„Limited Edition“: Javno dubljenje intime ili upute za pisanje književnosti

„Govorio sam i cijeli svoj mladi život da ću umrijeti u 55-oj. Ne znam zašto mi je tako zavodljiv baš taj 55, vjerojatno je brži na jeziku nego 54 ili 83, možda zbog simetrije… Kada se u 55 prva 5-ica zrcali dobije se lijep oblik amfore, drevne bačve, to sam jučer shvatio. Taman da se nazdravi za 55!(…) O toj olakoj prognozi, danas gotovo zlokobnoj inkantaciji, nisam pobliže razmišljao pa se ni zapitao znači li to zapravo umrijeti u 55-oj ili s punih 55, tako da sada ne znam jesam li pregrmio neozbiljnu prognozu ili je preda mnom zaključna godina za moj lokot“(Kruno Lokotar, „Limited Edition“).

Kada pisac uređuje, a urednik piše, to ne mora biti nužno naopako, ali često zna ispasti upravo tako. Osim ako se pisac, u ovom slučaju urednik, ne zove Semezdin Mehmedinović, a urednik, u ovom slučaju pisac, Kruno Lokotar.

Sarajevska nakladnička kuća Buybook pokrenula je, ima i tome nekoliko godina, biblioteku u kojoj pisci i spisateljice iz takozvane regije po narudžbi i uz Mehmedinovićevo uređivanje objavljuju svoje dnevničke zapise.

Većina autora i autorica, naravno, ne vodi dnevničke zabilješke niti, to posebice, dane završava pretvarajući odlazak u dućan, kod zubara, na sprovod i književnu večer u literaturu, pa su i ovi, Buybookovi dnevnici, sve osim zbirki odabranih, već postojećih zapisa, ukoričenih u knjige koje je dizajnom nadogradio Bojan Zulfikarpašić: svaki je i svačiji dnevnik poput Moleskine bilježnice s različitom grafičkom obradom korica.

Ti se dnevnici, pored svega, ne zovu dnevnici, već: „Zelenac“, „Pisma čitateljici“, „Bilješkarica“, „Ljudi“, „Pariški maraton“, „Listopadi“, „Noćni portir“, „Prošle godine u Barnetu“…

„Dnevnik nije primarno zamišljen s pravom javnosti, nego prije kao osobna ispovjedaonica, dubljenje intime, ona rupa u kojoj kralj Mida povjeri sramotu o svojim magarećim ušima, a onda ga izdaju vjetar i trstika i objave njegovu tajnu. Nije tajna da se dnevnici objavljuju naknadno, obično kao dio 'škrinje' koja ostaje iza pisca, a u zla vremena i zbog zaštite autora posmrtno, kao tajne historije ako su autori bili posebno dobro informirani moćnici. Ipak, svi dnevnici računaju s čitanošću, pa bila ona i desetljećima naknadna (…) ako je strip život iz kojeg je izbačeno sve dosadno, ovi su dnevnici iz kojeg je izbačeno najzanimljivije (nasilje, urote, pljačke, seks, prijevare, perverzije, mačevanje, ekstradicije, ekshumiranja…). Ništa spektakl, to svi drugi nude“, piše Lokotar. 

Posebna su Buybookova izdanja po mnogo čemu, ali se samo jedno tako i zove. Lokotara, međutim, od ostalih ne izdvajaju samo ime knjige i jezik naslova, već i činjenica da je dijelu onih što su svoje dnevnike ranije objavili bio – mnogima i ostao – urednik kojem vjeruju i kojeg slijede po nakladničkim kućama u kojima je radio ili je s njima surađivao dok je dokazivao da se, eto, može preživjeti kao freelance urednik u zemlji u kojoj se vječno kuka zbog slabe čitanosti i još gore prodaje knjiga. 

Kruno Lokotar je pisao i ranije: eseje, prikaze, kritike, scenarije, mailove i bilješke s najvećim brojem tip felera u povijesti: „U Novm azgrebu apda, u zgb ne. Žurim jer nema tramvaja, bole me noge, zarkćžljao sam. Malo m se čini da sam oznoje, kaže, dio mog psola. Majcia vRisak. Dijabetičar, slomljena kičma, topništvo HV-a, bendovi, countr4y i hevi, tražeći bubnjara, oštećena tetiva, doktor reiki i ja. Pit au što vjerujem i kako definiram svoju čovječnost. Masaža leđa“.

