-
Slobodan Šnajder Foto: Facebook
Bila je ona daleka, olovna 1994…
Rat…
Granice…
Uniforme…
Izbjeglice…
Domoljublje se mjerilo glasnoćom, a hrvatska kultura podobnošću…
Prema Tübingenu vozio sam dragog Šaca, Slobodana Šnajdera, na premijeru njegove drame „Zmijin svlak“…
Ne sjećam se više svake ceste, svakog razgovora ni svakog kilometra…
Ali sjećam se apsurda…
Vozim jednog od najvećih hrvatskih dramatičara preko pola Europe da bi gledao premijeru vlastitoga hrvatskog teksta…
U Njemačkoj…
Jer u Hrvatskoj za njega mjesta nije bilo…
I nije to bio turistički izlet hrvatske kulture u Europu…
Bio je to, zapravo, izgon…
„Zmijin svlak“ praizveden je te 1994. u Tübingenu, u režiji Manfreda Webera…
Poslije će živjeti po europskim pozornicama…
Mülheim, Frankfurt, Varšava,
Krakov, Beč, Oslo, Kopenhagen,
Dublin, Rim, Beograd…
Europa je, izgleda, imala dovoljno velike pozornice za jednog hrvatskog pisca…
Hrvatska nije…
U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini profesionalna kazališta taj komad nisu postavila…
Valjda ga nisu razumjela…
Ili su ga, što je mnogo vjerojatnije, predobro razumjela…
Jer Slobodan Šnajder nikada nije imao problem s publikom…
Imao je problem s onima koji određuju što publika smije gledati…
I tada, negdje na njemačkoj autocesti prema Tübingenu, možda još nisam sasvim razumio da zapravo gledam jednu malu sliku Hrvatske koja će trajati desetljećima…
Zemlja je imala pisca…
Europa mu je davala pozornice…
A Hrvatska mu je pokazivala vrata…
Šnajder je jednom za sebe rekao da je „izvezeni pisac“…
Izvezli smo ga zato jer ga nismo htjeli imati kod kuće…
Vani su mu igrali drame…
Kod kuće su mu objašnjavali Hrvatsku…
Vani su ga prevodili…
Kod kuće su ga prešućivali…
Vani je bio pisac…
Kod kuće problem…
A ja tada možda još nisam sasvim razumio da osobno sudjelujem u tom neobičnom hrvatskom izvoznom poslu…
Vozio sam izvezenog pisca…
Bez carine…
Bez izvozne deklaracije…
Samo s njegovom dramom u prtljažniku i Hrvatskom koja je ostajala iza nas…
Trideset i dvije godine poslije stigla je vijest:
Umro je Slobodan Šnajder…
I sada je, konačno, sve u redu…
Sad ga možemo voljeti…
Sad ga možemo nazivati velikim hrvatskim piscem…
Možemo govoriti o jednom od najvažnijih hrvatskih, a bome i jugoslavenskih dramatičara nakon Krleže…
Možemo nabrajati europske premijere, prijevode, romane, nagrade…
Možemo se čak njime i ponositi…
Jer mrtav Šnajder više nikome ne smeta…
Mrtav pisac idealan je pisac…
Ne potpisuje peticije, ne svađa se…
Ne govori ono što nije oportuno…
Ne podsjeća na ono što smo odlučili zaboraviti…
I, što je najvažnije, više ne može pitati:
A gdje je moj „Hrvatski Faust“?
