Možemo kao najveći Plenkovićev problem

Iako je prema posljednjem ispitivanju javnog mišljenja Socijaldemokratska partija, očekivano naravno, druga po potpori birača, premijer Andrej Plenković najveću opasnost za valjda doživotni ostanak na vlasti vidi u trećoj po rejtingu. Ta treća je, također očekivano, Možemo sa 12,4 posto podrške i najvećim rastom u odnosi na prethodno istraživanje. U istom periodu Hrvatska demokratska zajednica je narasla za statističku grešku: 0,5 posto ili gotovo pet puta manje od Možemo.

Brojke imaju lijep običaj da ne lažu: SDP i Možemo su sa ukupnih 34,9 posto nedostižni HDZ-u i Domovinskom pokretu, pa bi – kada bi rezultati izbora bili identični onim Crodemoskopa – za većinu trebali i Domino i Most i Nezavisnu listu Marije Selak Raspudić, što je realno kao i plasman NK Osijeka u Ligu prvaka. Smisao političkog djelovanja Marija Radića je da se napije krvi Ivanu Penavi, Selak Raspudić zna kako bi je HDZ progutao, a Most bi se paktom s Plenkovićem sam eutanazirao. 

Treba, naravno, ukalkulirati i zagarantirane mandate predstavnika nacionalnih manjina, zatim IDS-a kojeg bi bivši i utjecajni članovi rado primakli premijeru, a sadašnji SDP-u i ljevici, te druge regionalne stranke u kojima znaju kako u politici ne postoje vječne ljubavi i mržnje, već samo vječni interesi. 

Andreju Plenkoviću sve slabije ide apauriniziranje javnosti i sve je neuvjerljiviji dok sebe i HDZ predstavlja kao posljednju branu desnom ekstremizmu. Istina, spomene on uvijek i lijevi, ne osvrćući se na prokletu činjenicu da uopće ne postoji.

S druge strane, Možemo raste uz svaki ustaški pozdrav – od onih po provinciji, pa do posljednjih sa sjeverne tribine Maksimira – svaku objavu Marka Perkovića Thompsona i, odnedavno, svaki Plenkovićev pokušaj da ne naljuti pjevačevu sljedbu, kler, konzervativne i dio članstva veteranskih udruga, a istovremeno sebe i HDZ predstavi noseće stupove stabilokracije. 

„Oni žele pridobiti ljude na varijantu da je neka izvanredna situacija. Isto je radio Milanović svojim protuustavnim upadom u parlamentarne izbore. Kreirala se atmosfera katastrofe, kao da se nešto mora hitno mijenjati. To su isfabricirane, umjetne krize koje postoje u jednom malom balonu, ponajviše na lijevoj zagrebačkoj političkoj sceni. To je fabricirana tema kojom se bave jedni te isti ljudi, međusobno si nabacuju loptice i nije im bilo drago što je ovog ljeta na koncert došlo pola milijuna ljudi. Koji fašizam u Hrvatskoj? Kome oni mogu dokazati da sam ja ili Vlada ili HDZ u tom smjeru? To su u potpunosti isfabricirane teme na kojima lijeva oporba histerično inzistira već pet mjeseci“, rekao je premijer i, što mu je trenutno važnije, predsjednik HDZ-a u Dnevniku Hrvatske televizije.

Svjestan kako ljevici, po prvi puta od njegovog povratka iz Bruxellesa, ne treba Zoran Milanović za pobjedu na parlamentarnim izborima, ali i da je za saborsku većinu SDP-u neophodan savez sa Možemo, Plenković je krenuo u difamirajuću kampanju u kojoj mu je još ostalo da se obrati građanima i građankama s upitom o tome vjeruju li njemu ili svojim očima.

Ne postoji, dakle, nikakav problem s prekidanjem manjinskih manifestacija i festivala poput benkovačkog, masovno uzvikivanje ustaškog pozdrava je tek glasno izgovaranje tri riječi jedne pjesme, napadi na antifašističke prosvjednike u Rijeci i Zadru su, zapravo, reakcija, baš kao i prijetnje zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću. Kada se, u prijevodu, nitko ne bi negativno osvrtao na ustašluke, ni ustašofili ne bi imali razloga pokazivati silu.

Andrej Plenković je sve do posljednjih izbora većinu održavao savezom sa predstavnicima manjina, najprije srpske, i posmrtnim ostacima HNS-a i HSLS-a, ali je do nje dolazio pacificiranjem dijela birača stranka lijevo-liberalnog centra koji u njima nisu vidjeli ni ozbiljne lidere, niti valjane razloge za izlazak na izbore, dok su upravo Plenkovića doživljavali kao centristu koji je politički ugasio Tomislava Karamarka, Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih, Vasu Brkića…

Ono što Tomašević, Sandra Benčić, Teo Celakoski, Rada Borić, Urša Raukar i ostali nisu mogli, za Možemo je – prvo koaliranjem sa DP-om, zatim podilaženjem hipodromskoj rulji i, posebice, negiranjem posljedica – napravio Andrej Plenković. Zahvaljujući najlošijoj od svih kampanja koje je proveo, ta se stranka među biračima percipira kao ono što je on nekada bio, kao ono od čega je SDP privremeno bio odustao i kao ne samo zagrebačka, već nacionalna politička organizacija koja, eto, može daviti s gospodarenjem otpadom i bicikliranjem na posao, ali neće praviti kompromise s tamnom stranom društva, prekenjavati se oko dvostrukih konotacija ustaškog pozdrava i rasprodavati etički kapital u ime uzaludno očekivane potpore onih kojima na živce više ide HDZ-ov model korupcije nego, recimo, povijesni revizionizam.

SDP je poodavno prestao biti stranka koju ne podržavaju niti svi njeni članovi i ostat će, izvan sumnje, druga po snazi do narednih izbora, ali ni tada, sve i da rejtingom sustigne HDZ, neće moći ništa bez suradnje sa Možemo. Siniša Hajdaš Dončić je shvatio kako mu veću potporu garantira ponašanje supetarske gradonačelnice Ivane Marković – koja u svom mistu suštinski radi isto što i Tomašević u Zagrebu - nego najave mirovinske ili kakve slične reforme.

Turpijanjem o isfabriciranom problemu od kojeg pokušavaju profitirati „ponajviše na lijevoj zagrebačkoj političkoj sceni“, Plenković niti ne pokušava – jer zna da nema šanse – promijeniti metropolitansku vlast, već oslabiti ključnog koalicijskog partnera SDP-a, a postiže, kako i kaže Crodemoskop, učinak suprotan od željenog. 

Nespreman da se suoči sa sadašnjošću, premijer uspješno investira u tuđu političku budućnost. Svoju je, pri tome, učinio prilično neizvjesnom: nagli zaokret bi mu teško oprostila frakcija bliska Ivanu Anušiću, dok nastavkom ignoriranja problema uspješno jača treću i njemu najproblematičniju stranku u Hrvatskoj. 

Ako to nije ono što se naziva lose-lose ili no win situacijom, onda takve situacije ne postoje.