Mehmedinović kao urednik je od njega, kao i od drugih, očekivao sve osim suhe kronike. Dobio je prozu koja se drži forme unutar koje autor demonstrira štošta, a najprije i najviše ono po čemu zapravo vrednuje one pisce i spisateljice čije književne karijere – ako takvo što uopće postoji kod nas – započinju suradnjom s urednikom poznatim po tome što jednako srčano brine o tekstu i onome tko ga je napisao, organizira promocije, osigurava medijsku vidljivost i profesionalnu suradnju pretvara u manje ili više čvrsta prijateljstva u kojima nikada, baš nikada, zbog ugodnih druženja neće spustiti vlastite kriterije. 

„Limited Edition“ je i onima što ga poznaju godinama ili desetljećima otkrio prvo pisca, zatim emotivca koji je odbacio uobičajeni cinizam, pa fotografa, rođenog Daruvarčanina čija je vezanost za rodni grad proporcionalna godinama zagrebačkog života, ljubitelja soka od bazge, redovitog gosta kafića čiji vlasnik ima znanosti nerazumljiv pristup ugostiteljstvu, onkološkog pacijenta koji, što s općim zdravstvenim stanjem pisca nema veze, s jednakom lakoćom može istrčati maraton i zaspati. Inače, Kruno Lokotar će se lakše odlučiti na pisanje eseja o crijepu, nego na trčanje, posebice duže od pet minuta, a i to u slučaju krajnje, velike nužde. 

Dnevnik Krune Lokotara je i književnost i uputa za njeno pisanje i demonstracija sposobnosti izazivanja čitateljskog užitka čak i kada autor piše o danima u kojima je najuzbudljivije to što se probudio. Za veliku književnost ne trebaju veliki događaji, već dar da se literatura stvori, kao u ovom slučaju, od pripreme zobene kaše, svladavanja prometne gužve, šetnje kvartom čija se ljepota ne može pronaći niti u oku slabovidnog promatrača ili branja jabuka. 

Ne izlazeći iz dnevničkog okvira Lokotar je, uz nabrojano, napisao i memoarsku prozu i roman odrastanja i kroniku preživljavanja u poslu koji daleko više uzima nego što daje i još štošta: „Izašao sam na balkon i gledao kijamet, toj riječi dajem prednost pred oblom olujom, predugom salaukovinom, uvijek morskom neverom… Kijamet mi uvijek zvuči kao kihanje boga i pijuk zabijen u tvrdo tlo koje od udarca puca, kao predsoblje armagedona, što je isto dobra riječ“. 

Netko tko do svetosti teksta drži manje, na njegovom bi mjestu napisao kroniku godišnjica festivala koje je pokrenuo, nagrada koje je ustanovio i dobio, prvih objava pisaca i spisateljica koje je otkrio, dodao dva-tri rođendana, isto toliko obljetnica smrti važnih ljudi i par opisa susreta sa onima što su obilježili ovdašnje književnosti, pa dokazao kako sebe shvaća dovoljno ozbiljno da ga se ne može smatrati upravo takvim, dakle ozbiljnim. 

Kruno Lokotar, da ne bude kakve zabune, nije lažno skroman i nema razloga biti. On je u ovom slučaju pisac koji piše za dva urednika – Mehmedinovića i sebe – čija su mu očekivanja poznata i važna, kroničar svog i narator života kakav je mogao biti da je odabrao neko drugo zanimanje, ali najprije i najviše urednik koji piscu, pa makar to bio i on sam, ne dopušta da zlostavlja čitatelja nepoštivanjem zadane forme ili držanjem nje nauštrb sadržaja.

„Limited Edition“ pri tome nije nikakav hibrid, već ono što se od ovakve i drugih knjiga iz Buybookove biblioteke očekivalo. Dobar, profesionalni pisac, naime, drži do uredničkih zadataka u istoj mjeri u kojoj je dobar, profesionalni urednik spreman prihvatiti ona iznevjerena od kojih profitira tekst. Mehmedinović se, sasvim sigurno, nije nadao kako će autor neke dane opisati fotografijama koje je usput snimao, dok je pisac itekako pazio da se to rješenje doima kao najbolje moguće. 

Pristajući na pisanje dnevnika, Kruno Lokotar je dijelove intime otvorio spisateljski moćno. Inzistirajući na njemu kao jednom od autora edicije, Semezdin Mehmedinović je, uz ostalo, budućim Lokotarovim suradnicima i suradnicama dao još jedan razlog da mu bezrezervno vjeruju u radu na tekstu, jer on, Kruno, ne samo što zna što bi trebalo pisati u rukopisu, već i kako to najbolje napisati.