Tu počinje ona mnogo ružnija priča…
Miljenko Jergović još je 2021. napisao tekst koji danas djeluje gotovo proročanski…
Pisao je o četrdeset godina dugoj obrani zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta od Šnajdera i njegova „Hrvatskog Fausta“…
Jednog od najvažnijih hrvatskih dramskih tekstova nakon Krleže…
Komada koji govori upravo o HNK…
Komada napisanog za tu pozornicu…
Komada koji je igran u Splitu, Varaždinu, Beogradu, Njemačkoj, Beču…
Ali nikada tamo gdje bi po svakoj književnoj, kazališnoj i civilizacijskoj logici morao biti igran…
U zagrebačkom HNK…
Četrdeset i četiri godine…
To više nije previd…
Nije repertoarna slučajnost…
Nije nedostatak termina između dvije operete i tri obljetnice…
To je već ozbiljna kulturna politika…
Jer „Hrvatski Faust“ nije bio problem zato što je bio loš…
Problem je bio što je bio previše dobar da bi ga se moglo ignorirati i previše neugodan da bi ga se moglo prihvatiti…
Šnajder je napravio najnepristojniju stvar koju hrvatski pisac može napraviti…
Uzeo je ogledalo…
I okrenuo ga prema Hrvatskoj…
A Hrvatska je, umjesto da pogleda što je u ogledalu, četrdeset godina raspravljala o čovjeku koji ga drži…
To nam je inače stara kulturna disciplina…
Kad nam se ne sviđa poruka, ne raspravljamo o poruci…
Objesimo poštara…
Šnajder je pisao o NDH, Zagrebu, kazalištu, oportunizmu, umjetnicima koji se prilagođavaju režimima i ljudima koji vrlo brzo nauče koja se uniforma trenutačno nosi…
Zvuči kao povijest…
Zato je možda bio tako neugodno suvremen…
Pa su ga lakše razumjeli Nijemci, Austrijanci, Poljaci, Norvežani,
Danci, Irci…
Čudesna kulturna pojava:
hrvatski pisac dovoljno je velik za Europu, ali nikako dovoljno malen za Hrvatsku…
A onda je Šnajder učinio nešto još gore…
Preživio je…
I nastavio pisati…
Kad mu kazalište nije dalo pozornicu, napravio ju je od knjige…
Postao je romanopisac…
Napisao „Doba mjedi“…
Napisao „Anđela nestajanja“…
I još jednom pokazao koliko je hrvatska kultura genijalna u proizvodnji vlastitih gubitaka…
Prvo izveze pisca…
Zatim ga Europa proglasi velikim…
A onda ga Hrvatska, nakon nekoliko desetljeća, ponovno uveze…
Najradije mrtvog…
Jer tada nema carine…
Nema problema…
Nema pitanja…
Pokojnik ne polemizira…
Pokojnik ne traži svoju pozornicu…
Pokojnik ne potpisuje ništa…
Pokojniku možemo dati komemoraciju…
Spomen-ploču…
Nagradu s njegovim imenom…
Možda ulicu…
Možda će jednoga dana konačno i „Hrvatski Faust“ biti postavljen u HNK…
Bila bi to krasna večer…
Crveni tepih, kamere, ministri,
intendanti, akademici…
Govori o „velikanu hrvatske kulture“…
Pet minuta pljeska…
Možda poneka suza…
I samo bi jedna sitnica kvarila cijelu svečanost…
Šnajder je mrtav…
Jergović je 2021., pišući o zakašnjeloj isprici Miri Furlan, napisao četiri riječi koje danas zvuče strašnije nego tada:
„Mrtve uši ne čuju…“
A odmah zatim upozorio da Hrvatska isto može učiniti Slobodanu Šnajderu…
Učinila je…
I zato se danas, kad čitam osmrtnice i velike riječi o velikom hrvatskom piscu, opet nekako vratim na onu cestu prema Tübingenu…
Na 1994…
Na hrvatskog pisca kojeg vozim u Njemačku da vidi vlastitu premijeru jer njegova zemlja za njega nema pozornicu…
Tada mi je to izgledalo apsurdno…
Danas shvaćam da je bilo mnogo gore…
Bilo je proročanski precizno…
Trideset i dvije godine poslije Šnajder se konačno vraća kući…
Sad više nikome nije opasan…
Sad ga možemo citirati…
Slaviti…
Voljeti…
Možda mu čak jednom i odigrati „Hrvatskog Fausta“…
Jer hrvatsko društvo je, nakon gotovo pola stoljeća, konačno pronašlo način da Slobodana Šnajdera bez straha primi među svoje velikane…
Samo je trebalo pričekati da umre…
Zbogom, Šac…
Druže moj…