta drugo". Nije sve svodivo na stupanj korumpiranosti – pa ćemo biti protiv SNS-a jer je teška mafija, a uz opoziciju jer u nekom dijelu recimo da nije. "Opozicija je irelevantna", primjećuje Savanović, "zato što ne nudi ništa suštinski drugo u odnosu na ono što Vučić već sprovodi". Što je s odmakom od nacionalističkih aksioma? Kod rijetkih opozicijskih aktera će ga se još i naći. Ali što je s odmakom od neoliberalnog standarda ekonomske politike (koji uostalom uključuje neizostavnu sistemsku korupciju)? Taj postoji eventualno u tragovima, a i tada ga se ne komunicira, što je paradigmatski uvjetovano: ispadanje iz kapitalističkog realizma znači ispadanje iz TINA parlamentarnosti. Nema te stranke koja bi kroz partitokratski sistem, mimo revolucionarne internacionale, mogla doći na vlast u nekom gradu ili nekoj zemlji i iznutra promijeniti njegove bitne elemente, taman i kad bi svim silama htjela.

KLASNI RAT I GENERACIJSKI RAT

Postupak Dinića & Ilića kojim tobože najplauzibilniji prigovor prijedlogu prijelazne vlade pronalaze u činjenici da bi se radilo o suradnji sa SNS-om, prije svega predstavlja logičku grešku slamnatog čovjeka; strawmeniraju meritum prijepora. Hajde neka se i radi o Jedinom Rješenju iz pozicije kapitalističkog realizma, ali pravi prigovor je tek onaj koji izlazi iz njegovih premisa. Kad su tako snizili protuargumentacijski maksimum, odbacuju ga lakonski mahanjem scenarijem nasilja. Pravi izazov su izbjegli adresirati, jer sastoji se u inverziji Dinićevog sloja o radikalizaciji koja ne vodi nikakvoj promjeni. Upravo njihovo Jedino Rješenje ne rješava ništa – to je taj temeljni problem s njim. 

Ne rješava ništa, naime, čim prirodu problema postavimo onako kako su je blokade i postavile. U nedavnom priopćenju plenuma novosadskog Fakulteta tehničkih nauka, nazvanom "Vlade se menjaju zahtevi ostaju isti" (11.4.), stoji: "Bez volje da se sagleda dubina problema koje su studenti, ali i brojne druge građanske grupe, jasno artikulisali, svaka nova vlada biće samo formalna promena u okviru suštinskog statusa quo." Dodajući o aktualnim kombinacijama prijelaznosti: "nudi se još jedan pokušaj da se politička stvarnost zamagli personalnim promenama." 

Potvrđuju, ukratko, Budenovo čitanje: studenti su pobunu poveli ne zato što bi znali "put u bolju budućnost, nego zato što nemaju budućnosti"; ukrale su im je decenije i decenije raspadajućeg liberalno-demokratskog, TINA parlamentarizma. Dotle je došlo da im više ne preostaje ništa drugo nego osvojiti za sebe neku novu budućnost kroz pobunu protiv globalne oligarhije, četvrti svjetski rat protiv vladajuće klase, koja je i sama u fazi traženja nove preobrazbe za svoju hegemoniju. Klima, Wall Street, militarizam, ekstraktivizam, eksploatacija itd. – omče su im oko vratova i nemaju izbora. Ako radikalno ne promijene svijet u koji su bačeni, neće ih biti.

Uključuje to u sebe i otpuhivanje Vučića, naravno – ali i svekolike opozicije skupa s njim. Matorci dragi, liberaši, opozicionari, nije problem što imate svoje viđenje, izađite slobodno Vučiću za stol s ponudom prijelazne vlade – tko vam brani? E, ali to im ne igra jer bez studenata sa sobom znaju da bi izlazili praznih ruku. Otuda čitava drama kivnosti koja na plenume vrši taj strahovit pritisak da se združe u front s opozicijom. Htjeli bi ih instrumentalizirati za svoj račun, pa se ljute ako studenti ne surađuju. Ali otuda i upornost odbijanaca. Ako me pritisneš uza zid – odgurnut ću te nazad.

Valja matorce upozoriti da namećući svoju agendu studente ne samo da pokušavaju nasilu ugurati u neki drugi sukob od njihovog, nego ih, štoviše, tim samim blokiraju – unatoč zajedničkom nazivniku u antagonizmu spram Vučića – u njihovoj borbi. Borbi za golu egzistenciju na horizontu budućnosti.

Kaže još plenum FTN-a: "izlaz nije u kadrovskim improvizacijama, već u sistemskoj promeni pristupa. Rešenja nisu daleka – samo nisu poželjna onima koji bi u njima izgubili privilegije." 

Ne radi se nužno o nekim ekskluzivnim materijalnim privilegijama. Ali zbilja se radi o generacijskom pitanju. Konflikt među koncepcijama fronta se ne javlja slučajno baš po toj osi. 

Čongradin je bila slikovita, pjevajući laude Iliću i zbog toga što je rekao "da su studenti 'potrošili' nastavnike, ostavili ih bez dve plate, bez nekog jasnijeg rešenja za takav slučaj", ili "da studenti možda imaju vremena ali da mi, stariji i drugi, nemamo". Odala je nehotice svu banalnost motiviranosti matoraca liberalne utrobe da budu toše i ne kapiraju pravi front studentske borbe. Omladina bez kučeta i mačeta se bori za svoju egzistenciju na daljem sistemskom horizontu – ali to je front na horizontu koji mi stariji, lako moguće, kako kome padne grah, ionako nećemo dočekati. A i imamo više toga za izgubiti u postavkama sadašnjice, više i nekih utega u prezentu, itd. To da nemamo vremena za njihovu revoluciju šifra je za davanje prednosti nešto ublaženijoj sadašnjosti (u scenariju u kojem bi Vučićevu totalnu mafiju čim prije odmijenila makar malo pristojnija vlast, nema veze što neminovno također neoliberalna mafija). 

Htjeli bi, da rezimiram, futur generacije koja počinje s 2 žrtvovati u ime veće pošteđenosti svog matorog dupeta u prezentu koji im/nam curi niz prste – u tome je mračna tajna pasivno-agresivne moralne panike koju dižu.